Giancarlo Berardi pojam je za izuzetnog kvalitetnog scenarista. O njemu ne treba puno pričati, dovoljno je samo spomenuti da je stvorio Kena Parkera kojeg mnogi čitatelji svrstavaju u sam vrh devete umjetnosti. Na žalost, čak ni njegovo ime nije moglo stvoriti dovoljno veliku reklamu da bi njegova druga kreacija – Julia doživjela svoj procvat na našim kioscima.
Julia je krimi serijal koji je svjetlo dana ugledao u listopadu 1998. godine zbog čega mi je uvijek i bila posebna, jer smo isto godište. Upravo saznanje da ove godine puni 25 godina me je i motiviralo za ovu recenziju kojom ću nadam se uspjeti napraviti malu promociju ovog veoma kvalitetnog serijala. Serijal je to u koji je Berardi od samoga početka polagao velike nade, a i prije pisanja epizoda napravio je posebnu pripremu. Nekoliko mjeseci je pohađao tečaj kriminologije u Genovi kako bi mogao što bolje okarakterizirati glavnu junakinju i prikazati realni pristup kriminologa u istrazi. Ipak, Julia nije tipični detektiv, već kriminolog čime malo i odskače od standardnih krimića, a glavna njena posebnost je što se, zbog Berardijevog načina naracije, čitatelj može lako povezati s glavnom junakinjom. Najviše kroz njena razmišljanja koja često bilježi u svojem dnevniku.
Super je što Berardi često mijenja tematiku tako da se ne može reći ni kako je svaka epizoda na isti kalup. Započeo je serijal s trilogijom kroz koji smo pratili Myrnu Harrod, serijsku ubojicu koja je definitivno ostavila najveći trag na serijalu. Nakon nje dobili smo jednu lošiju epizodu s bombašem koji se osvećivao zbog nepravde iz prošlosti, a sada je na redu slučaj u kojem je kombinirao otmicu i pokušaj pljačke.
Početak ove priče vodi nas u jedan tipičan dan vesele i brojne obitelji De Meers. Obitelj se sastoji od oca Boba, majke Ann te njihovih troje djece, Glenna, Juniora i Pam. Tu je naravno i pas Fluke, a i njihova sluškinja Consuelo. Na samo par stranica uvoda autori nam odmah predstavljaju ove živopisne likove. Zaljubljena Pam ima, na majčino zgražanje, dečka u Nizozemskoj, a Glenn je tipični tinejdžer koji je do kasno vani, pa onda prespava cijelo jutro. Junior je razigrani dječak, majka dosta stroga, a otac glava obitelji te vlasnik draguljarnice. Svidjela mi se scena u kojoj je jedino Bob zapamtio da Junior srijedom završava ranije sa školom, a Zuccheri je baš pogodila facijalnu ekspresiju kod Juniora u toj situaciji.
Rutinizirano popodne razbija zvono na vratima, a u kuću upada banda pljačkaša. Njihov cilj je pljačka Bobove draguljarnice, a to planiraju ostvariti uz Bobovu prisilnu pomoć. Jamac im je Bobova obitelj koju dio bandita ostaje nadzirati. Imamo čak petoricu bandita u akciji koji su naizgled vojnički organizirani, a imaju kodna imena „Broj 1“, „Broj 2“, „Broj 3“, „Broj 4“ i „Broj 5“. Dvojac Berardi-Mantero i njih petoricu predstavlja veoma uvjerljivo čitateljima, pogotovo Broja 2. Pravim imenom Pete, Broj 2 je psihički nestabilna osoba. Kroz priču malo po malo saznajemo i zbog čega ima povremene izljeve bijesa. Inače, upravo njegova karakterizacija mi je predstavljala i najveći plus ove interesantne priče. Daje joj neku dimenziju više jer je on poput tempirane bombe. U bilo kojem trenutku može planuti i napraviti pokolj. Definitivno predstavlja najveću opasnost taocima, a čak ga i Broj 1 jedva obuzdava. Jedino mi se nije svidjelo što je jedan takav izljev bijesa otišao na jadnoga psa, ali Berardi je znao da radi uvjerljivosti priče mora „žrtvovati“ jednog lika pa je očito pomislio kako bi bilo bolje psa nego čovjeka.
Način na koji se Julia zajedno s policijom uključuje u priču je stvarno originalan. Možda će većini čitatelja biti taj dio pomalo nategnut, ali kod mene je relativno pozitivno prošao. Svidjelo mi se kako je Pamin dečko skužio da tu nešto ne štima i onda pozvao policiju – to je stvarno originalno i baš po tome i pamtim ovu epizodu, ali ne sviđa mi se što su banditi uopće dozvolili sluškinji da se javlja na telefon. Smatram kako bi bilo realnije da se nisu javljali na telefon. Ne bi nitko dizao uzbunu zbog propuštenog poziva, a ovako su sumnje samo rasle. No, jasno je kako su autori morali ostaviti jednu rupu u planu bandita na račun koje bi im plan mogao propasti. S obzirom na slijed događaja u priči, slučaj nije zahtijevao od Julije davanje psihološkog profila pa je Berardi ubacio i mini slučaj s kleptomanom čiji me rasplet nasmijao. Zanimljivo kako je, kao i u prvom broju serijala, Julia dala krivi profil ubojice, ali ubrzo je naslutila i drugu (točnu) mogućnost. Ovo je još jedan primjer koji nam pokazuje kako je Julia veoma realan lik. Ona nije nepogrešiva, stalno radi greške, ali razmišljanjem i daljnjom analizom se uspije ispraviti.
Priča mi se svidjela. Napeta je, zanimljiva i plijeni pažnju od početka do kraja. Motiv otmice nje baš atraktivan, ali je scenaristički odlično odrađen. Likovi su zanimljivi (kao i uvijek kad je Berardi u pitanju), a također i dijalozi. Nastavlja se produbljivati i odnos između Julije i Webba. Kroz prvih 5 brojeva serijala neprestano pratimo njihove svađe, no svako malo se da naslutiti kako bi se jednog dana moglo nešto i desiti između njih.
Crtež je djelo Laure Zuccheri koja je u svom debiju podarila jedan sasvim pristojan uradak. Možda je malo neujednačen, naročito ako promatramo razliku između krupnog kadra koji je sjajno odradila i vinjeta crtanih iz daljine kod kojih se malo stječe dojam nepreciznosti u crtežu. Ipak, ukupni dojam je jako dobar, a ovakav tip crteža po mom mišljenju odgovara krimi ambijentu. Crtež će Vam biti još i bolji ako, jednako kao i ja, ovaj strip krenete čitati odmah nakon „Vatrene stihije“ i užasnog Dall'Agnolovog crteža. Jedna od zanimljivih karakteristika crteža ovog serijala je ta što je većina likova crtana po uzoru na poznate osobe, većinom glumce. Laura je u ovoj priči imala odriješene ruke pri izboru izgleda likova, a kako je u to vrijeme gledala „The Usual Suspects“, dvojici bandita (Broju 1 i Broju 2) je podarila lica upravo na temelju likova iz tog filma (vidi zanimljivosti).
Marco Soldi me pomalo razočarao s naslovnicom. Inače mi se baš sviđaju Julijine naslovnice. Stvarno su prekrasno nacrtane, međutim mislim da je Soldi mogao neki atraktivniji motiv uzeti za ovu naslovnicu. Općenito su mi nekako upečatljivije naslovnice u kojima vidimo glavnog junaka u krupnom planu, a ne ovako s leđa.
Za kraj dajem preporuku, ne samo za ovu epizodu, već i za cijeli serijal. Osobno mislim da bi i ljubitelji krimića, ali i ljubitelji Kena Parkera mogli uživati u pričama ovog serijala. A ako volite obje stvari, onda je Julia kao stvorena za Vas!
