Sve se više čini, kako odmičemo sa avanturama našeg Džudasa, da Ennio Missaglia namjerno odlaže vrhunac pozadinske priče o glavnom junaku, pa nam sporedne ženske role isključivo služe kao priprema za objašnjenje misterije zvane Vivijen. U slučaju ove epizode, gdje osim uobičajenih šuškanja sporednih likova o Džudasovom prijekom karakteru, scenarist namjerno izostavlja elemenat flashbackova koji muče junaka, a ostaćemo uskraćeni i za već ustaljene sekvence u kojima Džudas uzima ono malo slobodnog vremena da pripremi taktiku za svaki obračun sa zlikovcima. Nakon prošle epizode koja je predstavljala određenu pauzu u ispoljavanju raskošnog scenarističkog talenta oca serijala, motori se ponovo pokreću i umjesto ubacivanja sitnih detalja u namjeri promjene šablona – Ennio ostavlja šablon po strani, te se oslanja na još jednu vrlo osjetljivu temu iz američke istorije, a već dobrano obrađenu u mnogim Bonellijevim stripovima. Naime, glavni kostur priče čini eliminisanje još jednog ogranka Kju-Kluks-Klana u pretežno crnačkoj Alabami, u kojoj će nažalost i dan-danas buktiti plamen rasne mržnje, skoro dva vijeka nakon što je ideja rasizma potučena do nogu uz nebrojene žrtve. Ova tema jeste, kako rekoh mnogo puta obrađena u Bonelliju, a najsvježija sjećanja i prvo na šta pomislim kada spomenem Kju-Kluks-Klan jeste istoimena epizoda iz serijala o Kitu Teler, gdje se Mali Rendžer pretežno lako obračunao sa lokalnim moćnicima pod bijelom kapuljačom nakon pritužbi Klaretine drugarice, učiteljice Stelle iz Nashvillea, TN. Ta je priča svakako ostala u sjećanju mnogim fanovima kao primjer neispunjenog potencijala, gdje je Canzio pretjerao sa pojednostavljivanjem scenarija do krajnjih granica i skoro upropastio fantastičan uradak Franca Bignottija. Ipak, skoro pet godina nakon objavljivanja ove epizode u serijalu Malog Rendžera, Ennio Missaglia pokušava popraviti utisak i istu temu obraditi nešto bolje.
U gradiću Pajnepl u Alabami se nalazi imanje Robertsovih i njihov je zločin što svoje sluge crnce stavljaju u rang sa ostalim bijelcima, te se u uvodu ovog broja nađu na meti beskrupuloznih i jezivih terorista u bijelim kapuljačama. Ekipa koja broji pet konjanika spali imanje i pobije sve živo na njemu, osim djevojke zvane Merion koja se tu zadesila kod rođaka. Merion se nekako spasi i sva izbezumljena nestaje u šumi, a sledeći dan mladi Keni dolazi na imanje i zatiče pravi pokolj. Nakon što se obratio Alanu Pinkertonu, ovaj angažuje svog najboljeg agenta i šalje ga na jug. Džudas dolazi na imanje Robertsovih i tamo osim Kenija sreće svoje pomoćnike, Kvejla i Džila – koji će čitaocima poslužiti kao tuning u definisanju Džudasovog lika iz očiju kolega, a što smo već proživili u premijernoj epizodi u dijelu sa Harijem Vičerom. Ovaj se nakon predaha sutradan daje u potragu, ali ga bijele kapuljače zaskoče i savladaju. Ubrzo se Džudas nađe na pravom tragu i nalazi Merion u stanju šoka, pa je nakon kratkog obračuna sa lokalnim melezom oslobodi i odvede u Pajnepl. Kako već sluti da se ispod bijelih kapuljača kriju uglednici tog gradića, jer je odbio još jedan njihov prepad na putu do gradića i ubio jednog od njih, Džudas pribjegava taktici „pecanja na varalicu“ i šerifu Stempu i sudiji Torpu objašnjava kako je Merion bolesna i izgubljenog pamćenja. Ubrzo slijedi konačni obračun na imanju Robertsovih.
Možda je jedna od zanimljivijih stvari vezanih za ovaj broj fenomen Dnevnikove cenzure: ovo je jedan od rijetkih stripova koji nije uspješno prošao brutalnu cenzuru, što se vidi po nekoliko scena u kojima Džudas ubija zlikovce, a koje se jednostavno nisu mogle rezati do besvijesti. Četvrta epizoda o Alanu Skot nudi pregršt akcijskih scena i vinjeta sa detaljnim prikazima ubistava, da je prosto bilo nemoguće isjeći sve to i smanjiti epizodu na 90-91 stranicu. Vjerujem da je ovo bila jedna od onih koje su Dnevnikovcima izazvali mnogo glavobolje, iako su opet uspjeli odstraniti jednu tablu – zbog jedne jedine vinjete u kojoj se naglašeno vidi probadanje šije nožem i malo krvi. Nasuprot tom „podvigu“, lektori nisu uspjeli isjeći scenu gdje Džudas puca u leđa jednom od bijelih kapuljača, a niti uvodno krvoproliće gdje strada mali Semov sin.
U ovoj avanturi dakle, opet se obračunavamo sa Kju-Kluks-Klanom i to na poseban način, ne kao sa užasnim, jezovitim fenomenom tadašnjeg doba na koji nekako slučajno nalete naši junaci. Ovaj put nam Alan Pinkerton daje uvod u sekvenci razgovora sa Kenijem Robertsom, što daje poseban ugao posmatranju ove tematike. Naravno da Missaglia i Pavone rade svoj dio posla više no dobro i fenomenalno dočaravaju „strah i trepet“ koji funkcioneri u bijelom siju po Alabami, pa ne izostavljaju ni njihovu brutalnost ni teatralnost sa zapaljenim krstom ili međusobnim komuniciranjem „braćo“, „brate“ i sličnim momentima. Kako je već naglašeno, prošla epizoda nije ponudila pozitivne pomake u kvalitetu i jedna od očiglednijih manjkavosti bilo je svojevrsno neobično eksperimentisanje Iva Pavone u dijelu mijenjanja perspektiva u kadrovima. Ovaj put se stari majstor vratio svom plošnom iscrtavanju (najprepoznatljivije u akcijskim sekvencama), i to se po meni pokazalo dobrim potezom. Uz stalne manipulacije rešetkom koja za Pavonea praktično ne postoji i pretijesna je za njegovu ruku i pero, crtež više no dovoljno dobro prati ovu naoko prosječnu priču iz standardnih vestern šablona. Ako ćemo gledati iz ugla kompletnog serijala, odnosno varijacija kvaliteta prikazanog unutar istog, slobodno se može reći da ovim brojem ponovo gazimo provjerenom stazom, koja će nam tu i tamo ponuditi neke spektakularne okršaje i potpunu zabavu. Scenaristički gledano, Ennio jeste mogao puno bolje, ali je tematika takvog karaktera da su 96 stranica ipak premali prostor za dotjerivanje detalja na ozbiljniji način. Podsjetimo se opet da su Malom Rendžeru trebale dvije sveske i preko 160 stranica da sredi situaciju, dok se naš Džudas drži šablona i u jednom điru rješava sve. Drugim riječima, u svojim okvirima, Džudasov serijal i dalje nudi natprosječan kvalitet i ovim brojem nastavlja gdje je skoro pa zaglibio u učmalost tipičnoj za Bonellijeve junake. Kako u narednim epizodama i dalje željno iščekujemo rješavanje određenih misterija iz njegove prošlosti, možemo se opustiti i uživati znajući da ništa neće ostati nedorečeno, jer kako rekoh u tekstu o prvoj epizodi Džudasovog serijala, najveća vrijednost istog je to što je u svojih 16 avantura ostao postojan, principijelan i dosljedan, kao nijedan junak do tad.
