Grad sija
Od ugašenih svjetala
Sa strašnim zvukom
Koji se čak i ne čuje…
Ono što me oduvijek privlačilo stalnom praćenju ovog serijala jest raspon tema koje se u njemu obrađuju i stalno izmjenjuju, što svaku epizodu čini barem donekle zanimljivom. Ponekad se radnja vrti oko serijskih ubojica, što je i zasigurno najčešće korištena tema, s obzirom da je to relativno široko područje i motiva koji takve ljude potiču na djelovanje je doslovno bezbroj. Susreli smo se i sa otmicama, potisnutim zločinama, zatim zločinima iz svijeta slavnih ličnosti, pohlepi i ljudima koji su spremni na sve da se obogate (recimo prijašnja epizoda „Senzacionalno!“) ili vjerskim fanaticima (nedavno izašla dvodijelna epizoda „Oko sunca“) itd. Uvijek neka zanimljiva i često jako dobro istražena tema na temelju koje se gradi priča, zbog čega je ovo danas zasigurno jedan od najkvalitetnijih Bonnelijevih serijala.
Ovoga puta nas očekuje priča popraćena socijalnom tematikom, točnije, koja se bavi beskućnicima. Nakratko imamo priliku zakoračiti u njihov svijet, djelomice i zahvaljujući poprilično dobrom, detaljnom crtežu koji odlično ocrtava osamljenost koja okružuje pojedine likove i svijet, odnosno napuštene parkove i ulice u kojima žive. Također, tu je i Berardi sa svojom, već odavno provjerenom, pripovjedačkom vještinom kojom, pogotovo u ovom broju, odlično usklađuje humor, socijalnu dramu i detektivsku stranu priče.
Tu je Lik Pjesnika, koji je provodio čitave dane i noći pišući pjesme o gradu, ljudima koje je sretao, ali i vlastitom životu, osamljenosti, ljubavi koju i dalje osjeća prema Budi, tom talentu koji se skrivao u njemu i zbog kojeg je mogao voditi i drugačiji život.
Dvije plave kapi
Nasred tvoga lica
U tim očima je
Nebo
Koje obasjava osmijeh
U srcu odzvanjaju
Jako, silovito
Odbljesci plavetnila
Kad samo na tebe pomislim
Možda je i on sam radije odabrao živjeti ovakvim siromašnim, ali opet slobodnim životom, bez ikakvih obaveza, umjesto onog bogataškog, u nekoj skupocjenoj kući. Vjerojatno i zato što nije htio biti u centru pozornosti ili iz straha da bi morao preuzimati obaveze i odgovornosti zbog kojih bi mu se život činio mnogo praznijim i najvažnije, manje slobodnim. Kako kaže doktor Grant, kojeg Berardi ovdje prikazuje kao sebičnog, samozadovoljnog, nemarnog ljigavca koji niti ne skriva prijezir prema svojim bolesnicima te mu je cilj samo odraditi posao:
„Trebalo je da bude pod stalnim nadzorom, imajući u vidu kakve je probleme imao sa želucem, ali to ništa nije vrijedilo. On je bio jedan od onih luđaka koji nered smatraju slobodom! “
Vjerojatno je i to bio jedan od glavnih razloga zašto nije ništa poduzeo, nakon što je njegov talent otkriven, tj. kada su novine otkupile neke njegove pjesme te su ga ljudi najednom počeli oblijetati. On je odabrao ovakav način života, daleko od zbrke i obaveza koju često nosi svakodnevica života onih bogatijih. Ima opet i onih, kao što je u stripu spomenuti Vincent Walsh, koji su se do te mjere naviknuli na život beskućnika, da ih je strah ponovo vratiti se prijašnjem životu, čak i kad im se pruži odlična prilika za novi početak. Uglavnom, Berardi je ovdje zasigurno stvorio lik koji čitatelja uvuče u priču. Također tu je lik simpatičnog beskućnika Virgila, koji Juliji pomaže u istrazi i već spomenuta Buda koja je i danas spremna pokazati da joj je stalo do Richarda (tj. Pjesnika). Nakon malo duže pauze, konačno opet vidimo i Lea, koji i dalje uspješno koristi svoje hm, odlične detektivske sposobnosti. Cijela hrpa zanimljivih likova. Još kad se tome doda obilje dobrog humora ,tj. trenutak u kojem Emily pokazuje svoju „Rambo“ stranu oborivši Virgila, par lijepih svađa u izvedbi Julije i Alana koje uvijek prekida dobro raspoloženi Ben, nepodopštine koje Virgil izvodi, dosta dobra detektivska priča u pozadini sa lijepo osmišljenim obratom na kraju… ovo je zasigurno jedna od ponajboljih Julijinih epizoda. Iako autori možda malo pretjeruju s Julijinim obaranjima, izvedenim zamahom torbice u kojoj se nalazi masivna pepeljara, koja bi i najstrasnijim pušačima izbila dim iz pluća :). Ali opet, u neku ruku, zašto ne. Dylan ima svoj revolver, Zagor svoju sjekiru, Ken svoju pušku, a Julijino glavno oružje je ogromna pepeljara koja, u kombinaciji sa dobrim zamahom, nikad ne zakaže (osim ako ju netko, kao Virgil, ne ukrade da podmiri dugove :).
Također, onima kojima se svidio ovaj strip, mogao bih preporučiti i odličnu knjigu „Valentinovo špiljskog čovjeka“ od Georgea Dawesa Greena, gdje je u glavnoj ulozi upravo jedan beskućnik, koji je ujedno i daroviti pijanist ( moguće da je i on donekle nadahnuo Berardija). Ukratko, nezadovoljan policijskom istragom ubojstva jednog mladića, Romul preuzima stvar u svoje ruke i pokreće svoju vlastitu istragu. Također, snimljen je i istoimeni film sa S. L. Jacksonom u glavnoj ulozi.
Treba spomenuti i naslovnicu, osobno možda najbolja dosad. Park, napuštena klupica sa knjigama pored koje su odbačene stvari, a sve to popraćeno odličnim noćnim tonovima koji dočaravaju osjećaj sjete, napuštenosti koje često nosi život beskućnika… nije teško predstaviti da je posvećena upravo Pjesniku, zaboravljenom i nikad prepoznatom glasu grada.
Ništa nije bučnije
Nego tišina
U bolu,
Ništa nije tiše
Nego ovaj
Urlik
Koji ćuti.
.jpg)
.jpg){kind=avatar}
.jpg)
