Sad kad smo utvrdili početne osnove gradiva, ubrzanim ritmom nastavljamo goniti bande po klikurama američkog Srednjeg zapada; pridružićemo se Alanu Skot u hajki na bandu Dakota Bila u momentu kada zločinci pljačkaju parobrod „Rojal“ i kada se za njima organizuje posse od strane šerifa i lokalnih kauboja. Priča počinje scenom koja i jeste kostur fabule, samoubistvom bogatog T.Dž.Tejlora, da bi se odmah prebacili na Džudasov poduhvat čišćenja jazbine Bilove bande – koju upoznajemo nakon uvodnih scena. Sam uvod u ovu epizodu je za svaku pohvalu; nije prvi put da moramo skinuti kapu Enniu i njegovoj inventivnosti – odnosno čisto logičkoj odluci da uvode piše van Bonellijevih šablona – a taj će njegov dar biti naročito vidljiv na drugim serijalima koje je povremeno opsluživao unutar SBE. Naravno, ne možemo takav rezon dovesti u vezu sa uvodima koje čitamo u neuništivim serijalima poput Zagorovog, gdje je uvod rezerviran za Čikove budalaštine, ili svaki drugi superjunački serijal gdje se unaprijed zna da sidekicks dobijaju svojih 5 minuta dok se radnja nije propisno zakuhala. Ali i pored toga što znamo da je Judas ipak ozbiljniji strip, te da mu je osnovna radnja čista western tematika, moramo priznati da ovakvi uvodi čine samu priču kvalitetnijom i privlačnijom. Dalja razrada scenarija je takođe za svaku pohvalu, jer se umjerenim ritmom upoznajemo sa članovima bande – Džudas se infiltrirao sa tajnim zadatkom direktno povezanim sa agencijom Pinkerton, ali nam nije jasno zašto pomaže banditima da pobjegnu potjeri sa parobroda. On, naime u zamjenu za pola plijena iz pljačke banditima nudi slobodu i prolaz do teritorije koja će im pružiti sigurnost daleko od zakona. Kako u tom trenutku čitalac još uvijek nije siguran u junački karakter i pravedno srce glavnog lika, obzirom na silne nerazjašnjene informacije koje dobismo u prethodnoj epizodi, uzbuđenje raste a upitnici iznad glava se gomilaju. Tek ćemo u trenutku kada Skot silazi u grad da bi pod izlikom kupovine opreme Pinkertonu javio o svojim dejstvima i nenadano sreće ljepoticu Suzan Tejlor – saznati tajnu koju ovaj put krije od nas i od pokvarenog Dakota Bila. Novi twist slijedi odmah, kada Džudas odbija pomenutu Suzan koja ga podsjeća na „Vivijen“. A objašnjenje te situacije sa Vivijen ćemo sačekati do idući put.
Dakle, sasvim prirodno, ovakav scenario sa svim sitnim zapletima i komplikovanom konstrukcijom priče, daleko ispred svog vremena (u tom trenutku) i svega već viđenog u SBE od mene dobija skoro pa maksimalnu ocjenu. Tom rezultatu mog divljenja ovakvoj na oko jednostavnoj ali vrlo upečatljivoj epizodi doprinosi i sama disciplina autora pri razradi likova. Nasuprot prethodnom prvencu serijala, gdje smo se oslanjali na naglašavanje Džudasove prošlosti i pored velikog posla koji se obavio u eliminaciji bande zlikovaca, te dijelom na objašnjenja o Henriju Vičeru, Skotovom partneru – ovaj put se osjeti značajan pomak na karakterizaciji uloga. Prepredenost, okrutnost i lukavstvo vođe ove bande je očita i dovoljno nam je dočarana njegovim crtežom, ali se zato može primjetiti ozbiljan pristup razradi sporednih likova poput Rebita i Suzane (koji nas, doduše i prate cijelo vrijeme i postoji dovoljno prostora da se razjasne nedoumice oko njih). Missaglia na jedan vrlo decidan i jasan ali i prefinjen način čitatelja uvodi u slojeve nevolja koji kruže oko glava pomenutih likova. Tako naprimjer, Suzanin očaj vidimo u pokušaju da tijelom nagovori Džudasa da prekine traganje za njenim bratom, ali dalje saznajemo i koliko je uporna da prati ekipu bez obzira na posljedice koje takav rizik nosi: ukaljano ime porodice, utvrđivanje istine i sam pronalazak brata Džima (kojeg opet povezuje sa Rebitom). S druge strane, Rebit, shodno svom nadimku, najplašljiviji ali preživjeli član Bilove bande je, ispostaviće se, sušta suprotnost okrutnom šefu i neko ko će, kao i Džudas, tražiti smrt da ih oslobodi ovozemaljskih grijeha i patnji. I sve navedeno, naš Džudas gonjen teretom intrigantne prošlosti – mora da sredi i dovede u red. Dakle, scenario je vrlo pažljivo iskonstruisan i autor obraća pažnju kako na sitne detalje, tako i na generalni dojam priče koju će uspješno zaokružiti u romantičnom, ali svakako western stilu.
U osvrtu na prethodnu epizodu imao sam ozbiljne zamjerke na pojedine detalje u iscrtavanju gestikulacije likova i neke blackout momente pri kadriranju ženskih lica. Kao odgovor na moje kletve, Ivo Pavone majstorski radi ovaj broj bez ijedne jedine greške. Očito svjestan grešaka svog prethodnika, on fenomenalno crta lik Suzan Tejlor u svim varijantama, od pokazivanja golih ramena, u sjedećem očajnom položaju, na konju u galopu, tužnu ili više tužnu, do završne scene. Džudasov lik je doveden do savršenstva, napomene u tekstu koje naglašavaju njegov ledeni pogled bez reakcija potpuno su suvišne, jer primjećujemo otklon u izrazu lica pri svakom značajnijem gestu. Ako bi postojala mana crtežu u ovoj priči, ona je potpuno bezazlena: lik Dakota Billa je varijanta Gila istih autora, pa čak možda malo liči i na neke radove gospodina Tacconija („Džentlmeni“). Slijedeći tu ocjenu, omašku pri štampanju između str.84 i 85 - gdje nam očito nedostaje barem nekoliko vinjeta sa razrješenjem obračuna Džudasa i Dakota Bila pripisujem tehničkoj greški Dnevnika, a možda i hiru nesuvislog cenzurisanja nasilnih scena u to doba. Takođe, važno je napomenuti da se iskusni lisac Pavone odlično snašao u ovako stvorenom ozračju i Džudasovom svijetu, jer se njegov komfor odmah primjeti sa njegovim brojnim, čuvenim odstupanjima iz „rešetke“, gdje kadrovi prosto plešu jedan preko drugoga a vinjete se preklapaju.
Pokušao sam da pretpostavim kako je ideja konstruisanja Džudasovog lika otpočela na temelju suprotnom junaštvu, i da je Missaglia svjesno stvorio ovu vrstu strip-heroja radeći neke stvari suprotno trendovima koji vladaju SBE u to doba. Italijom (a bogami i SFRJ) žarili su i palili neustrašivi stripski junaci bez ikakvih mana, naturalizovani pandani američkim superjunacima; likovi kojima se nikada ili vrlo, vrlo rijetko mogu pronaći neke ljudske karakteristike poput – grešaka - , pa i nije bilo teško otpočeti novo poglavlje stvarajući nekoga ko je ipak od krvi i mesa i nije tako nepogrešiv. Međutim, ulazeći dublje u analizu detalja koji pojašnjavaju osobine našeg Alana Skot, toliko je očito da je autor posvetio posebnu pažnju na to u kojoj mjeri i kada istaći koju njegovu karakteristiku. Za primjer uzimam ovaj broj i momenat kada će Džudas nenadano upasti u zamku Dakota Bila i njegovog pomoćnika Toma: naš junak pravi grešku u izviđanju bliže teritorije i potpuno ljudski, pod teretom saznanja da mu je otkriven pravi identitet potrči pogrešnom stazom. Scene poput odbijanja ljepotice Suzan nisu mjerilo dublje karakterizacije ovog lika, jer služe za naglašavanje sjećanja na Vivijen, i pripadaju drugom uglu posmatranja. Pored navedenog, u ovom broju jasnije slijedimo metodičnost njegovog ophođenja prema banditima; u konkretnom slučaju, Džudas logično rasuđuje i u maniru šahovskih velemajstora predviđa svaki sledeći korak koji otvara zarobljenoj bandi. Naposljetku, ponovo svjedočimo njegovom okrutnom i neumoljivom sudu za zločince i tek se naziru konture onoga što ga proganja iz njegove prošlosti i što ga je načinilo tako surovim.
Akcijske scene su i u ovoj epizodi brojne, pa čak i ako se oduzme posljednji obračun (koji više daje tu romantičnu, western notu za finale), u njima se primjeti odsustvo prethodnog crtača i njegovog stila crtanja. Vladimiro očigledno nije položio prvi ispit kod brata zbog previše očitih grešaka u jednostavnom kadriranju, pa njegove čuvene „uglove“ u scenama mijenja nešto plošniji i razboritiji pristup Pavonea. To nikako ne znači da smo ostali uskraćeni za eksplozivnost tih obračuna, jer i takav rad u kome se vidno namjerno ispravljaju pojedinačne greške iz prethodnog izdanja (prelijepe žene, detaljno iscrtane kretnje likova) više nego dobro prati Enniovu priču.
Dakle, i dalje sretno kaskamo za Džudasom uvijenim u vela tajni, i jedva čekamo da nam otkrije svoju sledeću ranu na srcu – sve dok mlati lopove i ne osvrće se na jata lešinara koji kruže oko svog plijena. Već sada znamo da ćemo lopatu vrlo teško vidjeti u njegovim rukama.
