Eternaut 1969.

Punisher

ORKA 66 | 50 str.

Juan Salvo zbori o svom neprestanom putovanju i potrazi. Vraćamo se u Buenos Aires, na sami početak vanzemaljske invazije, gdje obični ljudi okupljeni u dobrovoljačke jedinice pokušavaju pružiti otpor nadmoćnijem neprijatelju.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 89%

Priča 9

Scenarij 8

Crtež 10

Naslovnica 8

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 59%

P*4

S*4

C*9

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Eternaut 1969.
    ORKA 66

ZANIMLJIVOSTI

  • „Eternaut 1969“ se štampa u reviji Gente u periodu od 29.maja do 19.septembra 1969.godine u sedmičnom ritmu po dvije ili tri table.
  • „Gente“ je proslavljeni argentinski sedmičnjak, revija koja nakon perioda od 1965.godine do 2020.godine, od 2021. izlazi mjesečno. Dio je Editoriala Atlantida, a zauvijek je obilježena kužnim tragom podrške diktaturi NRP-a. Prema opšte prihvaćenom objašnjenju, ovaj strip je ukinut jer su njegovi autori odbili da ga „komercijalizuju“, šta god da to značilo u tom trenutku.
  • Ovaj album je u izvedbi Fantagraphics-a štampan 2020.godine, kao 3.knjiga u Biblioteci Alberta Breccie, nakon Morta Cinder i Perramusa.
  • Na našim prostorima, Fibra štampa ovaj strip u svojoj Biblioteci Orka #66 u proljeće 2024.godine.

Idiom „Judging book by its covers“ vrijedi ispitati na primjeru nekih od najimpozantnijih stripova današnjice. Kako Eternaut (1959) predstavlja temelj naučno-fantastičnog stripa, te polaznu tačku u razvoju stripa kao medija, a zbog pozadinske priče o njegovom nastanku ima i specifičnu simboličnu težinu, svaki naredni pomen ove novele zaslužuje poseban osvrt, kritiku i par rečenica. Emocije koje izaziva prvo čitanje Oesterheldovog bisera neobjašnjive su, prosto rečeno, jer je praktično nemoguće naći dovoljno adekvatan vokabular da bi se opisale; kako to većina stripofila tvrdi, a moja se malenkost djelimično slaže s tom tvrdnjom, sva naredna čitanja umanjuju impresiju i iznenađenje, ali ni u kom slučaju ne derogiraju samu vrijednost djela koje je prikovano za sami vrh svih ljestvica što mjere kvalitet radova stvorenih u devetoj umjetnosti.

Eksplozija oduševljenja izazvana premijerom Eternauta u kultnom argentinskom strip-magazinu Hora Cero stvorila je i bisage pune kamenja autorima, jer je priča sa onako otvorenim završetkom suštinski prouzrokovala glad čitateljstva za nastavcima i produžetkom putovanja kroz vrijeme i prostor zajedno sa Juanom Salvom. Međutim, pritisnuti silnim poslom za koji su sami „krivi“, Oesterheld posebno, prenatrpan angažmanom na uspješnicama koje stvara tih godina – prije svega Ernie Pike, Sherlock Time i Mort Cinder, autori jednostavno nisu mogli ispuniti želje vojske fanova i proizvesti dovoljno fenomenalan nastavak ove avanture. Još jedna činjenica koja nije išla u korist Oesterheldu je i to da se argentinsko tlo nikada nije dovoljno smirilo glede stalnih političkih previranja i prevrata, a dodatna otežavajuća okolnost bila je i ambiciozna politika britanskih strip-entuzijasta koji su prepoznali talenat (čitaj: novac) i prosto odvukli većinu argentinskog stripskog korpusa na ostrvo nudeći im mnogo veće plate od onih koje su mogli zaraditi u rodnoj zemlji. Hectoru je tako ostalo da samo na jedan svrsishodan način podvuče važnost njegove kritike: da ponovi Eternauta, specijalno za novu publiku sa prefinjenijim i drukčijim ukusom za strip.


U trenutku nastajanja ovog, svojevrsnog „reboot“-a Eternauta, a to će biti kraj sedme decenije prošlog vijeka, nema posebno značajnih nesuglasica oko Oesterheldovog studija: no, bolna istina o postupku dotad vjernog Huga Pratt, koji odlazi na ostrvo i bez konsultacije sa kolegom preuzima copyrights na sve velike naslove koje su sačinili zajedno u godinama unazad, značajno utiče na sve buduće saradnje u kojima Oesterheld učestvuje. Tako smo došli do neugodnosti da je Oesterheld, ipak poučen lošim iskustvima sa pomenutim kolegom, čak i sa velikim Albertom Brecciom redefinisao odnose u fazi stvaranja jednog drugog značajnog stripa, „Che“ – pa se i ta činjenica dijelom čita kao alibi za propast projekta „Eternaut 1969“. Pored toga, glavni čovjek lista Gente u kojem će ovaj strip doživjeti svoju premijeru, u ključno vrijeme je neki Carlos Fontanarossa, koji pretpostavlja „mir u kući“ nasuprot intenciji Oesterhelda da svojom dubljom naracijom ostruže dno na koji argentinska slobodna misao pada i da se otvoreno suprotstavi diktaturi, teroru i velikim opasnostima od krvoprolića u najavi. Da, taj isti Fontanarrosa, kritičan prema oštrom Hectorovom peru, biva kritičan i prema masterizaciji stripskog crteža jednoga Breccie, te mu spočitava izlazak iz šablona, okvira predviđenog za taj medij i osuđuje „Eternauta 1969“ na smrt čvrstim otporom prema nezadrživom umjetničkom napretku starog Alberta. Sada, kada smo postavili nekoliko alibija, možemo se fokusirati i na sam strip, koji opet – bez obzira na reakciju koju izaziva na nišanu kritike, gledano na njega kao solo uradak ili poredeći ga sa originalnom varijantom – nekim čudom nosi udvostručen teret važnosti, jer je bez ikakvog pogovora od svog nastanka predstavljao jednu veliku prekretnicu u devetoj umjetnosti.


U stripu „Eternaut 1969“ ponovo započinjemo druženje sa Juanom Salvom, koji se u uvodu pojavljuje za stolom samog Oesterhelda i priča mu ono što već znamo. Salvo je eternaut, vječita lutalica i tragač, izopćen iz svih dimenzija koje ljudski um može pojmiti. Jedne večeri, u predgrađima Buenos Airesa, dok Salvo i njegovi pajtosi igraju „truco“, na grad počinje padati snijeg i sve vodi ka totalnom kolapsu. Fosforne pahulje ubijaju sve i uz Favallijevu pravovremenu reakciju, ekipa se zabarikadira u kući, napravi sebi nepromočiva odijela i na smjenu krene u šoping po sablasnom gradu. Nasuprot originalnoj verziji, u ovoj verziji, ekipi se pridružuje i lijepa Susana Olmos, čija pojava preispituje moralne strane svih glavnih likova, a Miliciju neće trebati pronaći – već će se oni sami pojaviti ispred Juanove kuće, u potrazi za dobrovoljcima. Slijedi osvajanje mahala, bulevara, trgova, pa sve preko famoznog stadiona River Platea i dalje u pravcu kojim smo već prošli.


Ovaj put Oesterheld u direktnijoj i skraćenoj verziji prepričava vanzemaljsku invaziju na glavni grad Argentine, gledano iz prizme grupice običnih ljudi i objašnjava nam na dotad neprepoznatljivo otvoren način zašto je i kako došlo do takve nesreće. Njegova naracija umnogome je oštrija, bezobraznija, brutalnija, konkretnija i samim tim upečatljivija naspram one koju koristi deset godina ranije. Ključni momenti koji su u to doba sahranili ovaj projekat jasno su naglašeni u dijelu pripovjedanja u sceni opšteg pada morala Milicije, kada saznaju da su SAD, Rusija i evropske zemlje popustile pred invazijom vanzemaljaca i žrtvovale Južnu Ameriku – tj.dozvolile vanzemaljcima da po tom kontinentu rade što god hoće u zamjenu za primirje sa ostatkom svijeta. Oesterheld vrlo decidno naglašava kritiku linije manjeg otpora koja sve i svakog praktično vodi u propast, bez obzira o kojoj se situaciji radi; takođe, on na prije svega logičan, ali i na neki čudan, vizionarski način predviđa tip i cijenu borbe na koju će njegovi sunarodnici i velika većina Latinoamerikanaca u bliskoj budućnosti biti osuđeni – krvave borbe sa mnogo žrtava koja je direktan rezultat politike popuštanja, ustupaka i saginjanja glave. Poduprti munjevitim ritmom odvijanja radnje, hladnokrvnost, opstanak i bitke sa nadmoćnijim neprijateljem dobijaju potpuno drugačiju dimenziju i zaista nude nešto novo – tim novim čitaocima. Da li su ti čitaoci zaista bili publika vrijedna ovakvog performansa, ubrzane dinamike i pakovanja Eternauta u nešto manju, ali sjajniju ambalažu – i da li je to značilo kako Oesterheld prepoznaje potrebu tih čitalaca za sažimanjem i tako stvara nove standarde u stripu – i dalje je teško odgovoriti, bez obzira na vremenski otklon. I u ovom dijelu procjena je isključivo subjektivne prirode, pošto se jasno može naslutiti namjera izazivanja reakcije kod šire publike da bi se pronašla u priči.


Mnogo sam puta u osvrtima na Breccina djela koristio riječi „o njegovim se radovima ne vrijedi raspravljati niti šta objašnjavati – no samo uživati“, jer je to jedini način da se oni stidljiviji pojedinci željni istraživanja unesu u njegove table. Kako rekoh, u trenutku stvaranja ovog stripa, Breccia eksperimentiše sa novim materijalima, a rad sa kolažom, onaj koji Fontanarrosa kritikuje i najviše, donosi ovom stripu nešto sasvim novo i za tadašnji razvoj stripa – predstavlja pravu malu revoluciju u tehnici izrade. Spreman da i dalje traži, stari majstor takođe postepeno odbacuje oblike koje je iznjedrila verzija iz 1959; pa iako je Solano-Lopez u suštini uradio svoj dio posla apsolutno savršeno, Breccia u impulsu za napredovanjem anulira gorak ukus „Eternauta 2“ (ako se Eternaut posmatra kao cjelokupni proizvod u tri toma) i pronalazi nove dimenzije i uglove, nova lica heroja, nove konture vanzemaljaca. Uz takvu slobodu izraza, u Breccinom se radu jasnije primjeti naginjanje ka ekspresiji naspram forme, pa bi se ovaj strip mogao označiti i kao prekretnica u tom pogledu. Dakle, Breccino usavršavanje i legendarna staza kojom je koračao (bolje rečeno, trčao) tokom svog umjetničkog angažmana, nikako nije mogla biti usporena, a kamoli zaustavljena, što će ovaj veliki majstor dalje dokazivati u remek-djelima koja stvara nakon ovog stripa. Kolaž, Eternaut 1969, sitne nesuglasice sa Oesterheldom i liječenje bolesne supruge, uvođenje svojih nasljednika u strip, samo su stepenice u njegovom razvoju, za sve nas koji pokušavamo dekodirati njegov potez i njegovu ideju.

Kada se sve rečeno uzme u obzir, veliko je pitanje kako biti dovoljno subjektivan u ocjenjivanju ovog stripa. Ako pođem naopako, te od čistih desetki koje uvijek dajem verziji iz 1959.godine, za priču moram oduzeti jedan bod – jer priča više nije originalna. Scenariju takođe moram oduzeti par bodova, jer me ovaj strip, iako sam iskreno oduševljen ovakvom izvedbom, nije zaprepastio kao onaj prvi. Uz napomenu da je desetka najmanja moguća ocjena koja se objektivno može dati za Breccin dio posla, moram priznati da mi se naslovnica ipak nije svidjela. Iako sadrži sjajno raspoređene elemente, pogotovo pozu našeg Eternauta – ja jednostavno nisam dovoljno jak da ovaj strip posmatram odvojeno od njegove originalne verzije.

Naprijed

N/A

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • naker

    Ukupna ocjena 59%

    4, 4, 9, 8

    Rimejk od 50tak stranica sa eksperimentalnim Breccinim crtežom i modifikovanim Oesterheldovim pisanjem koje se poklapalo sa njegovim tada aktuelnim političkim stavovima, je izgleda bila jedna kap previše za urednike tog vremena jer su sugerisali autorima da završe strip u najkraćem mogućem roku. Kao rezultat se dobio jedan polugotov proizvod koji ne može ni da se poredi sa originalnim Eternautom. Nema ovde ni a od atmosfere i od scenarija ne treba ništa očekivati, ali Breccin neortodoksni i eksperimentalni grafizam će imati svoje fanove među ljubiteljima kvalitetnog crteža.

    20.04.2024
    22:21:00 sati
    naker
    uredi

Najnovije

Vijesti

    Magazin

    Recenzije

    Aukcije

    Forum

    Najčitanije

    Vijesti

      Magazin

      Recenzije

      • Sjene nad „Golden Baby“
        Kod: ZG LU 318/320
        Ocjena: 71%
        Vrijeme: 8.3.2024. 0:26:00
        Autor: igor 12
        Broj komentara: 12
        Broj pogleda: 2205
      • Zlato Colorada
        Kod: TX LIB 23
        Ocjena: 89%
        Vrijeme: 6.4.2024. 13:18:00
        Autor: tex2
        Broj komentara: 6
        Broj pogleda: 1790
      • Hitroruki
        Kod: TX ZS 688/690
        Ocjena: 86%
        Vrijeme: 13.3.2024. 20:31:00
        Autor: Koresh
        Broj komentara: 9
        Broj pogleda: 1775
      • Kalahari
        Kod: MN LIB 78
        Ocjena: 59%
        Vrijeme: 2.3.2024. 20:51:00
        Autor: prozirna senka
        Broj komentara: 11
        Broj pogleda: 1769
      • Zlato
        Kod: TX SAGK 47c/48a
        Ocjena: 100%
        Vrijeme: 25.3.2024. 8:21:00
        Autor: Ivan Liverpool
        Broj komentara: 7
        Broj pogleda: 1723

      Aukcije

      Forum