Ovom epizodom Manfredi nastavlja manifestirati svoju fascinaciju Divljim zapadom i vestern filmovima, koju je započeo još u drugom broju ovog serijala, a sve je kulminiralo stvaranjem strip junaka po svojim željama i afinitetima - Magičnog Vjetra. Onako, na prvu, priča ima dvije osnovne teme, povratak Jacka Condora iz mrtvih i Gordnove mazohističke snove o ponovnom vjenčanju s Jessicom. U biti, teško je kazati da se Jack Condor vratio iz mrtvih jer je bio mrtav već pri prvom pojavljivanju. Upoznali smo ga u "GL SR 2: Ples s kosturima", po meni ujedno i najboljoj epizodi ovog serijala.
Pretpostavljam da su ovom epizodom idejni tvorci ovog stripa odlučili iskoristiti pozitivan efekt te priče i tako osvježiti već posrnuli serijal. Nakon popriličnog broja neuvjerljivih priča s još gorim crtežom, ovo je još jedna svijetla točka Gordona Linka. Manfredi vraća najefektnijeg negativca serijala pritom nastavljajući taj neozbiljan i provokativan štih koji je naveliko karakterizirao uspješne početne epizode serijala.
Šokantan i konfuzan početak u kojem se ne zna što je san, a što java poprilično uvjerljivo prenosi Gordonovu zbunjenost i nevjericu događajima koji se smjenjuju kao na traci, a čitatelj biva uvučen u radnju pokušavajući shvatiti što se ustvari događa. Radnja je nebulozna, čak i kada se povuku paralele s prethodnim pričama ovog serijala, ali za razliku od nekih od tih neslavnih epizoda, ovdje se čitatelj ne pita: "Što ovo meni treba?" ili "Na što ja gubim vrijeme?". Istina, ponovno je riječ o trashu, ali ukusnom i zabavnom trashu, samo što ni provokativnih, pa i morbidnih scena ne nedostaje:
U globalu, Manfredi je ovdje uspio biti duhovit i provokativan, a istovremeno dati svoj prilog sveprisutnom promicanju jednakosti kao u sceni s Gordonovim neprimjerenim govorom prilikama i razmišljanjima na Divljem zapadu krajem devetnaestog stoljeća - sve u skladu s porastom svih vrsta aktivizma u devedesetima, kada je ovaj serijal izlazio.
Puno je tu vrckavih dosjetki iz stvarnog i od raznih pisaca stvorenog života Divljeg zapada kao što je izjava koja kao da je izašla iz antologijske filmske trilogije "Povratak u budućnost":
Doc Holliday:
Gordon:
Takvim humorističnim osvrtima na promjenjivu sudbinu Doca Hollidaya Manfredi prikazuje snagu filma i scenarista koji određuju kako će koji lik završiti, neovisno o povijesnim činjenicama. Na to se Manfredi dodatno osvrće preko Gordonovih riječi da je John Ford odlučio da Doc Holliday crkne u Tombstoneu, čime se poziva na film "Moja draga Klementina". Mislim, većina onih koji su pogledali taj film misli da je Doc tako završio i ne zamara se stvarnim činjenicama, što vrijedi i za verzije tog popularnog obračuna ispričane od strane drugih scenarista.
Uz parodiju i klasične komične situacije za ovaj serijal, Manfredi pokušava biti duhovit i zanimljiv ponavljanjem, kao što je npr. ponavljanje i povezivanje događaja s brojem 38, pa tako Gordon je spavao neprekidno 38 sati, Jessica je nestala prije 38 sati, pa njen gej zamjenik Oscar nije spavao već 38 sati. Takve sitnice zaista dodatno potenciraju neozbiljnost i dobar osjećaj prilikom čitanja. Moram napomenuti da je u našem izdanju sigurno dosta omaža, zgodnih dosjetki i parodija na druga djela i stvarne događaje izgubljen zbog neadekvatnog prijevoda, a sigurno da je meni puno toga promaklo zbog vlastitog neprepoznavanja tih situacijia i slabog poznavanja teme.
Na kraju, autor ostavlja otvorenu mogućnost za novi povratak Jacka Condora, samo do toga nikada nije došlo zbog gašenja serijala nakon 22. broja.
Uz kvalitetnu priču, crtež je jednako bitan da bi se strip proglasio uspješnim. Po tom pitanju Raffaele Della Monica garantira da će ponovno i crtež biti na razini. Budući da ovaj put nije imao pomoć drugih crtača, očekivao sam više, ali mora da su rokovi stisli pa sam dobio dojam da se Della Monica često koristio kopiranjem vlastitih ranijih uradaka i uporabom rudimentarnih kompjuterskih intervencija po pitanju sjenčanja i kopiranja. To rezultira često nepreciznim i siromašnim crtežom, neuvjerljivim facijalnim ekspresijama, a dinamika i pokreti likova često nisu na razini za koju je Della Monica sposoban. Dodatan loš dojam stvara i katastrofalan Borgisov upis teksta, odnosno česti preveliki oblačići veći od originalnih. Tu je i poznata boljka tog vremena - šarlatanski prijevod bez lektorskih intervencija. Pa tako, npr. većinom imamo "Daleki" umjesto "Divlji zapad", a bukvalne prijevode kultnih vestern filmova sam već spomenuo u zanimljivostima.
Della Monicine naslovnice su uvjerljivo najveći privlačni faktor ovog serijala, pa možda zbog toga čitatelj očekuje više od onog što se nalazi između korica, a naslovnica ove epizode je jedna od upečatljivijih.
Ukupno gledajući, rekao bih da je ovo poprilično efektan i nadasve zanimljiv nastavak jedne kultne epizode u okvirima ovog neobičnog, ali i većinom omraženog serijala. Mislim da bi se ova epizoda mogla svidjeti širem krugu stripoljubaca, jer uz dosta elemenata „Alan Ford humora“ i parodije na sve i svašta, ljubitelji vestern filmova bi trebali doći na svoje, da ne spominjem fanove Magičnog Vjetra, jer bi ovo mogla biti Manfredijeva prva stepenica prema stvaranju tog lika.
.jpg)
.jpg)
