Ova epizoda je scenaristički na nižoj razini od prethodne tri. Priča je originalna i zanimljiva, ali scenaristički je sve to nekako djetinjasto posloženo.
Slot - zvijezda ove epizode
Prethodne priče su bile također neozbiljne, ali i prepune inteligentnih gegova, omaža i zanimljivih situacija.
Po potpisu na prvoj vinjeti vidim da Della Monica ovdje nije crtač, već samo supervizor, dok je crtež radio Luciano Bernasconi, poznat kao autor francuskih serijala Wampus i Kabur, a radio je i dvije epizode Velikog Bleka (Kiwi 250 - LU 49: Divlja patka i Kiwi 270 - LMS 332: Proba hrabrosti) dok su na tušu radili Tiziano Bergamini (koji je dao ruke na premijernom broju serijala) i stanoviti Gagliano.
Iskreno, na prvu nije neka velika razlika u odnosu na prethodne epizode, ali ukupan osjećaj kod čitanja je puno lošiji. Slučajno ili ne - tako je! Nadalje, što znači supervizor i u kojoj mjeri je Della Monica pomagao nemoguće je znati, ali još uvijek crtež ne odstupa puno od njegovih standarda.
Svejedno, budući da smatram da glavni crtač uvelike može utjecati na scenarističke ideje, a poglavito na prezentaciju istih, nije ni slučajan moj lošiji dojam u odnosu na prethodne epizode, gdje je Della Monica bio taj glavni crtač.
Unatoč tome, određene scene iz ove epizode su mi se urezale u pamćenje još u djetinjstvu, što je svakako pozitivna činjenica. Za usporedbu, pri ponovnom čitanju prethodne epizode se nisam prisjetio niti jedne scene, a sigurno sam ove početne Gordon Link stripove više puta čitao jer su mi tada bili i rijetki stripovi koje sam imao doma. To što se prisjećam pojedinih scena je dokaz da su one efektne, jer se većinom ne sjećam ničega od pročitanog nakon par mjeseci. To se poglavito odnosi na većinu Dylan Dogovih bezličnih epizoda koje već nakon par dana potpuno zaboravim. Tu mi ne pomažu ni komentari koje napišem nakon čitanja! Zašto sada ja turpijam o općepoznatim stvarima - pitate se?
Upravo zato da naglasim bitnost nečega što je efektno, koje ne upada u standardnu kolotečinu i koje samo na prvu može biti dobro, pa čak i odlično, ali već nakon par dana pojede ga zaborav. Dakle, ova epizoda može biti trash (što i je), pa čak i djetinjasta, ali se ne zaboravlja tako lako, a to je bitno - itekako!
Nakon što smo razlučili da ovo nije jedna bezlična epizoda, već da ima karakter, možemo i malo o radnji.
Gordon i Jessica - bivši supružnici
Ponovno imamo lagani, duhoviti uvod kojim saznajemo jedan od načina na koji se financira Gordonova čudna skupina otkrivača duhova. Odmah na startu se daje do znanja da je riječ o humornoj razonodi i da ovo nije strip za one željne ozbiljnih, a pogotovo teških tema, već za ljude koji žele opuštanje uz strip.
Gordon Link je ujedno pravi i najbolji primjer takvog stripa. Jednostavno - strip za popravljanje raspoloženja!
Dakle, nakon simpatičnog i neobaveznog uvoda upoznajemo Pennyja, tipičnog nesređenog, neuglednog činovnika kojeg svi iskorištavaju, pa i ucjenjuju - što je ovdje slučaj. Scenarist nas upoznaje s njim na njegovom radnom mjestu u banci i odmah nam servira njegovog zlostavljača, svojevrsnog kamatara. Priča poprima ozbiljne tonove, ali ne zadugo.
Pojavom glavne zvijezde ove epizode - Slota, sve se vraća u "normalu".
Slot je kućni duh klase "Domaći", baš kao u "Šumi Striborovoj" naše Ivane Brlić Mažuranić. Ispada da su ovdje "Domaći" duhovi vezani za kuću i obitelj koja u njoj živi, a uz to preuzimaju navike gospodara kuće, dok je Slot mladi duh razvratnik čija je rodbina vrlo zabrinuta, pa su preko Pukija (onaj mali križanac crittera i gremlina koji iskače iz Gordonove majice) tražili pomoć naših specijalista.
Vjerujem da ste impresionirani ovim kompleksnim i visokoumnim objašnjenjem!
Dalje više nisu ni bitna dva iskompleksirana pljačkaša - braća blizanci Tim i Tom, ponovni vatreni odnos Gordona i Jessice, sirovina bez ljudskih kvaliteta od Pennyjeva kolege iz banke, ni Milos - Pennyjeva noćna mora, odnosno zlostavljač i kamatar, pa ni činjenica što netko koga Slot ugrize ili ogrebe postane zaražen manijom proždiranja novčanica.
Bitno je samo koju će slijedeću ludost simpatični Slot izvesti.
Završni dio je očekivano lošiji od efektnog zapleta. Očekivano zbog toga što je teško zadržati taj efektni moment na zadovoljavajućoj razini. Svejedno se ne može kazati da odstupa od klasičnog komedijaško - zafrkantskog Manfredijevog pristupa ovom serijalu. Jedino što je već spomenuti tračak ozbiljnosti uzdrmao tu formu, pa se stvorio dojam nesrazmjera i ponovno potaknuo ta lažna očekivanja i uspoređivanja s Dylan Dogom koja prate ovaj serijal od samog početka.
Ukupno gledano, ja sam više nego zadovoljan i ovom epizodom, a za kraj slika inspektorice Jessice u zanimljivoj, tipično inspektorskoj pozi. ;-)
.jpg)
