Da vidimo da li nas i u kojoj mjeri razlike razdvajaju. Jedan od intervjua koje Thompson daje objašnjavajući pozadinu svoje grafičke novele „Habibi“ natjerao me da razmišljam u potpuno drugom pravcu od traženog, plastičnog prikupljanja informacija. Po jednoj od opšte prihvaćenih definicija naime, recenzija ili osvrt je književna forma kojom se pojašnjavaju sve dimenzije ispitanog materijala; osim same sadržine, forme, poruke, motiva i ideje koja je dio te priče/romana/stripa, osvrt bi možda trebao da obuhvata i (van)osjetilnu percepciju onoga što je autor datog djela htio dokazati svojim radom, ja bih rekao. Trebali bismo ukratko opisati osjećaj koji je u nama proizvelo štivo koje smo pročitali. Međutim, kako živimo u nakaradnom vremenu i zatrovanom zraku koji osim vještačkih agenasa iz pilotnih i bespilotnih letjelica truju i mnoštvo beskorisnih ljudskih bića oko nas, a čija moć prevazilazi naš kukavičluk i melje naše taktičke uzmake radi izbjegavanja konflikta, jasno je zašto se „Habibi“ etiketira kao potencijalna bomba (posebno u našim zemljama). Ova grafička novela to u suštini i jeste, jer kompletnim svojim sadržajem ona približava ljudska bića na nivou religijskih, pa i ovozemaljskih projekcija, te kao takva i jeste smrtonosno oružje za gore pomenute niškoristi koji svojim sofisticiranim otrovima siluju zdrav pojam o slobodi, jednakosti i životu. Tako će jedni, i to oni koji u suštini i ne razumiju pravu silinu ovog djela iz inata trljati „Habibijem“ noseve onih drugih što odlično razumiju poentu, ali nemudro i kukavički ćute.
Prvo što odvlači pažnju, iako nije suštinski direktno vezano za „Habibi“, a svakako jeste za svakog stripskog autora koji je smogao snage da se otme od #mainstreama, je činjenica da u svojim pojašnjenjima oni ne forsiraju razgovor o samom sadržaju svog stripa, nego se koncentriraju na proces stvaranja. Razmišljam kako tu nema apsolutno nikakve samodopadnosti ili samopromocije, već da ti umjetnici pojednostavljeno govore svojim čitaocima kako su im svojim djelom ostavili prostor da ga tumače na njihov lični način, i da je suština stvaranja ovakvog medija kao što je strip postao, ali i njegov ključni trenutak – onaj momenat kada se likovi koje autori stvaraju na neki način odvajaju od same priče u koju su postavljeni i približavaju se čitaocu na najpersonalnijoj mogućoj razini. Što se samog Thompsona i njegovog dosadašnjeg opusa tiče, znamo kako je jednostavnost njegovo najjače oružje kojim nas obuzima, ali moramo znati i da je on jedan od rijetkih koji nije ostao na nivou uživanja na staroj slavi, te da je nakon uspjeha sa „Good-bye, Chunky Rice“ i pogotovo „Blankets“, ovaj autor odlučio preseliti svoj fokus na nešto egzotičnije teme. Kako sam kaže, u jednom mu je trenutku dosadilo crtati američki san lokalizovan na Srednji zapad, pa je umjesto naslanjanja na svog cijenjenog kolegu Joea Sacca i njegovo istraživačko novinarstvo, odlučio zaputiti se na osjetljivije područje, istražiti tamo negdje gdje imperijalizam bije bitku sa posljednjom starom civilizacijom i na kraju krajeva, uprostiti svoju poruku.
„Habibi“ nastaje upravo u periodu promocije svoje prethodnice, „Blankets“, kada Craig Thompson skicira i formuliše ideje o svom sledećem projektu, uporedo sa sveameričkom turnejom. Želja za odstupanjem od već objašnjenog i apsolviranog vodi ovog autora ka Bliskom istoku u doba kada američka administrativno-vojna neman bljuje vatru po Iraku pod sumnjivim motivima i sprema se za invaziju na sledeći cilj, Siriju. Iako postoji ozbiljna pretpostavka da je „Habibi“ upravo reakcija na goruću temu neo-islamofobije koja se poklapa sa 9/11 i ubrzanim, prekomjernim štancanjem US$, te formiranjem BRICS-a i odbacivanjem američke valute, Thompson brani svoje djelo napomenom da je „anti-američko“ raspoloženje puno starije od pomenute islamofobije, i da se motiv za „Habibi“ ne može tražiti u tom ćošku. Tek tada ovaj autor popušta i detaljno obrazlaže šta ga je navelo da smisli bajku o Dodoli i Zamu i njihovoj bezuvjetnoj ljubavi, koju diže na bezvremenski nivo poimanja. Dakle, tek kada se suočio sa ozbiljnim aluzijama svojih kritičara, Thompson otvara svoju škrinju mudrosti i ukazuje na momente u kojima je odvojio likove iz fabule i približio ih čitaocu. Sama ta činjenica da autor oprezno govori o svojim tajnama dovoljna je da se ovoj noveli pristupi vrlo ozbiljno, i da se njegovo najjače oružje u stripu - plošni, karikaturalni crtež posmatra iz drugačijeg ugla.
Dodolu (božica kiše, prema starim predanjima) njen otac prodaje za nevjestu lokalnom pisaru kada ova ima nepunih 12 godina, sve navodno zbog paklene suše i nestašice koja vlada u tom periodu. Osim što biva razdjevičena, tj.osim što joj je oteto djetinjstvo, Dodolu njen muž uči pisati i čitati i uvodi je u magični svijet klasičnih arapskih pripovjetki. No, jedne noći u njihovu kuću upadaju banditi i pljačkaju ih, ubijaju njenog muža, a nju otimaju i prodaju u roblje. Dodola spašava malog crnog dječaka Hama, sina crne robinje, te sa njim spretno i sretno bježi sa gradske tržnice. Put ih vodi u srce pustinje ispod sultanovog prijestolja u Wanadoliji, gdje se nalazi nasukani brod. Ham (sada Zam) i Dodola žive zajedno devet godina, kolika je i razlika između njihove dobi, ali jedne noći Dodolu otimaju i vode je sultanu u harem, jer je o njoj kao „fantomskoj vještici iz pustinje“ već stvoren mit – nasuprot stvarnoj istini gdje Dodola ustvari prodavajući svoje tijelo nomadima i slučajnim prolaznicima kroz pustinju nabavlja hranu za njih dvoje. Uporedo s njenom pričom, Zam nabavlja vodu i jednom zaluta u Wanadoliju, i zbog toga se Dodola otkrije i biva oteta. Dodola postaje omiljena vladareva priležnica u haremu i zatrudni. U agoniji koju proživljava pateći za Zamom kao svojim „pravim“ djetetom, narativi u priči se razdvajaju i tada dobijamo detaljna objašnjenja o čudnim životnim putevima ovih likova u vrijeme kada žive razdvojeno, sve do momenta njihovog ponovnog, slučajnog viđenja.
Jasno je kako su Craigovi motivi za stvaranje ovakve novele višestruki, ali se kao najistaknutiji, tj.najočigledniji mogu pobrojati mistične dimenzije religije (islama i hrišćanstva, te judeizma), pitanje seksualnosti, voda (kao njegov vječni glavni motiv) i njena nestašica, ali i odnos sfera svetog i profanog na više nivoa poimanja. Baza „Habibija“ i njegov površinski sloj je bajkovita avantura dvoje ljudi koji se vole na različite načine, a koje sudbina okrutno i uporno razdvaja, bez obzira na snagu njihove ljubavi. Ispod te površine vriju vrlo bitna i čak bih rekao, bezvremenska pitanja egzistencijalne prirode, a koja u suštini tvore sukobe istih ideja do kojih se dolazi drugačijim putevima.
Tehničkom savršenstvu koje ova novela posjeduje najviše doprinosi egzotični propratni grafizam, koji kao veo omotava osnovni narativ. Duboko zaronjen u tajne umjetnosti kaligrafije, Thompson se smjelo služi motivima iz muslimanskih vjerskih knjiga, a koje su opet dio arapskog folklora. Geometrija harfova (arapskih slova) glavni je nosilac te egzotičnosti, pa se autor dijelom poslužio i znanjem svojih prijatelja, stručnjaka na tom području. Novela je podijeljena na 9 (devet) poglavlja, i simbol broja 9 takođe se nekoliko puta naglašava kao bitna referenca za kompletnu priču. Sama fabula daleko je od pravocrtnosti, jer se Thompson u naslanjanju na pomenuti simbolizam izvučen iz Kur'ana i nekoliko hadisa/haditha, opredijelio za komplikovaniju shemu koja će doprinijeti snazi ukupnog dojma – time i nebrojene analepse i prolapse tokom čitavog stripa. Obje verzije „Habibija“ na jezicima koji se govore na našem području zadržala su originalni dizajn naslovnice, pa se može ustvari priznati da bi svaka drugačija izvedba bila katastrofalno degradiranje veličanstvenosti Thompsonove ideje. Kako već rekoh, glavni adut ove novele jeste kaligrafija i ornamentika tipična za arapski svijet i ova naslovna stranica zajedno sa vanjskim obrisima ovog stripa je pun pogodak, koliko god neugodnosti izazivao njen dizajn na policama nekih naših kolekcionara.
Govoreći dalje o crtežu, mora se podvući i vidan napredak u iscrtavanju detalja, koji je posebno naglašen u poređenju na prethodna Thompsonova djela i povezati tu činjenicu sa navedenim motivom autora da pronalazi nove ideje i nadograđuje svoj rad. Istina je da je u „Dekicama“ tokom priče nestalo prostora za tako detaljan crtež, ali šta reći za činjenicu da je „Habibi“ velikim svojim dijelom upravo lociran u pustinjske predjele i da su minijature kadrova upravo oslikale silinu ovog djela? Jasno je da ova grafička novela u svakom pogledu predstavlja veliki iskorak u autorovom opusu i bez obzira na emociju koju izaziva zbog svoje egzotičnosti, mora mu se odati priznanje i u tom grubom, tehničkom aspektu.
Najjednostavnije rečeno, Craig Thompson kroz ovu bajku označava suštinske razlike među ljudima (vjera, rasa, položaj) kao minorne, sekundarne, a bitku za ljubav kao najveličanstveniji čin u životu. U preprekama koje se postavljaju između nas i onih koje volimo utisnuta su ogledala u koja moramo pogledati da bi ih prevazišli, i ta nas borba čini dostojnim života. Daleko od toga da se „Habibi“ može okvalifikovati kao vrhunsko remek-djelo, ovaj strip ipak zaslužuje posebnu pažnju zbog silnog napora koji je uložen u njegovo stvaranje. Na kraju krajeva, i nakon nekoliko čitanja, stiče se dojam da je Thompson crpio mudrosti iz najmudrijih knjiga da bi svoju priču naslonio na njih, bez grube manipulacije, te sa ogromnom dozom altruizma, a to nije mala stvar u današnje doba.
