„Moja ideja je napisati vlastitu potpuno slobodnu interpretaciju Texa. S katanama.“
Ova izjava Roberta Recchionija, nakon njegove duge hegemonije na Dylanu Dogu, cilja u srž: Bonelliju je trebala nova paradigma nasilja, a nasilje ovaj put dolazi od katana oštrih poput britve koje prolaze kroz ljudsko tijelo kao kroz maslac. Katane, samuraji i krvave borbe ne samo da su srž ove priče, već čine i srž serijala nazvanog Chanbara, riječi koja označava samurajske filmove, žanru koji za Japan znači ono što je vestern bio za Ameriku: mitiziranje nacionalne povijesti u filmovima Akire Kurosawe, Hiroshija Inagakija, Kenjia Misumija, Masakija Kobayashija, Kinachija Okamotoa i drugih.
Pokolje vatrenim oružjem u Bonellijevim vestern serijalima prekinuli su ratnici pristigli s Dalekog istoka u Darkwood, oštricama katana nemilosrdno sijekući darkwoodske Indijance ne u ime pravde ili osvete, već u ime bushida. Nolitta nam je pokazao da nemilosrdni samuraji slijede etiku koja svoje korijene crpi iz nama nepoznatog i nerazumljivog kodeksa. S katanom, pak, uskrsava mitska ratnička smrt izražena u seppukuu, smrtonosnom ritualu koji dočarava samu bit samurajskog načina života, poimanja časti i umiranja. I tako se te davne ''75. mit o samurajima prenio Bonellijem…i zamro. Iz pepela ga dižu Roberto Recchioni i Andrea Accardi smještajući radnju u feudalni Japan, što je, priznat ćete, fascinantno okruženje, ali prilično neobično za standarde talijanske izdavačke kuće.
Recchioni je oduvijek bio strastven prema svijetu samuraja, a tri djela su ga posebno inspirirala za pisanje Chanbare: Yojimbo, Lone Wolf and Cub i Vagabond. Razlog je jednostavan: oni su apsolutna remek-djela žanra. No, to su djela japanskih autora, pa me živo zanimalo kako je Recchioni jednu chanbara priču, tj. klasičnu samurajsku avanturu obradio u talijanskoj fikciji i hoće li jedan zapadnjak uspjeti u priču uliti onaj pravi istočnjački duh. No kada sam pročitao jednu njegovu izjavu: „Za razliku od mnogih mojih drugih projekata, moje japanske priče su rođene iz ljubavi i to je to. Iza toga nema komercijalne refleksije. To je strip koji sam želio raditi i koji sam želio raditi s Accardijem i to na određeni način. Sve dolazi odavde, iz ljubavi koja se rasipa u ove dvije priče s moje i s Andreine strane.“ znao sam da me čeka jedno realistično putovanje feudalnim Japanom sa zanimljivim suputnicima.
Recchionijva djela uvijek su vrvjela likovima s radikalnim etičkim kodeksom, a usuđujem se reći da je bushido najradikalniji. Taj kodeks ratnika s Dalekog istoka, samuraja, niz je pravila kojima se oni nose sa svijetom. To je njihov put i filozofija kroz život i način suočavanja sa stvarima, a među najpoznatijim citatima iz hagakure stoji: „Otkrio sam da je put samuraja smrt: potrebno je pripremati se za smrt od jutra do večeri, dan za danom“ i dobre priče o samurajima polaze od te pretpostavke. Recchionijevi samuraji posjeduju čast i integritet, milosrđe i pravdu, baš poput vestern junaka, jer vestern i samurajski žanr u svojoj srži ista su stvar, a dodao bih tu i još jedan žanr; filmovi/stripovi o srednjevjekovnim vitezovima. Nalazimo se u eri Edo, tj. svojevrsnom japanskom srednjem vijeku, dugom feudalnom razdoblju u kojem je Zemlja Izlazećeg Sunca bila podijeljena na brojne feude kojima su upravljali lokalni gospodari kojima su služili i štitili ih samuraji; baš kao i u srednjevjekovnoj Europi s lokalnim plemstvom i viteškim redovima.
Baš kao u tim filmovima/stripovima, i Roberto Recchioni, pišući priču o svojim samurajima, stvara skupinu likova prisiljenih boriti se za svoju čast u feudalnom Japanu između imaginarne i rigorozne povijesne rekonstrukcije, a koja pak dokazuje da čitatelja može smjestiti u kontekst koji je na neki način poznat svakome tko iole poznaje samuraje. Primijetit ćete kako je priča mnogo dublja nego što se čini: čast, disciplina, hrabrost i osjećaj smrti koji je prisutan od prvih stranica; smrt shvaćena gotovo kao osjećaj dužnost koji treba u potpunosti poštovati, bez obzira na cijenu. Lišena dugih povijesnih uvoda, tek nekoliko natuknica za definiranje nekih pojmova (daimyo, seppuku, kaishakunin) odmah nam predstavlja mladog samuraja prisiljenog služiti svom daimyou čak i kad on naređuje da pronađe i ubije vlastitog senseija, krivog što nije slijepo slijedio zapovijedi i što je netragom nestao. Tetsuo tada kreće na putovanje koje će ga natjerati da preispita svoje tvrdokorno poimanje časti i odanosti, ali i da brani čast i pravdu bez kompromisa.
Čitajući priču, primijetit ćete da su svi utjecaji chanbare u njoj prisutni, pomiješani u jednostavnoj, ali odličnoj priči. Jednostavna jer je narativ izravan: priča se kreće linearno, dug i opasni put kojim Testuo dolazi do Shimade suočava ga s opasnostima svih vrsta, ali će i upoznati slijepog starca, Ichija, koji će se pokazati mudar i hrabar i znat će iznenaditi mladog Tetsua više puta. Ali kada stigne na svoje odredište, susret sa energičnim učiteljem će mu dati do znanja da Shimada nije propustio svoje dužnosti zbog nelojalnosti prema daimyou ili kukavičluka, što nam je pak rastumačeno kroz mudro ubačen flashback. Sa svojim učiteljem Shimadom i Ichijem, pokušat će ispraviti stvari u kraljevstvu svedenom na glad, pljačku i nered. „Iskupljenje samuraja“ govori o Tetsuovoj predanosti, njegovom preispitivanju krute doktrine samuraja, sugerirajući da je njegov učitelj Shimada odlično obavio posao sa svojim učenikom.
Oni su dobro okarakterizirani likovi i nije bitno jesu li to već viđeni stereotipi, oni su funkcionalni i dobro se uklapaju (trio junaka savršena je sinteza nekolicine protiv mnogih) i uglavnom su lako razumljivi stereotipi. Ako vam je lik Ichija odnekuda poznat, sjetit ćete se Zatoichija, lika kojeg je proslavio Takeshi Kitano istoimenim filmom iz 2003., ali koji je poznat u Japanu i puno ranije, zahvaljujući nekoliko filmova i televizijskoj seriji. Ichi, mudriji nego što se čini, jači i okretniji nego što sugeriraju njegov krhki fizički izgled i godine, stvara most suradnje i razumijevanja između Shimade i Tetsua Kogawe, a Ichijev pogled, iznenadan nakon svih njegovih „slijepih“ izvedbi, ostaje za pamćenje.
U prvoj priči analiziraju se plemeniti aspekti života ova tri ratnika. Čast, odanost i suosjećanje samo su neka od načela na kojima se temelji bushido, a Recchioni se poigrava s dvije teme: čašću i samom idejom etičkog djelovanja. Samuraj je spreman umrijeti u bilo kojem trenutku. Iz dužnosti, časti i vjernosti. Samurajsko iskupljenje ne bježi od tih pravila, ne priklanja se lakom moraliziranju, naprotiv, ono ta načela provodi do kraja. Dubinski analizirajući njihove motivacije, stavljajući ih u službu općeg dobra i testirajući ih protiv antagonista, autor prikazuje ključnu temu chambara žanra-borbu mačevima.
Najviše volim kada se postigne ravnoteža u dva neodvojiva ključna elementa, scenariju i crtežu, a ovdje su to autori gotovo perfektno postigli. Accardin čisto estetski i funkcionalan crtež na najbolji mogući način uspijeva prenijeti atmosferu, sposoban da vas uvuče u priču i ne pušta do zadnje stranice, počevši od Tetsua koji napreduje sam u fascinantnim krajolicima koji se neprestano mijenjaju, uključujući čitatelja u njegovo dugo i intimno putovanje u potrazi za istinom. Neke su sekvence vrlo duge, tihe, s nizom pejzaža, snijegom prekrivenih, danju, na mjesečini, koji sami pričaju priču, neke su vinjete ponekad dotaknute poezijom, haikuom, kada Tetsuo putuje sam i promatra krajolik komentirajući ga. Velika pažnja posvećena je japanskoj kulturi, običajima i ritualima, a među mnogima ističe se najokrutniji od svih, seppuku, ritual kojim si samuraj oduzima život uz pomoć svog odabranika. Nošnje tog vremena vjerno su reproducirane, gotovo opsjednuto pazeći i na najsitnije detalje. Scene borbe su spektakularne; nasilne, eksplicitne, a istovremeno elegantne, gotovo poetične, a najdojmljivije je prikazana epska borba trojice protiv mnogih, u jednoj kišnoj noći. Nema sumnje, i Recchioni, a posebice Accardi obavili su izvanredan posao, a sve je zaokruženo lijepom i efektnom naslovnicom majstora Alda Di Gennara.
.jpg)
