Zadnji je dan regularnog vojnog roka, sjedim ja na ulazu u kasarnu, čekam očevu posjetu i gledam u dva vojnika na rampi. Jedan je vidno stariji, iskusniji, izgleda kao jedan od onih koji su zaslugama povučeni s prve linije u zaleđinu, blijed, odsutnog pogleda i smrtno ozbiljnog izraza lica, tih; drugi je mojih godina, golobrad, nasmijan, glasan i neučtiv. Oko stražare na ulazu u kasarnu se vrti neuhranjen pas svijetle dlake i golobradi ga ćuška nogom. Pseto im se vrti oko nogu, kao da čeka da ga nahrane i prihvata to ćuškanje kao igru. Otac dolazi sa kesom u ruci i štekom cigara pod miškom, sjedne kraj mene u paviljon i otpočinje monolog. Ja sam umoran od svega, jedva čekam prekomandu – a on me hrabri i ujedno sliježe ramenima da će mi doći, gdje god da me premjeste. Nemam ni trunke hrabrosti da mu kažem kako smo načuli da će čitav naš vod dobiti prekomandu u Krajinu, u vatru, i iz tog straha ne gledam u njega; i dalje nehajno posmatram kako golobradi stražar nogama ćuška pseto koje mi se sada čini gladno, a ne raspoloženo za igranje i maženje. Šteka plavog Ronhilla, nešto domaće hrane u kesi, siguran stisak ruke i obećavajući pogled kako će sve biti u redu; otac odlazi, vidim ga kako pali auto i nestaje na kraju ulice. Kasna je jesen 1995.godine, dva mjeseca prije kraja rata. Golobradi mi se obraća nakon što je pogledom ispratio bijelog Golfa dvojku: „Ma baš te briga! Barem ćeš se sutra riješiti ove dosade i mučenja! Eh, šta bih ja dao da idem na liniju kao ti, a zarobljen sam u ovom kavezu!“. Odlazim prema zgradi praćen podrugljivim osmijehom tog neučtivog, glasnog anonimusa sa nepravedno zaduženim Kalašnjikovim na ramenu. Desetar vrišti na pločniku „Ko ti je dozvolio da izađeš iz zgrade, vojniče? Žućo! Straža! Šta će to pašče tu!?“, a ja već gulim najlon sa cigara i ne obraćam pažnju na njeg. Sutra je dan prekomande, idem u vatru, u smrt vrlo moguće, svejedno mi je, gledam kako prolijeću prve pahulje.
Razumjeti Pratta? Jesam li u pravu ako kažem da je moje shvatanje njegovog opusa toliko pojednostavljeno i naivno, da u momentu kad Corto pali cigaru naslonjen na neki zidić dok gleda u more, a dim mu sakriva lice ispod kape – ja prepoznajem sve mudrosti svijeta? Kadar u kome se konture domorodaca na čamcu oslikavaju u vodi su mi sasvim dovoljni da dođem do užitka, dovoljno je par linija kojima crta galebove i nebo da mi potiljak utrni i da se prepustim. Zašto uopšte pokušavati razumjeti sve to, u komplikovanijoj noti? Razumjeti Oesterhelda? Naravno. Dajte nam sve što imate njegovo - hoćemo da vidimo kako je otvarao nove dimenzije u pripovjedanju, kako je stvarao nove svjetove.
Taj famozni Ernie Pike motao se oko mojih ruku u nekim davnim vremenima i spletom okolnosti ostao određena misterija, sve do ozbiljnijih godina. Kada sam se jednom uhvatio istraživanja o tom stripu, nikad nije bilo dovoljno. Stripoteke su odjednom postale važne, dobile specifičnu težinu, pravio sam spiskove i tražio brojeve u kojima se nalazilo sve što je potpisao Pratt, a da to ne pripada pričama Corta Maltesea. A kad sam naknadno saznao da je tog famoznog Ernieja u suštini stvorio Oesterheld, a to će se desiti kad sam se već upoznao sa njegovim Mort Cinderom – upalio sam se k'o kutnjak. Niko na svijetu ne pripovjeda kao Hector. Početkom 50ih godina, ponukan istinitom pričom o čuvenom ratnom novinaru Ernieju Pyleu, koji je izgubio život na Okinawi, Oesterheld je u Argentini započeo projekat koji zaslužuje posebnu pažnju, te par odgovarajućih rečenica pojašnjenja. Zahvaljujući poslovnoj saradnji i prije svega ličnom poznanstvu, H.G.Oesterheld i Hugo Pratt kreiraju diskutabilno jedan od najboljih stripova o ratnoj tematici ikad. Nakon određenog vremena, Pratt se vraća u Italiju i dvojac uporedo nastavlja rad na Pikeu, svako za svoj račun. Ali, baš je u tom početnom periodu saradnje Oesterheld-Pratt nastalo najbolje štivo i najupečatljivije sličice o dešavanjima u WWII, a sve u vrlo neobičnom formatu i sa jako neobičnim postavkama.
Ernie Pike Alberta Breccie
Ernie Pike je serijal, ako se tako može reći, van svih šablona stripske industrije i za današnje doba, a u vrijeme kad je nastao i prvi puta objavljen, bio je pravi hit u svijetu devete umjetnosti (čak i kad bi se neko usudio gledati sve isključivo kroz prizmu tehnikalija i formalnosti). Narator, Ernie Pike je ratni dopisnik – sa mnoštva frontova širom svijeta i on je taj koji priča o minijaturama i životima običnih vojnika. Radi se o vrlo kratkim pričama koje na rat gledaju iz potpuno drugačijeg, humanijeg ugla nego što bi to zadovoljilo standarde „ratnog dopisništva“. U njegovim pričama nema mjesta za osuđivanje, prosuđivanje, mudrovanje, predviđanje ili taktiziranje, ali su te priče pune slika iz života nepoznatih, običnih vojnika. Takođe, u stripu je minimizirana depikcija bitaka, krvoprolića, te je kao takav operisan od učešća poznatih i velikih ratnika i vojskovođa. Uloge u pričama Ernieja Pikea se ne ponavljaju, sve su epizodne osim njegove. Najbitnija karakteristika u konstruktu svih priča, a to je možda i druga i jedina zajednička tačka svake (osim naravno, što se radi o ratnim dešavanjima), jeste da ni u jednoj priči Ernie ne zauzima stranu: iako je američki vojnik, ovaj novinar ne posmatra WWII kao što ga posmatraju svi, odnosno velika većina – tu nije riječ o borbi dobra i zla, nema loših i dobrih, njihovih i naših, sve je nekako ravna crta. Takav naoko plošan pristup priči zacementiran je tipičnim Prattovskim plošnim crtežom, i na prvi pogled manjka dubinom – u oba pravca, u obje dimenzije. Naravno, manjka onoliko koliko je vaše oko sposobno prepoznati poruke koje se kriju ispod takve jednostavnosti.
Teško je odabrati reprezentativne epizode kojima bi se mogla predstaviti sirova snaga koja krasi ovo remek-djelo, ali je veliki užitak (opet!) imati slobodu izbora, naglasiti par njih da u dovoljnoj mjeri prikažu samu suštinu materije po kojoj su i Oesterheld i Pratt ispleli svoje magične niti. U priči „Stražar i devojčica“, kao prvi primjer jednostavnosti koja se ističe kao najelementarnija supstanca ovog djela, ali i nudi sukob moralnih dvojbi – a koji se prostire kao tepih ispod pomenute površnosti, nalazimo se u dijelu Francuske koji su okupirali Nijemci, tačnije u selu Le Mulen čiji je srednjovjekovni dvorac pretvoren u obavještajni štab ili komandno mjesto okupatora. Snage generala Pattona su u međuvremenu razbile Nijemce u Normandiji, ali su u njihovom povlačenju na određenim lokacijama ostali „džepovi“, pa se tu susrećemo sa Helmutom Gruberom, vojnikom iz Hamburga koji čuva štab u zamku i sa djevojčicom Klaudijom, koja luta okolinom da bi nahranila mačiće. Ekipa iz Otpora u selu dolazi na ideju da se Klaudijino poznanstvo sa Helmutom iskoristi i napadnu okupatori. Situacija se komplikuje neslućenom brzinom u momentima zbližavanja dvoje protagonista, jer Klaudija Helmuta neodoljivo podsjeća na njegovu kćerku Grethen, koja je ostala u Hamburgu, a s druge strane mala djevojčica rezonuje kako je Helmut ipak dobar čovjek, jer joj pomaže u njenim nakanama.
Claudia i vojnik Helmuth Gruber
Osim ove priče koja dokazuje životnu istinu da „human čovjek nema zastave“, kako je to i spomenuto u nekom njenom dijelu, serijal Ernie Pike je prosto nakrcan sličnim momentima sa moralnim pitanjima, oivičenim osnovnim paradoksom: ratna tematika nas privlači jer fršti od krvi, granata, metaka, ubijanja i nesreća, a ipak se na kraju podvlači teza da je rat najveće zlo, da se „humani“, obični ljudi gnušaju takvih krvoprolića i sve rade da bi ga izbjegli. Na jednoj stranici na internetu pronašao sam zanimljivu poveznicu ovog serijala sa scenom iz antologijskog ratnog filma o spomenutom generalu Pattonu, gdje on nadgleda ratište prekriveno krvlju i leševima svojih vojnika i izgovara čarobne riječi: „Nek mi Bog oprosti, ali ja ovo volim!“. U tom smislu, Oesterheld odnosno Pratt izbjegavaju rizik postavljanja čitalaca u poziciju da se okupaju tako prljavom vodom i nonšalantno dislociraju većinu priča dalje od bojišnice – uglavnom u pozadinu, relativno daleko od prvih linija, sve da bi se do definicije rata kao najbesmislenije stvari na svijetu došlo lakše i prije svega, bezbolnije.
Naslovnica Hora Cero No.1 iz 1957.godine
U kratkoj priči Neobična avantura nalazimo zanimljivog pilota poručnika Frolija u savezničkoj bazi na Gvadalkanalu u trenutku kada dobija naređenje da se priključi glavnini mornaričkih jedinica u „Zoni B“. Frolijev avion je pogođen i on se spašava u prašumi, na neprijateljskoj teritoriji. Nakon nekoliko dana lutanja i muke, nailazi na vojnike, koji ga krenu pratiti. U ovoj epizodi se takođe osvrćemo na minijaturu običnog vojnika, sa naglaskom na njegovu tvrdoglavost i trunku oholosti, ali koje kao zajedničke osobine većine običnih ljudi, bivaju potisnute u trenucima očaja i golog preživljavanja. U ovoj priči, kao i u većini epizoda koje su smještene u egzotične krajeve, moćno vlada Prattovo iscrtavanje pozadina.
Lt.Frowley u paklu džungle
Kao treći primjer u cilju dokazivanja raznovrsnosti u serijalu, uzećemo primjer epizode Streljanje, u kome se radnja dešava na prilazima Staljingradu, u jednom ruskom selu. Napredovanje njemačke pješadije je usporeno, ali su razaranja katastrofalna zbog avionskog bombardovanja. Iz jedne obične kuće Rusi pružaju otpor, te eliminišu dva neprijatelja, ali ih na kraju grupa kaplara Milera zarobi. Naređenje je jasno: take no prisoners, pa Nijemci vode seljake na strijeljanje. Na putu do mjesta gdje će ih natjerati da sami sebi iskopaju rake, kaplar Miler razmišlja o svojoj porodici koju je ostavio u Njemačkoj, ali i poginulim saborcima Karlu i Erihu.
Cpl.Miller i njegove dvojbe
U grozničavom, decenijskom iščekivanju da neko od ozbiljnijih izdavača uhvati ovo štivo i objavi ga na našim jezicima u pristojnom izdanju, traganje za pričama Ernieja Pikea ograničeno je na internetske skenove francuskih, talijanskih, njemačkih i nizozemskih varijanti, te desetak epizoda koje su u praistoriji objavljivane u Stripotekama. Ernie Pike jedan je od loših primjera, pa možda i najlošiji od svih, koji dokazuje veliki jaz između pravih, iskrenih stripofila i megalomanske politike izdavačkih kuća na ovim prostorima koje ne obraćaju pažnju na istinske vrijednosti u svijetu stripa, nego prije svega na profit. Ovaj serijal temelj je ratnog stripa, ali i mnogo više od toga, na neki način početna tačka u eksperimentisanju protiv ustaljenih, učmalih formi u stripskoj umjetnosti. Iako je nastao prije više od šest decenija, poruke koje nam ostavlja ne mogu biti jednostavnije izvajane – a da sadrže moćniju ideju o shvatanju rata i ubijanja kao ultimativnog zla i možda najgore stvari koja se ljudima može desiti.
Nakon tri dana, snijeg je napadao do pojasa. Crna je noć, na stražarskom sam mjestu, čekam smjenu. Imao sam sreće i dobio prekomandu u susjednu zgradu unutar kasarne, u drugoj jedinici. Obara me san, hladno mi je, razmišljam o toploj sobi. Sjednem u kućicu, niko me ne vidi, na suprotnoj sam strani kasarne, ne gledam na ulicu, pred očima su mi slike moje porodice, sretni što nisam gurnut u vatru, na prvu liniju. Miriše svjež hljeb i nešto se krčka u šerpama. Obara me san, zaspim na tren. Odjednom mi je toplo. Padne mi na pamet vojnik Žućo sa rampe, dobio je prekomandu i otišao sa većinom mladih vojnika u pravcu prve linije, ispunila mu se želja. Toplo mi je po nogama. Otvorim oči, kraj mene je sjeo onaj mršavi pas od neki dan, pun je buha, stavio mi je glavu u krilo i gleda me. Sakrio se u stražarsku kućicu da me ugrije. „Zvaću te Žućo“, kažem mu dok se on oblizuje.
