Beznađe je kada puna vrele vode u kojoj pluta tjeskoba. Beznađe je beskonačno uzak i mračan hodnik u kome nedostaje svih onih elemenata koji očitavaju ljudske slobode: zraka, osmijeha, ushićenja, uzbuđenja i mašte. Beznađe je maligni tumor duše od kojeg se samo rijetki otrgnu, a takvi rijetki ili su beskonačno hrabri ili nevjerovatno sretni. Jedan ljudski život nudi dovoljno vremena da se nađemo u beznadežnoj situaciji nekoliko puta, no tek ćemo sa stvarnim sazrijevanjem shvatiti da su to bile samo sličice, odnosno da je beznađe ustvari bunar u koji smo skočili iz ovog ili onog razloga i da je imalo svoj stvarni početak – i nikada nije potpuno prestalo, već se ona potmula jeka povremeno stišavala i pojačavala.
Eternaut, kao kultni strip i remek-djelo ove umjetnosti, došlo je u moj život sasvim slučajno, iz preporuka, slova na forumima, rijetkih riječi hvale u probranim društvima (nas izliječenih i polu-izliječenih beznadežnih slučajeva), kada su mi poznanici šaptali tu neobičnu riječ da okolne uši u stranom ne bi prepoznali neprijateljsko. Da li je razlog njihovog zagonetnog tona bio namjerno guranje u taj neobični svijet mene, nekoga ko je trebao da se podsjeti kako miriše beznađe, ili je to bila neka vrst sujete kojom su me namamili da i ja oprobam gorki ukus bezizlaza i agorafobije – nikad ne želim da saznam. Kao kad su vas u djetinjstvu najbolji prijatelji nagovarali da se kradete komšijinu kajsiju, ne bi li vas komšija ganjao motkom ili bi spali s drveta i povrijedili se značajnije ili bi dobili dijareju od tog još nedozrelog a tako slatkog voća – uvijek ću im biti zahvalan, iako me koštalo, bilo je neizrecivo ugodno.
Priča otpočinje u Buenos Airesu, gdje u jednom od predgrađa mala ekipa prijatelja uživa u predvečerju u kartama. Juan Salvo, glavni lik čitave ove priče, sa svojom ženom Elenom i kćerkom Martitom, te prijatelji mu Favalli, profesor fizike, Lucas (bankovni službenik) i Polski, penzioner koji na Juanovom tavanu izrađuje violine te kobne večeri spoznaće da je grad na udaru smrtonosnog, ali i nepoznatog neprijatelja. Pahulja po pahulja, minut po minut, sat po sat, gubitak po gubitak, ekipa će shvatiti da je situacija prešla katastrofalne razmjere i da je grad (a možda i cijeli Svijet) postao žrtvom vanzemaljske invazije; pa će se kroz niz nevjerovatno turobnih i agorafobnih incidenata vrlo brzo sukobiti sa Osvajačima i njihovim različitim borbenim jedinicama koje koriste u invaziji planete Zemlje (Kornjaši, Ljudi-roboti, Ruke, Gurbovi), združeni u patnji kroz upoznavanje moći neprijatelja. Kroz spoznaju o izolaciji, tj.svojevrsnoj alijenizaciji u hipocentru kataklizmičnog Kraja Svega, autor nas vještim ritmom upoznaje sa osobnostima svih likova ponaosob; pa će dublje analize naših protagonista vrlo brzo zaintrigirati čitaoca, kako priča odmiče i preliva se iz mračnih prostora beznađa u svaki posljednji pokušaj otpora prema nadmoćnijem neprijatelju. U nizu vinjeta za koje odmah poželimo da vječno traju nožem se može sjeći napetost, a svaka naredna spoznaja kroz likvidiranog neprijatelja vodi u mračniju komoru beznađa, jer nekolicina preživjelih nakon svake male pobjede uviđa koliko je ona gorka – kada shvati i sukobi se pred slijedećom postrojbom, mnogo organizovanijom, jačom i nadmoćnijom (jedan od očitijih primjera je period od trenutka kada se Juan i Favalli uključe u vojne odbrambene jedinice i osjete malo nade – do sukoba na stadionu River Plate gdje shvate da Osvajači ustvari koriste samo mali djelić svog potencijala). No, da je ovo ipak izuzetan strip, tek ćemo osjetiti na samom kraju putovanja u tom čuvenom twistu, koji će nas probuditi iz tog više puta spomenutog bunara beznađa i objasniti nam određene kozmičke relacije koje smo osjećali, ali ih nismo znali sročiti u ispravnu prosto proširenu rečenicu.
Oesterheld je ovim djelom zacementirao vječnost u umjetnosti i teško je izvagati tačno čime: da li tim konstantnim mijenjanjem ritma odvijanja fabule, ili možda savršenom postavkom priče, a možda čak i jednostavnošću kojom je okarakterisao sve likove u priči i tako ih nam oživio da ni u jednom trenutku ne pomislimo da su proizvod fikcije, pa možda čak i zadnjim vinjetama kojima je utro staze Zonama sumraka i na otvorenim poljanama svekolike Misterije univerzuma približio običnom čovjeku. Možda svime pobrojanim? Ili, pak, skrušeni autor ovog teksta može biti jednom u pravu, pa reći da je najveće bogatstvo ovog stripa ustvari matematička jednačina koja se proteže u kompletnoj naraciji: jedno ad-hoc rješenje za dvije hipoteze ili nepoznanice i tako od početka do kraja?
Što se tiče konkretne autorove poruke koju možemo iščitati iz ove priče, izlišno je podvlačiti ono što već svi znamo. Ta poruka o jedinstvu ekipe i multipliciranju snage individue u borbi protiv okupatora, režima, osvajača koji je nadmoćniji, direktno se dovela u vezu sa tragičnom sudbinom porodice Oesterheld u hororu jedne od brojnih vojnih hunti u Južnoj Americi. Nepotrebno je naglašavati plemenitost ideje o slobodi i borbi za svaku civilizacijsku tekovinu, jer se ubrzo dođe pred zid i na rub konflikta protiv onih koji drugačije misle i vjeruju u totalitarizam, te samim tim u Mrak i beznađe. Civilizacijske se tekovine gaje, hrane i njeguju u svakom čovjeku ponaosob, pa se tek sa sazrelom sviješću iznose na cestu. No, ništa od navedenog ne znači da je ovaj aspekt Eternauta zanemariv – naprotiv, zato je i postao i ostao jedan od najpoznatijih i najomiljenijih autorskih stripova ikad.
Ako govorimo o crtežu, malo je riječi kojima se taj raskoš i ljepota mogu opisati. Čak i da posjedujem tehnički vokabular kojim bih se probao osvrnuti na ovaj aspekt Eternauta, sve bi bilo suho i plitko. Kompleksniji a čistiji, jednostavniji a neobičniji, dinamičniji a turobniji crtež moje oči još nisu vidjele od ovog. Kada već lijepimo epitet „grandiozno“ za Eternauta, onda je red da objasnimo i šta treba da potvrdi i koje uslove da ispuni jedan strip da bi bio „grandiozan“: kao prvo, radnja mora biti originalna, tzv.scenario besprijekoran, bez repeticija, ritam odvijanja priče mora da bude takav da čitalac u svakom trenutku zažali kad mu zazvoni telefon ili mora na WC da prekine uživanje u čitanju, dok crtež mora da „pleše po žici“, tj.da na najformalniji način opiše dati momenat ili da u apstraktnim oblicima čitaocu otvori maštu. Upravo tu dolazi do izražaja Lopezov uradak, jer ne postoji nijedna vinjeta u Eternautu koja vas zadovolji u toj mjeri da jednostavno zastanete, označite stranicu i napravite pauzu. Da, istina je, drugi put sam Eternauta čitao čak 5 (pet) dana, ali sam svaki put zažalio što je kasno i što noćna svjetla ne dozvoljavaju isti užitak kao dnevno. Zato što je na svakom mjestu gdje sam zastao i zatvorio knjigu ostalo bezbroj neodgovorenih a tek otvorenih pitanja i zato što me ta vrsta „plošnosti“ crteža držala u nevjerovatnoj neizvjesnosti. Iako sam u poziciji čitaoca, svjestan odnosa prema fikciji ali predan užitku, u svakom trenutku strahujem od novog poraza koji mi nosi naredna sličica, ne predajem se, jer želim da vidim, da saznam kako će se sve završiti.
...i tako u nedogled. Nešto naočigled konkretno, a vrlo inventivno i kreativno nasuprot početnoj tvrdnji izaziva i izazivaće mnogobrojne reakcije, komentare i riječi kojima se neće moći dočarati sam osjećaj koji zagospodari čitaocem, pa je i to jedno od silnih vrijednosti ovog djela. Daleko od toga da je ostalo previše ili čak „mnogo“ da se redefiniše ili analizira o ovom stripu, tek je dovoljno pročitati ga prvi put očima nekog kome više puta ponavljani pojmovi u ovom tekstu ne znače mnogo, kao npr. „beznađe“, „turobno“, „agorafobno“, „tjeskobno“ ili „dinamično“ – ali, ako ga čitate očima nekog ko je i prije putovanja sa Juanom Salvom, vjekoplovcem, znao, osjetio i doživio sve pomenuto – e, onda vam je sve puno jasnije.
.jpg)
