Conrad:
Nakon što sam vam najprije prikazao glavnog lika ove epizode, kuhara Conrada, odmah ću spomenuti suludu postavku priče u vidu navodne obnove broda koji je potonuo nakon što se sudario s naftnom platformom, i to trideset godina nakon potonuća istog.
Vjerujem da postoji velik broj ljudi koji su odmah odustali od čitanja nakon ove početne nebuloze i da je teško nakon toga vratiti pozitivan efekt priči. Moram priznati da mi je cijeli prvi svezak bio jako loš i stalno sam razmišljao kako sam se gadno prevario kad sam u ranijim komentarima hvalio serijal u globalu.
Bilo mi je i čudno to što se stranice redaju, a nikakvog napretka po pitanju raspleta enigmi u priči nema na vidiku. Svakom stranicom sve mi se više povećavao broj upitnika iznad glave. I onda je došla završna, iznimno upečatljiva stranica prvog sveska! Tek tada sam shvatio da je riječ o priči iz dva dijela i da još se ne zna tko pije, a tko plaća. Sa znatiželjom sam odmah uzeo drugi dio priče i krenuo pogledati gdje i u kojem smjeru će nas Manfredi u ovoj priči uopće odvesti. Tada mi je prošlo kroz glavu da su općenito prava rijetkost takva djela u kojem čitatelj na polovini priče uopće ne može predvidjeti daljnji razvoj radnje. Vrijednost epizode u mojim očima je počela rasti, a kako se konačno klupko počelo rasplitati dojam je bivao sve bolji.
Stoga mi je dužnost upozoriti sve koji će ovu epizodu tek pročitati da izbjegnu daljnje čitanje ove recenzije prije čitanja stripa jer im ne želim upropastiti doživljaj koji sam ja imao pri čitanju. Iako ne mislim ići u nikakvo prepričavanje radnje, zbog same specifičnosti priče, taj doživljaj je možda već upropašten do sada pročitanim, unatoč tome što uopće nisam spomenuo radnju priče, pa čak se nisam ni dotakao elemenata priče.
Lik iz filma koji je bio inspiracija lik Conrada
Sada ću pokušati objasniti svoje osjećaje pri čitanju ove epizode, kao i razloge ogromne promjene ukupnog utiska za vrijeme i nakon čitanja.
Uz već spomenutu nelogičnost sa glavom postavkom priče, nikako se nisam mogao unijeti u radnju. Kao da je nestalo one magije i lepršavosti kojim su zračile početne epizode.
Radnja prvog dijela ove epizode je prožeta brutalnim, ali i originalnim ubojstvima kakvih se ni Dylanov Chiaverotti ne bi postidio, sa istovremeno banalnim pokušajima crnog humora i sarkazma koji tvore na prvu neukusan teatar apsurda. Kažem na prvu, jer završni dio epizode uvelike poboljšava ukupan dojam, odnosno daje šarm cijelom tom "cušpajzu" raznih žanrova i omaža - u biti dobivamo izvrsnu centralnu temu s kompletnom i iznenađujućom metamorfozom glavnog lika.
Zbog pisanja ove recenzije, morao sam ponovno prelistavati ovu epizodu više puta, pa mi je čak i prvi svezak postao dobar. Dodatan bonus je da mi je sada jasnije zašto se ovaj serijal uspoređuje s Dylanom Dogom, jer prvi svezak kao da je pisao Chiaverotti, specijalist za zamišljanje najraznovrsnijih načina umiranja. Chiaverottijev problem je što ne zna kako popuniti prazan prostor između ubojstava, pa sam se pobojao da je i ovdje to slučaj. Nasreću, Manferdi je ipak scenarist više kategorije, pa je sposoban čitatelja zaintrigirati, iznenaditi, šokirati, ali i natjerati na razmišljanje. Ipak, za razliku od Dylana, scenarij je i ovdje daleko od ozbiljnog, već balansira na granicama nespojivog.
Otkinuta ruka na vratu - „omaž“ filmu „The Hand“!
Unatoč teškoj temi i brutalijama, cijela priča ima komičnu notu, a to nije baš dobar spoj. Prethodne priče su više išle na kategoriju komedije i inteligentnog humora začinjenog ogromnom količinom seksipila, kojeg ovdje ima samo u tragovima.
Po pitanju komičnosti, osim crnog humora i nadrealne centralne teme koja se pretvara u pravu farsu i kritiku modernog društva, imamo i dosta situacija sa prilično neuspjelim scenama možda duhovitima djeci.
Tu bih izdvojio dva iritantna lika. Prvi je Patsy Kermit, gej pjevač plemićkog držanja koji ne može izgovoriti slovo "r", a drugi tupavi prvi časnik „Albatrosa“ s njegovim stalnim upitima vezanima za biranje saopćenja prvo dobre ili loše vijesti. Tu je i priglupi Nick, na kojeg smo ipak već naviknuli u serijalu.
Unatoč nespojivosti, ukupno gledajući, taj tupavi humor odgovara ukupnom teatru apsurda ove priče.
Uz to, ima tu i uspjelih komičnih minijatura kao što je scena razgovora između jednog od kuhara i užasnutog Nicka, nakon što mu je ovaj objasnio brutalan način kako se priprema juha od kornjače:
Kuhar: „Vi ste licemjer... Ne želite gledati kako životinje trpe, ali mesa se ne odričete!“
Nick: „Ne želim znati tko je bio prije komad mesa na tanjuru! Možda ja jesam licemjer, ali ti si nacist!“
Po pitanju crteža, mogu se opet dodirnuti manjka seksipila. Nije da nije bilo prilike u ovoj epizodi, ali Della Monica ovdje nije u elementu i očigledno se žurio. Pretpostavljam da su veliku količinu posla odradila trojica standardnih pomoćnika. To se posebno da primijetiti na neujednačenosti prikaza Gordona Linka.
Ipak, najbitniji detalj koji ruši ocjenu crteža je neuvjerljiv prikaz Conrada, brodskog kuhara, odnosno zgražanje putnica njegovim izgledom u retrospektivnim scenama. S obzirom na izgled dočaran u stripu, nemaju nikakvog razloga za to!
Nije da je sve loše, ima tu zanimljivih i upečatljivih scena, ali navikao smo na bolje od ove ekipe.
Da zaključim, ne sviđa mi se smjer razvoja ovog serijala i spoj nespojivih elemenata. Razumijem i da većina čitatelja ne pokušava pronaći dobre elemente i odmah okarakterizira ovu epizodu kao teško smeće, koje to sigurno nije.
Unatoč apsurdu, nije ovo baš banalna priča bez vrijednosti. Ima tu svega, od suđenja čovjeka po izgledu do kompletnog iskupljenja i sudbonosne pobjede dobra nad zlim; od kritike modernog društva do međunarodne zavjere; od pustolovnog putovanja u nepoznato do lova na ljude na izoliranom otoku; od komičnih ispada do brutalnih ubojstava začinjenih crnim humorom...
Ukratko, jedva čekam uzeti slijedeći broj Gordona Linka u ruke, a to je najvažnija ocjena!
.jpg)
