Ne može se baš reći da je Ibikus nakinđurena adaptacija jednog značajnog književnog djela koje predstavlja vrlo bitan period u ruskoj istoriji, isto kao što se ne može reći ni da je ovo suhoparni preslik osobnosti jednog „narodskog“ čovjeka u katastrofalnom okruženju, u još katastrofalnijem dobu; ali mora se priznati da je poštovanje prema genijalnoj ruskoj školi književnosti prevagnulo u korist tvrdnje da je ovo ipak vrlo, vrlo dobar strip.
...-vič, ime+dva prezimena, kupole, ozračje tipično za rusko/istočnoslavensko područje, neprestani ratovi, sukobi, previranja, sjenke, tajne službe, proste žene, prosti životi...sve navedeno mamci su za one koji nisu dali da ih u 14. ili 15.godini nastavnici razdvoje na gutače klasika koji ne mogu disati bez prosto nemoguće proširenih rečenica i na one koji to ne vole. Lično sam digao ruke kod Šolohova, ali nikad nisam odustao da po buvljacima za male pare kupujem rabljene knjige potpisane velikim imenima+dva prezimena, i to se neće nikad promijeniti. Nekad ću ih pročitati.
Ibikus predstavlja nešto rjeđu varijantu miješanja devete umjetnosti u književnost, ne možemo nabrojati mnogo slučajeva gdje je strip uspješno adaptirao neku novelu, roman, knjigu. Ta tvrdnja daje dodatnu pozitivnu ocjenu stripu, ali ta pozitivnija ocjena ne ovisi isključivo o rečenome. Ne, nije potrebno pročitati Tolstojevo štivo da bi potpuno razumjeli ovaj strip – ali ovaj strip se mora nekoliko puta pročitati da bi se dovoljno shvatio. Semjona upoznajemo kao običnog, prostog gradskog skorojevića koji nadolazeću crvenu revoluciju odbija prihvatiti u mjeri koja se tiče njegovog položaja u društvu: komunisti su banda koja nadire sa dna i pokušava da eliminiše prerogative buržoazije i slobode u kojima uživaju svi koji su se toj buržoaziji priklonili. Sticajem okolnosti, u stalnom strahu od prijetećih sjenki tog novog poretka, Semjon će naići na Ciganku koja će mu iz dlana pročitati sudbinu, i taj će momenat biti stub čitave ove priče, tj.čitavog Semjonovog života. Kada sve bude propadalo, kada rat, krv i bijeda prekriju zemlju, Semjon Njevzorov će postati bitan i imućan. I tu kreće taj nevjerovatni put jednog običnog čovjeka željnog života, kroz sve nedaće i nemire koje jedno življenje može ponuditi, u najmučnijoj mogućoj varijanti. Prvim ozbiljnijim krivičnim djelom koje čini, a to je neobično ubistvo jednog trgovca u Petrogradu, Semjon dolazi do novca koji će mu omogućiti lagodniji život, pa tako upoznaje slikarku Alu Grigorjevnu i zaljubljuje se u tu nesretnu ovisnicu. Nakon silnih peripetija i ponovnog bježanja od Crvenih, te susreta sa Rtiščevim, još jednim probisvjetom, Semjon će uspjeti da gologuz pobjegne u zadnji čas ka novom početku i novom životu – gdje će imati kome da se lažno predstavlja kao grof. Njegovim prvim gologuzim bijegom i odlaskom u Harkov otpočinje druga knjiga Ibikusa i novo poglavlje u nimalo nezanimljivom životu lažnog grofa Njevzorova.
Jasno je da autor ove novele zarobljava glavnog lika u okvire primarnih ljudskih poriva od trenutka kada saznaje „svoju sudbinu“ od Ciganke, te ga nizom (ne)sretnih okolnosti gura u situaciju gdje će munjevitom brzinom morati odlučiti da li da nastavi životarenje željan svega ili da počini zločin i otpočne uspinjanje u društvenom poretku. Samim tim postupkom poistovjećujemo se sa glavnim likom priče do krajnjih granica ispitivanja sopstvenog karaktera – svaka situacija u kojoj se Semjon nadalje nađe mjesto je gdje ćemo se morati upitati opet i nanovo: „Šta bih ja uradio u takvoj situaciji?“, i to je jedna od velikih kvaliteta ovog štiva. Drugi najznačajniji kvalitet ove priče leži u jednostavnosti karaktera glavnog lika, koji je na neki čudan način toliko prilagodljiv na današnje (ne)prilike u svijetu, da istog takvog Semjona možemo naći u mnoštvu likova koji danas troše tuđi zrak.
Karakter Semjona Njevzorova ogoljen je i pristupačan za svakoga, njegove namjere, razmišljanja, želje i dvojbe potpuno su reprezentativne boljke tipične ljudskoj rasi, pa je se lako naći u njegovom primjeru. Zanimljivo je to da mi je ovaj strip došao u ruke u vremenu gdje je lakše opravdati Semjonove postupke, nego da je to recimo bio slučaj prije nekih 20-30 godina, i siguran sam da vrijedi razmisliti o ovoj teoriji. Iako nosi notu „bezvremenosti“, Ibikus bi sa mnogo više poštovanja i uviđavnosti prošao kritike tadašnjeg čitateljstva u odnosu na današnje. Daleko od toga da smatram da među stripofilima ima skorojevića i prodanih duša, ali sam ubjeđen da bi danas, obzirom na svijet u kome živimo, mnogo značajniji broj ljudi ponovio Semjonova (ne)djela, nego što bi to bio slučaj prije dvije-tri decenije.
Što se same realizacije adaptiranja novele tiče, ovaj strip je dotegnut na vrlo disciplinovan način. Stil pripovjedanja direktno je u pogledu ritma oslonjen na Tolstojevo djelo, a najočigledniji primjeri takve tvrdnje su kafanski razgovori, nadmudrivanja u dijalozima i naravno, vrlo razvučen takt odvijanja događaja. U ključnim situacijama koje predstavljaju putokaze za daljnja dešavanja, svjedočimo trošenju po nekoliko tabli stripa na osluškivanje, iščekivanje, skrivanje po ćoškovima, tj.kreiranje napetosti na tipično ruskoklasicistički način. Kada se u kreiranju stripa zaokruže i podvuku napori i sve stavi na vagu tokom pažljivog posmatranja, uvijek postoji nedoumica koji je aspekt više pripomogao stvaranju atmosfere, da li je to manipulisanje u naraciji ili nešto drugo. U ovom slučaju, pošto je strip multiinstrumentalni medij prenošenja poruka, teret naglašavanja atmosfere u kojoj Semjon neprestano proklinje svoju sudbinu i nikad nije zadovoljan dobijenim nosi vizuelni dio. Osim pomenutih momenata „tišine“, u tom se smislu Rabate smjelo koristi vrlo preciznim iscrtavanjem likova koji na prvi pogled izgledaju jako sablasno, beskrvno, ispijeno, masno ili premršavo, ali svakako upečatljivo i nezaboravno. Gestikulacija likova u Ibikusu je prije svega groteskna i sablasna, jer je, ruku na srce i čitava priča nekako sablasna ispod površine zanimljivog i donekle podrugljivog. Drugi zanimljiv aspekt u vizuelnom dijelu ovog stripa je međuodnos pomenutih likova sa sredinom u kojoj se nalaze. Preovladava tmurna, maglovita i turobna atmosfera koju je Rabate stvorio fantastičnim laviranjem do nevjerovatnih razmjera modelacije u klasi srednjeg molskog valerskog ključa. Najbolji primjeri takve tehnike su sjajni kadrovi tokom bježanja iz Odese, požara koji zahvata vilu u Harkovu, a sa druge strane skale i mnogobrojne scene iz kafana, te intimni momenti među čaršafima.
Gledajući ovo djelo iz ugla autorovih kompetencija, mora se napomenuti da je Pascal Rabate prije Ibikusa zaista izbrusio svoj ekspresionistički stil kojim je homogenizirao i pripovjedanje i crtež do krajnjih granica, ali je nesporna činjenica da je upravo Ibikus bio njegova odskočna daska na sami vrh BD sindikata. U kojoj mjeri se inventivnost oslonjena na formu adaptacije može odmjeriti naspram autorskih stripova koje radi kasnije, na procjeni je svakom čitaocu. Takođe je nesporan i kvalitet kojim ovaj autor raspolaže, ali od čistih desetki za ovaj projekat ga dijeli upravo to – što je u ovaj oblik pretočio nešto što njemu izvorno ne pripada i nije njegova ideja.
Svijet se i dalje okreće.
To je osnovna poruka ovog stripa, koliko god to isprano zvučalo: bez obzira na minimalizme koje živimo i u kojima uživamo, jedinka je nesposobna promijeniti ono što je zacrtano. Da, ogledanje u ovakve primjere služi i to je nesporno, ali je isto tako očigledno da bez obzira koliko se praćakali i okretali, svi smo ponaosob upleteni u sopstvene niti sudbine. Možemo se mi „zgražati“ do mile volje, ali Semjon i njemu slični uvijek će imati veće šanse od ostalih da prežive nedaće. Jedino što običnom, razboritom čovjeku koji zna šta je ispravno a šta nije preostaje, je da stvari i ljude poreda tamo gdje pripadaju.
