Nego, bolje da se bacimo na epizode ove četvrte knjige:
17. Marioneta (10./2003.), 54 str.
Kratak sadržaj:
Čudna djevojka traži od Jérômea da nađe njena ljubavnika koji je nestao kada je saznao da je trudna. Samo što nesretnica ne zna čak ni njegovo prezime, a nemogući slučaj postaje sve čudniji.
Komentar:
Prilično šokantna epizoda iznenađujućeg zapleta, koja nas postupno hvata u svoju mrežu s mnogo lažnih tragova i proturječja. Neke situacije mi se ipak čine nevjerojatnima i nelogičnima.
Kako je Dodier zamislio da bi netko mogao imati vezu koja traje godinu dana, a da ne zna ime, zanimanje, adresu, broj telefona, pa nema čak ni fotografiju te osobe?
Razumijem da je htio prikazati nesretnu i usamljenu ženu kao nekoga tko živi u snovima, u nekome svome svijetu, pa čak i kao osobu s hitnom potrebom za psihijatrijskim promatranjem, ali nije to neko opravdanje. Logično je da je čak i uvijek susretljivi i lakovjerni Jérôme bio siguran da je žena luda, pa čak i opasna. Svatko će se prilikom čitanja pitati je li nesretna žena depresivna lažljivica ili čak mitomanka! S druge strane, uistinu je osvježavajući Jérômeov humorističan odnos s njegovim novim prijateljem svećenikom, a tu su i standardne trzavice s Babette, ali i njihovo bezgranično međusobno povjerenje. Vrlo uspjeli dijalozi savršeno uprizoruju ovu tragičnu predstavu muke jadne marionete, a preokret na zadnjoj stranici ponovno preokreće perspektivu, bacajući novo svjetlo na cijelu situaciju. Crtež lijep i uredan kao i uvijek.
18. Rajski kutak (04./2005.), 52 str.
Kratak sadržaj:
Posjet prijateljici koja živi na idiličnu seoskom kraju neće baš ići po planu, a rajski kutak će se pretvoriti u pakao.
Komentar:
Osamnaesti album Jérômea K. Jérômea Blochea ponovno stavlja na kušnju istraživačke vještine svog junaka tamo gdje istrage nije ni trebalo biti. Ispada da ne postoji mjesto bez strašnih tajni u pozadini idilične kulise, pogotovo kada se simpatični dvojac makne izvan Pariza.
Ovaj put su si Jérôme i Babette mislili priuštiti nekoliko dana na farmi Babetteine prijateljice Ingrid i njena muža Félixa. Da ne bi bilo sve idilično, s njima živi i zlokobna, posesivna svekrva.
Ingrid je upravo rodila i ostaje još nekoliko dana u gradskoj klinici. Svekrvi unatoč, sve bi bilo idealno barem u tom kratkom razdoblju da se situacija s novorođenčetom nije zakomplicirala, a testom krvne grupe je otkriveno da Félix nije otac djeteta i da je Babettina prijateljica šarala po zakutcima toga "malog rajskog kutka", koji će uskoro postati predvorje pakla.
Dodier je uvjerljivo i jasno prikazao emocije svih osebujnih likova ove priča, dajući im tako stvarne negativne osobine. Scenaristički gledano, mislim da bi učinak iznenađenja bio efektniji bez prologa u kojem je jasno prikazano što se desilo s Félixovom prethodnom ljubavi, gdje je čitatelju kristalno dočarano kakav se vrag krije u liku svekrve. Uz to, "truplo u ormaru" već je izlizana tema u detektivskoj literaturi, a svekrva i izgleda kao starica iz Ivice i Marice, pa se ne može reći da krije svoje osobine. Puno češće se takve osobe kriju iza lažne i prevelike ljubaznosti, ali ovdje je ipak riječ o psihopatskoj ubojici, pa neću to uzimati za manu. Vjerujem da je Dodier malo proučio takve profile žena prije stvaranja lika svekrve, ali isto stojim iza tvrdnje da bi bilo efektnije bez "spoiler" prologa.
Zanimljivo mi je da u cijeloj toj većinom horor atmosferi, Dodier ipak dopušta simpatičnom dvojcu da uživaju u kratkotrajnom miru svojih praznika između dvije kaotične situacije.
Kod grafičkog dijela stripa naglasio bih boje u nijansama kasnog ljeta koje daju starinski šarm, a treba obratiti pozornost i na prekrasnu, ali i prijeteću kompoziciju naslovnice, koja je dodatno naglašena jarko narančastom bojom ljeta na izmaku.
19. Kao slon u staklarni (08./2006.) & 20. Raskid ugovora (10.2007.), 46+46= 92 str.
Kratak sadržaj:
Pogrešno biran telefonski broj u gluho doba noći, dovest će Jérômea u najopasniju i najjezovitiju nevolju u životu.
Komentar:
Čitajući kronološki ovaj serijal vidimo kako Jérôme sazrijeva i postaje sve sigurniji, a u ovoj priči mu Dodier daje obilježja pravoga junaka, naglašavajući to preko riječi njegova prijatelja, svećenika Arthura:
Nije mi jasno na što misli s frazom da se junaci nikada ne kaju, ali Dodier je ovdje dosta promijenio dotadašnji način naracije, pa tako u ovom dvobroju imamo nekoliko impresivnih segmenata u potpunosti bez teksta.
U sceni kada se Jérôme, prilikom cjelodnevne zasjede u kafiću, predstavlja kao pisac koji crpi inspiraciju promatrajući ljude u prolazu, Dodier zapravo opisuje samoga sebe i primaran način na koji dolazi do novih ideja.
Moram napomenuti da sam bio prilično šokiran nekim scenama prilikom čitanja, a Dodier se zaista dobrano potrudio lijepo sročiti, efektno, pa i šokantno uprizoriti, ali i realno objasniti cijelu nemoguću situaciju u kojoj se našao naš simpatični, ali i nepokolebljivi strip junak u ovoj dvodijelnoj epizodi. Šteta je jedino što sama završnica nije na pravoj razini. Kao da je Dodier izgubio volju za završiti priču u pravom stilu!?
Po pitanju crteža ova dva albuma su veliki korak unaprijed po pitanju stripovske naracije, a pri tome prvenstveno mislim na velik broj stranica bez teksta gdje Dodier isključivo crtežom uvjerljivo i jasno dočarava sve bitno u priči, posebno emocije likova.
Zanimljivo mi je i kako Dodier (Jérôme) ima bezgranično povjerenje u policiju, koja je ovdje zaista "sigurnost i povjerenje". S jedne strane je sve idilično; državne institucije, pa čak i međuljudski odnosi na osnovnoj, primarno vidljivoj razini. Sve se doima tako vedro i sigurno unatoč strašnim situacijama i životnim pričama s kojima se naš detektiv susreće u svojim avanturama. Čak i taj stalno jasno prisutan kozmopolitski, međurasni i međureligijski odnos se doima u savršenom skladu, a možda je to samo slika, odnosno vizija pisca? To pogotovo ističem u vidu stalnih nemira, prosvjeda i terorističkih napada koje potresaju Francusku. A možda se i svijet u zadnjih desetak godina tako strašno promijenio da su ovakve slike postale utopija?
I sam sam imao takav pogled na svijet kao dijete, ali odrastanjem sam shvatio da je u stvarnosti još uvijek najvažniji iskonski "zakon jačega" u svakom pogledu.
Trebalo bi pročitati novije epizode serijala za donekle dobiti odgovor na pitanje vidi li i dalje Dodier svoje društvo u tako vedrim tonovima, a za to nam trebaju nova izdanja Fibre. Nada je da će i ova recenzija barem malo potaknuti da se to zaista i desi, pa da dobijemo i preostalih osam albuma koji su do danas izašli.
U iščekivanju novih izdanja, jedna jezovita scena za kraj:
.jpg)
