U svijetu u koji smo satjerani kao ovce, a čija je glavna boljka nadobudni konzumerizam, sasvim je logična i opravdana ideja da se u kuću Bonelli ubaci jedan isključivo detektivski strip, pa čak i da se angažuje provjereni autor čija su dotadašnja djela vrhunska. Donekle se može razumjeti i tako odmjeren i lukav potez menadžmenta ove izdavačke kuće da na spomenute temelje ugradi i nešto dotad neviđeno: glavni ženski lik u jednom serijalu, i to baš detektivskom! No, kada se zida kuća, pogotovo u privatnoj režiji, majstori kojima donosite hranu, pivo, šljunak, pijesak, cement, mješalice, sav mogući i nemogući alat, nikada – apsolutno nikada neće zaboraviti redoslijed radnji, a koji otprilike zvuči ovako: temelj se razmjeri na zemlji, iskopa određena dubina, zategne kanap i označi sve, u mješalicu ubace neophodni sastojci pa se smjesa izbacuje u već predodređene kalupe, s tim da se ne zaboravi na najvažniji sastojak: željezna mreža za „šalovanje“. Naime, to je željezo i osnovni artikal koji će ustvari donijeti traženu stabilnost temelja i naposljetku kuće, koliko god visoka i široka ona bila. Zato se ti ljudi i nazivaju „majstorima“, to nije sleng. Preneseno na ideju o Juliji Kendall, njenoj kući nedostaje ta željezna mreža, neko ju je zaboravio. Na kući Julije Kendall unutar stambenog Bonelli bloka fali taj sastojak i na taj se temelj nisu smjele postavljati cigle; ta njena kuća stvorena je u američkom stilu, sklepana od drveta i drugih materijala koji nisu dovoljno postojani za prevrtljivu klimu. Ali, opet, s druge strane se možemo vratiti na uvodnu rečenicu i shvatiti da je Julia preživjela i preživjeće isključivo radi ovakve klime, surovog potrošačkog svijeta i majstora koji su, iako zaboravljajući željeznu mrežu u temelju, ostali posao odradili vrlo profesionalno – ali plaćenički. Ili se desilo neizbježno, pivo za majstore je predugo stajalo u kištri na suncu.
U 46.epizodi ovog hvaljenog serijala Julia radi na slučaju niza ubistava u Garden Cityju na oko nepovezanih nijednim detaljem, i trebaće mnogo truda, rada i okretanja stranica da se obradujemo kad naša curica konačno shvati da poveznice ipak postoje. Kriminologinju Kendall zatičemo u uobičajenom radoholičnom raspoloženju, malo nagriženom dosadnom temperaturom i prehladom, pa će se vjerni fanovi ovog serijala obradovati scenama iz kućne atmosfere kojom gospodari Emily Jones, Julijina sluškinja. Pardon, je li umjesno tu ženu nazvati sluškinjom, iako je crnkinja? „Domaćica“ – dal' je to taj termin?
Dalje, u paralelnoj naraciji pratimo glavnog antagonistu, Marion/Patriciu/Glendu/Gloriu i autori epizode nas postepeno upoznaju sa njenim karakternim crtama, manijama, osobenostima, navikama i fetišima – što je svakako za pohvalu i to je, prema informacijama koje imam, i kostur čitavog serijala u suštini, barem što se scenarističkih postavki tiče. A šta je drugo preostalo uraditi onima koji izmišljaju toplu vodu, odnosno prenose najbolje iz kriminalističkih novela u formu stripa? Pobogu, ima nas koji smo za „profajlere“ saznali i davno prije, pa i prije TV-serije „Profiler“ (NBC). Glenda/Gloria radi u trgovini dječjim igračkama i odbija udvaranja svog šefa i nadasve je jedna vrlo fina i dušebrižna djevojka, single, vrijedna i mirna, san svakog gazde u srednjim godinama, krivina koja se traži u momentima krize sa erektilnom disfunkcijom i/ili nemogućnosti isključenja prijema tona na glasanje supruge i djece. Dakle, the stage is set, i samo je potrebno da se upustimo u dalje Julijino prenemaganje (doduše, obloge od luka su odlična ideja) i dozvolimo da nas nosi osrednji ritam odvijanja radnje do konačnog raspleta. Dakle, nabrojao sam sve osnovne postavke ovog krimića, s tim da sam namjerno ostavio za kraj i motiv ubistava, koji će ujedno biti i sporna tačka u istrazi, odnosno najveći upitnik iznad glava naše ekipe koju predvodi Julia (Webb i Irving su i dalje tu – ali nema svađanja, prepiranja i galame).
Nekoliko je scena u ovoj epizodi koje su vrijedne spomena, odnosno odskaču kvalitetom od jedne potpuno cringe postavke: najupečatljivija scena je svakako Glorijin monolog pred ogledalom, nakon odlaganja idućeg ubistva i umjereno samokažnjavanje, gdje je očito da je autor tek zagrebao po površini koja bi baš trebala da bude željezna mreža u temelju s početka priče, no nažalost brzo se predomislio i uslijedile su nevjerovatno dosadne vinjete i strašno dosadni rasplet. A zašto mi se tako čini? Postoje ogromne razlike u suštini naracije kod kriminalističke novele (čitaj: stripa). Mnoge će zavarati slični/istovjetni šabloni, no sitnice su te koje odvajaju žito od kukolja, a te sitnice nisu baš tako jasne i primjetne. U slučaju ovog stripa, ostavimo po strani svu shematizaciju (paralelne) priče i postepeno približavanje na relaciji ubica-istražilac, i recimo par rieči o samom modusu operandi ovog ubice koji ovako različit, ustvari otkriva lice izvršioca ubistava i automatski klasifikuje motiv koji ga je nagnao na počinjenje. Dakle, jasno nam je da počinilac dva (tri) ubistva nije klasični serijski ubica – jer ne koristi isti način počinjenja: druga žrtva je vezana i u određenoj mjeri mučena, prva nije. Profajleru Juliji je jasno da se ne radi o klasičnoj seriji ubistava, ali sve indicije govore da će se sledeće ubistvo desiti vrlo brzo, bez obzira što se teško pronalaze ikakve poveznice između žrtve I i žrtve II. Da bi se u ovakvom slučaju motiv ubistva klasifikovao kao moguća osveta, neophodno je da postoji bilo kakva poveznica, a nje još uvijek nema – i nema je do treće trećine epizode. Način na koji dolazimo do ključa zagonetke, odnosno nečega što će povezati žrtve I i II (pa i onu kojoj nismo svjedočili) je toliko ofiran i nespektakularan, da srozava ugled kompletnog serijala u mojim očima. Jasno je kao dan da, u nedostatku inspiracije i kreativnosti, autor scenarija ovog stripa na najjednostavniji mogući način daje Juliji „ključ od prvih vrata“, kako sama kaže, ne bi li jadnicima iz toliko napaćene Policije otvorio put do izvršioca tih ubistava. Jednim trofejem u vitrini i jednom razglednicom, i to kako: povezujući pomenute detalje sa žrtvom koja se desila PRIJE prvog ubistva kojem svjedočimo u uvodu stripa. Ako je ovo spektakl i ako ovo zaslužuje pozitivnu ocjenu, svaka im čast. Pojednostavljeno, kreator ove priče je krenuo gdje treba, onda se u naletu ushićenja i samodopadnosti sapleo, lupio glavom u banderu i morali smo čekati 40-50 bespredmetnih stranica u kojima se popunjavaju rupe u fajlu protagonista da bi se on sjetio da dođe do prvog smislenog rješenja. Loše, a što je najgore, za jedan nahvaljeni serijal – preloše.
Za crtež takođe ne mogu naći pohvale, više mi liči na površan prikaz iz kojeg su izmužene istinske emocije, a imputirana doza samodopadnosti i neopravdane samouvjerenosti. Ako je crtež u kompletnoj epizodi centriran na skiciranje glavnog junaka, koji uz to treba da bude oličenje jednostavnosti, za očekivati je da artista preuzme inicijativu i određenim sekvencama razruši učmalost i sporu dinamiku – ali se ni to ne dešava (osim u gore spomenutoj sceni pred ogledalom). Usudiću se i reći da mi Michelazzov rad na ovoj epizodi izgleda identičan sa najgorim radovima dueta M&G na Dylanovom serijalu. Ne sporim da je Julia lijepo nacrtana, preslatka je sa svojim obrvicama do granica perverzije, pa čak i ono povremeno rumenilo u obrazima dodaje na pravu kartu – ali su zato ostatak ekipe jako loše ili prilično loše prikazani. Čak štaviše, mora se spomenuti i usiljeni emotivni angažman glavnog lika kroz jednu noćnu moru (koja je uistinu zaista dobro nacrtana), pa je pasivna Julija potpuno pasivno nacrtana – samo je tu da joj se divimo i prihvatimo da je neko. Gestikulaciju protagonista neću ni da spominjem, radije bih je uporedio sa kretnjama Hogara strašnog. Ovaj broj kopija je lošeg crteža iz prvog Nik Rajdera u LMS.
Kada se sve sabere i oduzme, ovo je prilično loša epizoda za nešto što ljudi vole da čitaju i ne kriju svoje zadovoljstvo nakon svake objavljene avanture, pa se može postaviti pitanje zašto je Golconda ubacila ovu epizodu u LMS? Ako se dobro sjećam, svi su za prvu Julijinu epizodu u LMS-u (Draga, najdraža prijateljica) složno konstatovali da je „ruku na srce, jedna od lošijih epizoda u serijalu“. Pa šta je onda ovo? Da li to znači da se odmah u startu možemo pozdraviti sa kvalitetnim stripovima što se LMS-a tiče? Kol'ko para – tol'ko muzike? Daleko od toga da mi je serijal neinventivan ili nedajbože loš, naravno da je zanimljivo štivo. Pobogu, ja znam napamet nabrojati sve Hejzijeve antagoniste po hronološkom redu pojavljivanja! Ali, ova i prethodna epizoda objavljene u LMS-u su stvarno ispod prosjeka i ne mogu dobiti prolaz, pa čak ni zbog desne vinjete na slici #3.
