Kako u jednu cjelinu spojiti vlastite ideje o budućnosti civilizacije kroz prizmu duhovne transformacije, ljudskih slabosti i vrlina, pojma beskonačnosti prostora i vektorskih veličina na dlanu, materijalizovanja univerzalnog odgovora na svako postavljeno pitanje i važnosti balansa kao stuba postojanja, moramo upitati gospodu potpisane autore – jer su nam upravo to i ponudili u ovoj veličanstvenoj SF operi.
U punom sjaju sretnog života koji ima smisla pojavio se Inkal i instantno proširio vidike, prouzrokovao tektonske potrese u svjetonadzoru, poljuljao vjerovanja i srušio uvjerenja. Inkal, moćni mistični element sastavljen iz dva kristala, funkcioniše na više svjesnih razina, pa tako na fizičkom nivou predstavlja neku vrstu artefakta nemjerljivih moći, a na duhovnom – samu Esenciju Postojanja, čisto Ja-stvo, odgovor na sva pitanja i nedoumice, svrhu Harmonije, peti element u kvintesenciji, ZATO i TAKO za svako ZAŠTO i KAKO. Ostaje pitanje teže od ostalih: zašto smo jednom neuspjelom filozofu/psihologu/neostvarenom režiseru/cirkuzantu dozvolili da nam protrese Svjetove štiklanjem simbola kabale, tarota, alhemije i parafraziranjem Maharishi Yogija, Junga ili Schopenhauera? E pa, evo zašto:
Teoriju da je osnova svakog naučnofantastičnog stripa/novele/filma vizija budućeg postojanja, tj.obično mračno predskazanje u kome ljudska rasa gubi ili je izgubila sve moguće bitke protiv vještačke inteligencije/robota/vanzemaljaca ili bilo kakvog drugog neprijatelja, Jodorowsky i Moebius ruše uvodeći nas u sliku distopijskog svijeta mračnijeg od ostalih – a koji je pritom obasjan blještavim šarenilom intenzivnijim od svakog prethodnog budućeg svijeta, i to manipulirajući dimenzijom beskonačnosti u prostornom smislu. Naime, Inkal je priča koja prije svega služi kao jedinstven primjerak i one-shot avantura, ali i legitimna ulazna karta u nešto grandiozno što se zove Jodoverzumom, a predstavlja nisku beskrajnih zvjezdanih galaksija rasutih po kosmosu, čija su bitisanja i svrhe detaljno obrazloženi u bezbroj malih minijatura nastalih iz pera gorespomenutog cirkusanta. U takvoj atmosferi kroz Inkal mi učimo da svijet za desetine stoljeća neće ličiti na Blade Runner svijet, ali će sigurno biti proizvod kumulativnih (ne)djela ljudske civilizacije.
Inkal je dakle sama Esencija postojanja i sastavljen je iz dva dijela: Inkala svjetlosti i Crnog Inkala, koji su povjereni na čuvanje savršenim ljudskim primjercima, sestrama Animi i Tanati. Nažalost, tama će u jednom trenutku privući i opiti Tanatu grijehom taštine, pa će ona poželjeti da zavlada Univerzumom – jer to može. Sa druge strane, Inkal svjetlosti sasvim slučajno (ili ne?) pada u ruke detektiva niže klase Johna Difoola i njegovog betonskog galeba Deepoa, koji obitavaju na planeti Teri-2014, u jednom od savladanih i potlačenih „gradova-jama“. Ostatkom ljudske civilizacije koja se u trenutku kada ulazimo u Jodoverzum ponaša istovjetno današnjoj civilizaciji nakon kvazipošasti u vidu „koronavirusa“ (letargično, sporo i hipnotisano) vlada Njegovo velikozmijstvo, višeputa klonirani predsjednik (koji opet uživa u orgijanju, bahanalijama i sufleima od vilinog konjica). Humanoidi su strogo klasno raslojeni u aristose, koje Moebius crta sa oreolom iznad glava i ostatak, otpad, dno civilizacije koji predstavljaju cifru u broju žrtava, gomilu hipnotisanu 3D televizijskim reality-showima, nastanjeni u jami i jamama ispod jame. Da li je ovo dovoljno? Nije.
Kompletnom Galaksijom vlada savršeni androgeni organizam, hermafrodit čije ime Čarobna knjiga prevodi kao „Caricar“, u jednoj vrsti parlamentarne monarhije (kao paradigma na neistinu o savršenom društvenom uređenju, po mišljenju velikog broja filozofa), a u kojoj monarhiji su klase podijeljene po svom smislu, odnosno razlogu postojanja. Tako se od ostalih odvaja posebna ljudska rasa nazvana Tehnosima, čiji je zadatak da upravljajući najmodernijom tehnologijom potpomaže vladavinu Caricara. I baš u trenutku kada se Inkal oslobađa u toj dimenziji budućeg svijeta, Tehnosi stvaraju Jaje tmine koje će svrgnuti Caricara, proždrijeti i Sunce i sve zvijezde, resetovati život i Tamom zamračiti sve do nulte tačke. Ove Tenebrae? Tek tada krećemo u avanturu u kojoj će se John Difool iz plašljivog džankija sa dna kace, običnog humanoida postepeno transformisati u ljudsko biće vrijedno postojanja. Svaki uspon počinje sa padom!
Dakle, očito je da se radi o vrlo slojevitom pripovjedanju i komplikovanoj priči, čije se višeznačje prostire od ćoška do ćoška imaginarnog univerzuma. Sve je začinjeno neprekidnim twistovima koji cjelinu fabule konstantno rearanžiraju iz hronološke ljušture u cikličnu strukturu, ali je ona prije svega opterećena simbolizmom i indirektnim poveznicama sa nekoliko atraktivnih naučnih (i kvazinaučnih) disciplina omiljenih među ljudskom rasom. Tim driblingom a la Ronaldinho autor vješto izbjegava uniformisanost i monotonost, a u istom vuče paralele između distopije i naše realnosti. Nekontrolisani napredak tehnologije (čitaj: svjesne AI) oslikan je lepezom robotizovanih sluga vlastodržaca, od Robožaca do Nekrosonde. Želja za moći pojedinca (ili taština) kao antiteza univerzalnoj harmoniji u ovom fantastičnom stripu sagledana je u minijaturama o identičnim odlikama humanoidne i bergovske galaksije. Želja za slobodom (donekle liberalizmom) naspram autokratije predstavljena je dijelom o previranjima i uličnim nemirima koji prerastaju u pravu revoluciju i otvoreni sukob potlačenih, probuđenih masa protiv tlačilaca, te dijelom o uroti koja svrgava Caricara sa prijestola Galaksije. Sve navedeno već zvuči dovoljno primamljivo da skoro pa liči na lijek za bolest, rješenje za dilemu, ali moje je mišljenje da autor u samoj suštini ovog svog remek-djela insistira na pojmu transcendencije, odnosno prelaska individue u nivo onostranosti (nadosjetilnosti), naročitog duhovnog stanja koje prevazilazi osjetilna iskustva i transformira čovjeka u apsolutno, odnosno prelazi granicu samosvijesti. Transformacija jedinke iz jednog, osnovnog bitisanja u ispunjenije, bitnije i bolje je glavna tema koju autor vješto krije pod svim pobrojanim slojevima fabule; tako se Difool transformira u junaka, najokrutniji ubojica Metabaron u čuvara Animinog sina, Soluna hermafrodita (odnosno simbola Života), a sam Inkal kao simbol postojanja iz materijalnog oblika kao rezultat ove avanture prožima svakog svog čuvara, a Difoola kanališe do samog zlatnog (!) Orha, „krajnje mogućnosti predodžbe neke supersvijesti“... Pobogu, otkrijte nešto i sami.
Konceptualna umjetnost počiva na ideji propitivanja metoda stvaranja djela i korištenju nekonvencionalnih alata za stvaranje umjetnosti, u tom kontekstu srećemo ovaj viši nivo naracije Jodorowskog. Svoja očita opća znanja o filozofiji on vješto koristi u svakom konstruktu o likovima, društvima, civilizacijama ponaosob, te još volšebnije u srž priče imputira svoje lične ideje o izbjegavanju zamki koje nam ovozemaljsko, niže duhovno stanje pruža. Ovdje se nedvojbeno radi o ultra-ambicioznom projektu koji miriše na svojevrstan krik upozorenja civilizaciji i logičnije je očekivati praktične nedostatke, rupe u scenariju, ali od autora dobijamo ad-hoc zaokružene cjeline o individualnim borbama, preobražajima i pobjedama protagonista koji su obilježeni kao značajni nosioci same fabule.
Nešto što se uporno spočitava Jodorowskom kao naratoru, a Moebius vješto maskira svojom magijom, pa se ne može uperiti prst u Inkal, već prije u neka druga djela Jodorowskog, su neuobičajeno munjevit ritam odvijanja radnje koji sam po sebi ne šteti ukupnom dojmu, ali značajno smeta pojedinačnim dražima dijaloga. Očigledno je da stripu nedostaju duži, smisleniji dijalozi koji će čitaoca nositi u srž priče; nekoliko puta ćemo poželjeti da nismo pročitali brojne oblačiće sa kricima sporednih likova i njihove besmislene komentare, ali se ovaj koncept može i mora pripisati insistiranju autora na dramatizaciji datog trenutka kroz plitku karakterizaciju uloga. Drugim riječima, Jodorowsky precizno vaga koliko će značaja dati pojedinom protagonisti elegantno koristeći svaki djelić praznog prostora na vinjeti – sporednim likovima je dodijeljena uloga kratkih, britkih i obično neučtivih komentatora situacije, a glavnim likovima Moebius ostavlja dovoljno vremena i prostora da se izjasne i odreaguju dostatno. Isključivo iz tih razloga mogu se primjetiti ekstremne, dijametralne razlike u osobenosti likova, pa činjenica da su ženske uloge u stripu ili razvratne kurve ili svetice do koske dođe kao rezultat ovakve metode. Prosto je nevjerovatno koliko se pažnje obratilo na ovaj aspekt pripovjedanja, jer sam teret satire i ironije kojom se Alejandro tako raskalašno diči u ovom stripu prkoseći svim sakramentima vladajućih religija Svijeta je nemoguće tako idealno provući u priču kao jedan od mnogobrojnih slojeva iste.
Ako se pokušava raščlaniti crtež jednog od najvećih umjetnika u ovoj branši, prvo za šta posežemo jesu mogući nedostaci ili nedoumice koje on u određenim trenucima ostavlja. Takvi nerazgovjetni tragovi u ovom stripu jednostavno ne postoje, a stil kojem Moebius kao druga ličnost jednog ljudskog bića imenom Jean Giraud pribjegava ovom prilikom najprije je prepoznatljiv po svojoj plošnosti. Skoro pa potpuno bez sjenke, polukarikaturalni likovi su iscrtani u punoj gestikulaciji, savršenog izraza upotpunjavaju diktat scenariste, te služe kao neposredan alat naracije u ovoj metodičkoj shemi. U prilog mojoj tvrdnji idu brojne priče o načinu na koji je ovaj strip nastajao – odnosno kako je Alejandro praktično diktirao Moebiusu svoj (meskalinski ili ibogainski) san i kako su, ustvari podjednako učestvovali u pakovanju scenarija na osnovu nasnimljenih diktata. S druge strane, u svrhu eksperimentisanja na svojoj ličnoj transformaciji, Moebius je objeručke prihvatio ovaj način rada, podredio se višem cilju i utisnuo svoj trag u svijet devete umjetnosti, još jednom, zauvijek. Osim tih prepoznatljivih iscrtavanja likova u svom SF opusu, Moebius je posegao i za nevjerovatnim kadriranjem jalovih, mučnih, sivilom obamrlih uglova civilizacije iz budućnosti, a sve je fenomenalnim kolorom upotpunio Yves Chaland, opet u službi priče koja takvim grafičkim prikazom dobija dodatnu silinu. Vrhunac svoje majstorije Moebius oslikava na pregršt posebnih mjesta u stripu, Solunovo uništenje Caricara kojeg je obuzela Tama, zapanjujuća scena suočenja Džonovog sa Orhom i reset vremenske linije, čitav niz vinjeta koje objašnjavaju Igre oplodnje, prvi susret sa Vitavil H2O tajnim gradom, ali je sigurno najbremenitiji momenat dezintegracija Johna Difoola u mašineriji Tehno-grada. Taj simbolizam je direktna poveznica sa teorijom kvintesencije, ponosom pitagorejaca i zakletim neprijateljem crkvenih kanona, gdje Moebius skoro-pa-karikaturama na 28.tabli prvog albuma iscrtava odgovore na pitanje „koliko je Džona Difula?“ –
Voda: „Ne gubimo prisustvo duha...“
Vazduh: „...dovoljno sam propatio za ljubav ovog što sam...“
Vatra: „...neće ta jebena svjetlost odlučivati ko sam ja...“
Zemlja: „...gladan sam! Hladno mi je i spava mi se!“.
Tuđa mišljenja poštujem, radujem se konstruktivnim kritikama, pa sam tako odskora odlučio da pratim ono što hvale ljudi (koje vjerovatno nikad neću upoznati) čiji se ukusi poklapaju sa mojim: to nije slučaj sa Inkalom, koji je moj prvi strip u luksuznom HC izdanju pored Balade o slanom moru, išao sam na slijepo i po intuiciji i ponosno priznajem da se nisam prevario. Nijedna pohvala, ocjena, procjena i uzdizanje ovog stripa nije pretjerana, jer prije svega – Inkal nije glamurozan, Inkal je grandiozan. Ovaj strip nije samo remek-djelo, ovo je legitimni trendsetter u jednoj umjetnosti. Multidimenzionalnost i slojevitost samo su dijelovi kompletnog utiska o pročitanom, tj.doživljenom. Možda je za taj nivo razumijevanja, uz dužno poštovanje, potrebna dodatna izobrazba na polju ezoterije, filozofije, kabale ili alhemije – ali opet, uz dužno poštovanje, ja tog obrazovanja nemam i ne treba mi, jer na pitanje kako u jednu cjelinu spojiti vlastite ideje o budućnosti civilizacije kroz prizmu duhovne transformacije, ljudskih slabosti i vrlina, pojma beskonačnosti prostora i vektorskih veličina na dlanu, materijalizovanja univerzalnog odgovora na svako postavljeno pitanje i važnosti balansa kao stuba postojanja – ja sam dobio vrlo jasan odgovor sa Inkalom.
.jpg)
