Šta nas toliko privlači u ovakvoj verziji apokalipse? Da li je to želja za što uzbudljivijim krajem života ili prosto navika da od svega pravimo predstavu i sebi dodajemo na važnosti? Možda je to činjenica da je lakše zamisliti vidljivog neprijatelja (kada se već dijelimo na ove-i-one, naše-i-vaše) od nevidljivog; ili istina da je lakše pretpostaviti da „tamo negdje vreba opasnost“, čak i gdje je jedina opasnost naše Ja ili čak SuperJa?
Subkultura „zombi apokalipse“ podrazumijeva nekoliko značajki, od kojih je glavna odnos individue prema nadolazećem kraju. Tako ćemo se u većini filmova/knjiga/stripova/TV serija uvijek na isti način, po istom šablonu upoznavati sa junacima – u određenom trenutku, između okršaja sa zombijima, saznaćemo ko je kakva osoba bio, kakvo je auto vozio i kako loš život je vodio. Iz tog ugla moći ćemo ocijeniti i predviđati da li će naš junak biti ugrižen, iskasapljen, pojeden ili bačen sa stubišta. Pored toga, u većini slučajeva suočavat ćemo se sa istom vrstom zombija, inficiranim ljudskim bićima koji nakon 15-20 minuta ulaze u preobražaj, pozelene, oči im zasijaju i konačno se pretvore u zombije i odjednom sporo hodaju, teturaju, stenju i jauču kada ulove svježe meso. I donekle, sva ta ideja je zabavna. Donekle.
Kada je George Romero prvi put, 1968.godine, popularizovao zombije u filmskoj industriji, sigurno se nije nadao da će ovaj žanr postići planetarni uspjeh, te da će tema o zombifikaciji civilizacije ostati neiscrpan izvor svekolike „B“ produkcije u najprofitabilnijim medijima. Tako, nikoga nije iznenadio veliki uspjeh TWD franšize koja je upravo potekla iz (američkog) stripa – ali mene je iznenadio Bonelli, kada je u već 27.broju vrlo zanimljive i natprosječno kvalitetne edicije LeStorie (Jedno Doba, Jedna Priča iliti Priče) ekipa odlučila odigrati na kartu zombija.
U ovom, ničim drugačijem, a kamoli izuzetnom djelu Gvaldonija (autor već recenziran od moje malenkosti u DD specijalu #26), ispratićemo tamnokosu Helen Hart iz TV-ekipe CWNewsa kako se suočava sa Krajem svega na jedan vrlo neoriginalan i klišeiziran način. Nesvijest, stepenice, mračni ćoškovi, odškrinuta vrata, izvrnuti gležnjevi, šunjanje zombija iza leđa, kratki susreti sa preživjelima...opstanak u minijaturi kroz simpatičan narativ u kojem će Heleninu priču nadglasavati dešavanja na drugim krajevima grada – na vrhuncu preuzimanja New Yorka od strane inficiranih živih mrtvaca. Helen upoznajemo u trenutku kada njena TV ekipa radi prilog u „slobodnom“ dijelu grada, na Menhetnu, dok ulica po ulica, četvrt po četvrt, čitava Velika jabuka pada u mrak i tamu horora. Nakon što joj Devina, zaražena spikerka pomenute TV kuće odbija pomoći da se prebaci do svog sina Kevina i bivšeg joj muža Dejvida, Helen se ošamućena budi na krovu zgrade iste večeri i otkriva da će se morati dobrano potruditi da bi ponovo vidjela svoju porodicu. Slijedi niz situacija u kojima će glavna junakinja koristeći nagon za preživljavanje isklesan u stilu američkog „zombi survivora“ pregaziti pola Menhetna da bi stigla do Kevina i Dejvida. Na njenom putu saznajemo dosta pojedinosti o njenom životu: da je razvedena, ali je ipak sina ostavila kod bivšeg muža, da je njen Kevin rastao u katastrofalnoj bračnoj zajednici, da je dobra drugarica članovima CWN ekipe, da je karakterna i da čvrsto brani svoje principe (razgovor sa Anđelom), te da je u toj svojoj borbi za preživljavanje prosto neodoljivo privlačna.
Suprotno od jako neinventivne fabule, crtež se u ovoj priči pokazao kao jako dobar. Neki krupni kadrovi su tako dobro odrađeni (scena kada zombiji prelaze Bruklinški most ili scena pada aviona na aveniju), da su zbog efektnosti digli prosječnu ocjenu kompletnoj izvedbi Faktora Z. Lošija strana crteža su slabo pokrivene gestikulacije i kretnje likova, te uporno insistiranje na fizičkim atributima glavne junakinje (ali i ostalih ženskih likova): Helen je savršeno građena, lijepa, velikih grudi, oble zadnjice i ničim izazvanih bicepsa.
Kada se sve sabere i oduzme, LeStorie #27 je očigledno popunjavanje spiska i ispunjavanje norme, jer kako drukčije objasniti ovako neugledan eksperiment? Jasna je politika serijala njihovo stalno insistiranje na drastičnim promjenama tematike i vremenskog razdoblja koje pokriva radnja, ali Faktor Z nije bilo dobro rješenje, gledajući epizodu kao samostalnu, a kamoli kao dio nečeg većeg i značajnijeg. Nama s druge strane, koji ovu epizodu čitamo u Golkondinom LMS-u nije uopšte loše, kako neko već objasni precizno: ovaj LMS je idealna kiosk edicija, da se pročita i baci na tabure. E ako je novi LMS takav, onda je Faktor Z baš takav strip, pola sata i ćošak, jer se zaista iz njega nema šta značajnije izvući.
Zaista bi trebalo „imati mjeru“ u svemu u životu, pa tako i u ovakvim nadobudnim poduhvatima – a ovo je prije svega poruka kući Bonelli, koja je odavno zapala u strašnu kreativnu krizu. Glorificiranje najspremnijih kao mainstream varijanta i zbir budućih survivora u liku i djelu degeneracije Z automatski poništava sve postignuto u danima koji su prethodili klimaksu i katastrofama XXI vijeka i jasna je poruka da mi, stariji, sa lošim zubima, načetim štitnjačama i ispodprosječnim vještinama za preživljavanje zbog reuma i trauma iz stvarnih rovova i tranšeja nemamo šta tražiti u ovom dobu. Drugim riječima, naša je uloga da dodamo šaržer ili bocu s vodom glavnoj junakinji (koja nikad nije rasklopila usisivač, a kamoli M-48) i da nas zombiji izgrizu – a da mi ne vrištimo (jer smo puni ponosa i uvijek mislimo na one što ostaju za nama). Dakle, nemoguće je ideju o „zombi apokalipsi“ posmatrati drukčije nego totalni promašaj, sitni otklon od pameti, jednu od mnogih masovnih hipnoza, odnosno u krajnoj liniji vrlo opasan poduhvat u kome ljudska mašta „nema mjeru“ i ne donosi ništa dobro. Gledajući iz te perspektive, Faktor Z je velika greška, pa zbog svega navedenog nikako ne može dobiti prolazniju ocjenu od gore pomenutog taburea u ćošku.
