Uvodno razmatranje
Imao sam priliku upoznati gospodina Štefa Bartolića na jednoj promociji u strip knjižari Lastan. Promocija kao promocija, okupi se nešto ljudi, pokupuju se stripovi, autor se potpiše, nacrta nešto unutar korica, ili na poseban papir, iskoriste se prigodni popusti i to je to. Ono što je bonus na klasičnu šablonu je mogućnost da se s autorom i razmijeni par riječi, da se upozna lik koji stoji iza djela (stripova) koje čitamo. Nakon promocije nekolicina nas je otišla u obližnji kafić, zajedno s Štefom na kratko druženje. Ušao sam u neki razgovor sa Štefom, prvo o stripovima, da bi se razgovor dosta brzo zaokrenuo u smjeru glazbe. Pročešljalo se je dosta toga, preko utjecajnih rock glazbenika u razdoblju zadnjih 15-tak godina (npr. Jack White), do zadnjeg rock heroja (Kurt Cobaina), preko metala, razgovor je završio negdje oko Led Zeppelina, gdje smo se složili da su oni „maznuli“ dosta rifova i ideja od drugih glazbenika, ali to barem prema meni, ne umanjuje njihovu vrijednost.
Koji je uopće smisao ovog uvodnika?
Pa evo, sad kad sam imao prilike porazgovarati sa Štefom, vidim da su Gluhe Laste, strip koji je prožet glazbom, mogao stvoriti jedino čovjek koji uz strip, posjeduje i strast prema glazbi.
A zna se da su najbolja djela kada netko piše o onome o čemu zna i o onome što voli.
Gluhe Laste
Strip počinje gdje Goran, jedan od glavnih likova uviđava da su novi bendovi loši i da svakako treba poduzeti nešto po tom pitanju. Čim završe ljetni školski praznici osnovat će Rock bend. Ubrzo prisustvujemo činu osnivanja benda Gluhe laste gdje, uz Gorana na gitari, još imamo i bubnjara Marka, lijepu Martinu na basu i vokala Ivu. To četvero likova, te njihova interakcija, gaže, druženja, avanture su okosnica stripa, uz niz ostalih sporednih, kao i epizodnih uloga. Vjerojatno najdominantniji lik je Goran kojega bi bilo najlakše opisati kao iznimno hiperaktivnog, ali dobronamjernog dečka. Da nije lik iz stripa, u realnom životu bi mu vjerojatno prišili ADHD etiketu. No dobro. Martina je iznimno lijepa, rekao bih čak i senzualna, pa i erotična, nećemo se lagati. Kod Martine je vidljivo da Štef jako dobro zna crtati ženske likove, kao i karakterno ih portretirati što će kasnije i obilato koristiti u serijalu Dick Long. Marko je dugokosi lik koji stalno sluša Walkman i najmanje priča. Ivo je lijep, miljenik ženskog dijela publike benda.
Avanture koje se odvijaju u serijalu su raznovrsne. Od prvotnog osnivanja benda, pa do klasičnog „Oni su loši mi smo bolji“ rivalstava s ostalim bendovima. Meni najdraža priča je zasigurno „Rock `n` roll Baka“ gdje svi članovi benda odlaze svirati u mjesto odakle je Martinova baka. Ekipa dolazi do problema jer se Ivo razbolio te je potrebno naći zamjenskog pjevača. Ispostavilo se da je baka vrstan Rock vokal, bez problema skida Planta, a i voli raspaliti Motorhead. U jednom trenutku, za vrijeme izvođenja stvari Ace of Spades baka kaže jedan od najboljih dijelova pjesme „and don`t forget the joker“ što je prilično epski trenutak.
Naravno da epizode posjeduju i ljubavne sekvence, gdje se likovi zaljubljuju, odljubljuju, razni ljubavni problemi i sl. čime se postiže efekt realnosti i mogućnost poistovjećivanja publike. Svakako odličan strip za teenagersku publiku kojoj je uostalom primarno i namijenjen, iako daleko nadilazi tu kategoriju svojom kvalitetom.
Što se tiče literalnog dijela ovog stripa, još treba reći da je strip prilično pozitivnog i reklo bi se „nevinog“ karaktera. Svi problemi koji se likovima događaju prikazani su na blag način, strip je to koji ne nastoji nikoga uvrijediti, izazvati, nego prvenstveno nasmijati, obradovati i zabaviti. Radnja se odvija prilično brzo, strip je kadriranjem ispresijecan mnoštvom kadrova, poneke stranice posjeduju i po dvadesetak kadrova čime se postiže zavidna dinamika.
Crtački, strip je načinjen miješanom tehnikom gdje se kadrovi postavljaju korištenjem tankih crnih linija. Kolor je izveden tehnikom akvarela i drvenim bojicama pa se tako mogu vidjeti razne lijepe teksture. Boje su izražajne i tople, pojedine table i kadrove je užitak gledati. Prikaz likova (njihov dizajn) i crtež općenito je unikatan. Crtački, strip se uvelike bazira na prikazu emocija likova, gestikulacijom, pokretima i sl. Likovi iz gluhih lasta tako često u krupnom planu viču, ljute se, čude se, smiju, vesele, zamišljeni su... Ritam izvođenja tih emocija je brz pa se uz malo mašte može skoro dobiti i efekt animiranosti, tj. kao da se čita, odnosno gleda animirani film.
Naslovnica je prekrasna. Apsolutno sve je ujednačeno i dizajnerski dovedeno do savršenstva i to bez lažnog pretjerivanja. Počevši od fontova, do naslovne ilustracije, pa do pozadinskih narančasto crnih crta. Jedna od ljepših i upečatljivijih naslovnica koju sam vidio.
Fibrina prva knjiga sadrži nekoliko priča Gluhih Lasti, predgovor Krešimira Mišaka, onog lika koji vodi „Na rubu znanosti“ i pjeva u bendu Hakuna Matata, i nekoliko izvrsnih ilustracija na samom kraju albuma. Tisak naravno vrhunski kad je Fibra u pitanju.
Završno razmatranje
Strip je to dakle koji se preporučuje ljubiteljima stripova, ljubiteljima rock muzike, vječnim klincima i tako dalje. Preporučuje se i kolekcionarima jer je baš lijep ovitak. Kad se stavi na policu hrbat knjige je lijepo dizajniran i samo stajanje na polici je moćno. Jedini je nedostatak kad se pogleda iz perspektive hrpta, onda se uviđava da je prilično tanak strip i moguće je da se poželi da je malo deblji. Čeka se nastavak!
To je sve za večeras
Good night!!
 - kopija.jpg)
