Kada jednom 12-ogodišnjaku (i to 1988.godine) iz Adidas sportske torbe izvalite hrpu StripArtova i Stripoteka u ponudi za razmjenu za Mikija i Marka, ne možete očekivati da se taj pubertetlija oduševi prilikom, a tek ako i prelista te revije pred vama, možete biti sigurni da od razmjene nema ništa. Možete mu nuditi kule i gradove, revije iz 80-ih, 70-ih, 60-ih...ali posao nećete zaključiti. Osim ako je taj pubertetlija jedna mazga koja i tada želi da čita što više i da što više nauči o tom fenomenu stripa. Jer ta će jadna mazga ubrzo sve napustiti, razmjeniti za Dilana i Martija, pa izgubiti sve, pa izgubiti čak i volju za čitanjem. Ta će mazga da postane čovjek naglo, preko noći takoreći, da prođe svakojake belaje i nesreće, pa u tim nesrećama će izgubiti volju za čitanjem stripova. A onda će ta mazga da postane stara raga, mazgurina od 40+ i oči će da mu zasijaju kada vidi hrpe (sad već starih) stripova. I na koncu, ta će mazga u pokušaju da otkupi svoje djetinjstvo u što snažnijem mirisu, naići na Džeremaju. Onog istog Džeremaju frljavog i nezgrapnog crteža, nerazumljivih dijaloga i situacija iz StripArta. E, ta mazga nije Ezra.
Džeremaju upoznajemo kao zalutalog seljanina iz Bends Heča u ratom razorenoj Americi, kako lovi zalutalu mazgu u obližnjim potocima. Džeremaja je naivni dječarac koji živi sa tečom i tetkom u tom svojevrsnom utvrđenom havenu, i ima pored sve svoje naivnosti i dovoljno sreće da u odsudnom trenutku upozna Kurdija Maloja, vragolastog lutalicu iz susjednog Langtona i spasi se od pokolja i ropstva. U prvom susretu sa ovim fenomenalnim stripom, upoznaćemo kako načelnik Langtona, gospodin V.E.Birmingem, „Masnooki“ („Fat Eye“), drži kompletan Langton u svojevrsnom ropstvu i kako upravljajući svojom milicijom teroriše okolinu, te sa suprotstavljenim kampovima (drugih rasa) razmjenjuje robove. Jedna od velikih značajki ovog stripa jeste poseban naglasak na razradu karakternih strana likova: naime, nošeni različitim ritmom odvijanja priče mi ćemo biti u mogućnosti da dovoljno dobro procjenjujemo sve antagoniste, statiste i propratne uloge u kompletnom serijalu. Tako ćemo u prvoj epizodi postepeno saznati koliko je ekscentričan dotični tiranin Masnooki, od prvog pojavljivanja i njegove elegantne gestikulacije kada pripaljuje cigaretu u muštikli – preko njegovog klovnovskog lika – do krajnje mjere, odnosno njegove opsjednutosti svojim mezimcima, orlovima i beskrupuloznog uklanjanja svih neistomišljenika u najprisnijoj blizini. Iz drugog ugla, hitro ćemo upoznati Džima Hagertija, Nelsona, Brusija, Nortona, Sonija i indijanca Džona Mahanija (iz „Crvene nacije“) kao predstavnike mnoštva propratnih likova u čitavom serijalu, a koji će imati po jedno pojavljivanje kao sporedni protagonisti. Tek će nekoliko sporednih likova imati više pojavljivanja tokom avantura naših veselih junaka.
Dakle, nakon što su se upoznali i jedan drugom spasili živote na vrlo neobične načine, Džeremaja i Kurdi se nađu u Langtonu (Džeri traži tetku Martu, koju su odveli u ropstvo) i spletom okolnosti u centru pobune naroda protiv Masnookog. Ovaj će se šablon protezati u većini avantura naših Džerija i Kurdija (i Ezre), jer je autor konstantno insistirao na postavci fabule gdje su jedinke u direktnom sukobu sa nasilno instaliranim „novim“ poretkom; tamo gdje će moći izbjeći nepravde i belaje – oni će ih zaobići, ali većinom, naravno neće moći. Amerika (tj.novi svijet) predstavljena je u zastrašujućem svjetlu, postapokaliptičnoj panorami koja je rezultat velikog sukoba, a koji je vjerovatno kulminirao upotrebom nuklearnog oružja, pa su preživjeli podijeljeni u tzv.“nove nacije“, potpuno teritorijalno odvojeni po rasnim granicama. Takva fatalistička vizija lako će osvojiti čitaoce širom svijeta krajem 1970-ih, te će Džeremaja postati popularan i voljen prije svega zbog te oštre i okrutne polarizacije u najkonkretnijem obliku, a tek onda zbog velikih napora uloženih u karakterizaciju likova i na kraju, zbog sjajnog crteža. Usudio bih se reći da Hermann i nije trebao CV odnosno takav background sa Bernardom Princeom i 13 godina saradnje sa Greggom, da je samo napisao i nacrtao Džeremaju, to bi mu bilo dovoljno za slavu. Kad se uzme u obzir da je ovaj strip ustvari premijerno djelo Hermanna kao scenariste, može se komotno reći da nije mogao bolje pogoditi metu.
Ono što me je uvijek impresioniralo kod ovog stripa, pored svih navedenih tehnikalija, jeste taj njegov ekstravagantni crtež. Interesantna stvar je, da recimo nikad – ni dan-danas nisam volio Komanču, dok mi je BP uvijek bio odličan. Ako se uzme u obzir takva ocjena, također ću se usuditi pa otvoriti pitanje kontradiktornosti: ako je Hermannov stil savršeno odgovarajući za ovakvu tematiku, sa naglaskom na kadrove opustošenih ruševina u pozadini i kojekakvih vukoyebina u pustarama, te idealno oslikane gestikulacije likova – kako to da mi slične pustare i ruševine i straćare ne odgovaraju u njegovom prikazu westerna u Komanči? A u isto vrijeme smatram da je Duke takođe odličan strip? Kako to da mi u BP pašu crteži močvara, džungli i stijena – a u Komanči ne? Jedino rješenje ovakve matematičke zagonetke je to da su stripovi u kojima je Hermann bio i scenarista (ili značajnije bio angažovan u pisanju scenarija) ustvari potpuno otkrili njegov genij. Da zaključim: kada se autor odlučio samostalno krenuti u stvaranje kompletnog stripa, oslobodio je svoj talenat u punom potencijalu, na identičan način kako su „građani“ oslobodili Langton, a Kurdi one orlove iz Birmingemovog kaveza. Pa kakav je to stil ako je pun kontradiktornosti – od osnove, suštih suprotnosti likova i pozadine, potpunih različitosti okoline i protagonista? Formulacija koju kritičari najčešće iznose jeste kako je Hermannov crtež (i u Džeremaji, ali i u većini ostalih djela) „skoro barokni“. Šta bi to trebalo da znači? Ako je crtež prema definiciji grafički prikaz oblika na nekoj površini, barokno razdoblje odiše naglašenim detaljima i pokretima koji proizvode veličinu, bujnost i napetost – pa zar se upravo to i ne traži, da se vjerodostojno opiše situacija u kojoj ćemo zateći glavne junake ovog stripa? Takva se kritika ne može smatrati utemeljenom, odnosno uzeti kao nedostatak u Hermannovom stilu crtanja, naprotiv, to je najbolji mogući sažeti opis načina na koji nam je autor ovog velikog stripa uljepšao živote.
U stvaranju ovog donkihotovskog dueta (ili trolista, nemojmo zaboraviti Ezru koja je neizostavan dio ove avanture), autor se posebno potrudio da otkrivanje glavnih karakternih crta osloni velikim dijelom na dijaloge između samih Kurdija i Džeremaje. Bez obzira o čemu i kad raspravljali, suprotstavljeni dječarac naivnih pogleda na svijet i luckasti vragolan potpuno prizemljen i svjestan užasa u kojem živi uvijek će i zauvijek dati sve od sebe da zadrže svoje stavove i razmišljanja, kud god ih ti stavovi odveli, pa makar i u vatru. U trenucima kada se mišljenja počnu preklapati i izjednačavati, neki će od njih namjerno izvrtati istinu – sve samo da bi zadržali različitost, pa je lako izvući zaključak da je Hermann na taj način želio da održi dualizam, baš kao primjer nepomirljivih suprotnosti u razmišljanju svakog pojedinca ponaosob, što ovo djelo čini još grandioznijim.
Tu nije kraj mom divljenju koje gajim prema ovom stripu: naprotiv, ovo je samo početak mojih osvrta. Na pitanje kako je autor stripa tako vješto uspio jednu ultimativno mračnu atmosferu u najgorem mogućem momentu za čovječanstvo pretvoriti u jednu vrstu bajke upravo smo dijelom odgovorili. A šta je sa propratnim dejstvima, odnosno masovnoj simpatiji koju je ovakva avantura proizvela kod čitalaca? To jednostavno mora biti suhi kvalitet u tehničkom smislu, ali i ideja da se civilizaciji na određenom moralnom vrhuncu ponudi mračna vizija budućnosti u kojoj ćemo se podijeliti na jedini način za koji se kunemo da je nemoguć. Zar ćemo tog prokletog dana jedni druge cijeniti po boji kože? Zar ćemo se spustiti na nivo primata? Pardon: JESMO LI?
Harmoničnost i neka vrsta rapsodije, melodije koja zvoni u svim epizodama/avanturama Džeremaje idealno je oslikana na kraju ove epizode, sa jasnom porukom šta nas čeka u narednoj i svim sledećim borbama: ne možemo spasiti ono što se spasiti ne može, ali sigurno da možemo i moramo spasiti sebe i sebi najbliže. A šta bi ovi naši jadni junaci jedan bez drugog u ovako okrutnoj zemlji, a šta bi mi bez da ne ugledasmo Džeremaju 1979.godine?
