U dvanaestom broju serijala „Priče“, pod nazivom „Sudbina je strpljiva“, Paola Barbato vodi nas u Hollywood, sjedište američke filmske industrije i mjesto gdje je ljudima odavno dosadilo biti samo to. Kako i oni žive u svojevrsnoj paralelnoj stvarnosti, tako se i Barbatova nije libila malo izmijeniti prošlost i velikim epitetima obasuti svoje fiktivne likove u radnji vremenski smještenoj u razdoblje nakon završetka Drugog svjetskog rata odnosno kraj 40-ih ili početak 50–ih godina prošlog stoljeća.
Ipak, koliko god likovi bili fiktivni, oličenje su stvarnih, od vremena kad se radnja u stripu odvija do danas. Uvijek propisno napuderisani, navikli na svjetlo, puni hirova, a opet spremni dijeliti autograme i „proizvoditi“ lažne osmijehe, svjesni su kako ih „prljavi veš“ može koštati karijere. Iako nam je taj život s iskrivljenom vizijom stvarnosti i prepun opsjednutosti vlastitim imidžom prikazan kroz različite scene, nisam siguran da je primarna želja autorice pri pisanju ovog djela bila kritika tog apsurda niti društva koje ga je stvorilo, već je jednostavno smatran najprikladnijim za jednu zanimljivu noir priču koja postupno uvlači čitatelja u radnju i stvara mu pitanja zbog kojih s velikim nestrpljenjem iščekuje konačni rasplet.
U priči koja prikazuje uspon, posrnuće i pad hollywoodske zvijezde Barryja Melvillea, glavni lik je, zbog svojih neortodoksnih metoda rada, bivši policajac Douglas Monroe. Nacrtan po uzoru na Humphreyja Bogarta iz mlađih dana, Monroe je zaista dojmljiv lik, jedan od kompleksnijih koje viđamo u serijalima Bonellijeve izdavačke kuće. Ni bijel ni crn, već siv. Iako se na prvu doima kao privatni detektiv, on djeluje u vrlo osobne svrhe, pokrećući ostale likove nakon pažljivo pripremljenog plana napravljenog na temelju saznanja do kojih je došao. Nakon čitanja priče, dojam je kako je Monroe svojevrsna produžena ruka Paole Barbato u scenariju. U zamjenu za tajne koje žele sakriti od javnosti ili informacije koje su im potrebne, svi likovi djeluju po njegovim zamislima, od bivšeg kolege iz policije, preko novinara u potrazi za skandalom, pa do samih hollywoodskih zvijezda.
Osim Monroea i Melvillea, treći važan lik u epizodi je glumica Rosie Carlyle, zvijezda u usponu i bivša Melvilleova ljubavnica. Dok se ne pozornici čine kao sretne i nasmiješene kolege, puni su međusobne mržnje u privatnom životu, a Douglasove igre prave kaos među njima i svim drugim likovima u stripu. Kako radnja odmiče, oni su sve nervozniji i razdražljiviji, što ih tjera na krive poteze do te mjere da čine radnje koje ih mogu koštati ne samo karijere, već i života.
Završnicu epizode predstavlja Monroevo obrazlaganje svojih poteza osobama od povjerenja, što je zapravo autoričino obrazlaganje nama čitateljima. Ne čitam Dylana Doga, ali iz nekoliko drugih brojeva ovog serijala nisam stekao dojam da Barbatova teži ovakvim završnicama. Na ovakvoj bi joj pozavidio i Burattini. Naime, Monroe na preko 25 stranica iznosi motiv svog djelovanja i način na koji je ostvario plan osvete Vinnieju Lo Biancu. Nemam ništa protiv ovakvog kraja jer je i bio potreban budući da je autorica sama kriva (ako možemo tako reći). Sve ima svoju cijenu, reklo bi se. Stoga, koliko god da je brojnim pitanjima Barbatova činila scenarij zanimljivijim i neizvjesnijim, toliko je povećavala svoju obvezu davanja obrazloženja čitateljima. Ipak, na kraju možemo reći da svi postupci, promatrani kroz prizmu Monroeva završnog izlaganja, dobivaju smisao i imaju logiku. Ili, bar, skoro svi. Meni je, iskreno, problem dati logiku svim dijalozima između Melvillea i Monroea.
Crtež stripa povjeren je iskusnom Giovanniju Freghieriju koji je dosta uspješno prenio atmosferu radnje na papir. Scene iz noćnih uličnih susreta likova u dugim kaputima iz sredine prošlog stoljeća potpuno su u skladu noir žanra, a uspješno su odrađeni i izgledi likova po uzoru na tadašnje glumce te njihove emocije u određenim situacijama.
Barbatova je vrlo kvalitetna pripovjedačica i iz jedne neoriginalne tematike stvorila je priču koja odlično upada u kalup serijala i njegovih 110 stranica. Usprkos tome što postoji potreba za realizacijom puno radnji, među njima čak i jednog ubojstva, scenarij nije zbrzan, a dijalozi su odmjereni i svi redom važni, iako neke zasigurno prije završnice nećemo shvatiti. Stoga, preporuka za čitanje.
