Osma serija Mikijevih avantura je prva koja je označila paralelan rad trojice autora na svoja dva glavna serijala u 50-ima. Prva od 21 striscije iz ove serije izašla je u rujnu 1954. godine, a otprilike mjesec dana kasnije na kioscima se pojavio i prvi broj Velikog Bleka. Netko bi mogao pomisliti kako se paralelan rad na dva serijala ne isplati i da će vrlo vjerojatno jedan izvisiti zbog drugoga, ali autori su se odlično snašli i čitavo desetljeće paralelno objavljivali priče ova dva junaka.
Kao i obično Miki ima više protivnika u ovoj seriji epizoda. Ovoga puta pred nama su 4 priče koje tvore čitav niza raznovrsnih avantura. Započnimo s onom koja je među starijim čitateljima vjerojatno poznata pod nazivom „Otmica Dijane“ budući da ju je Dnevnik tako nazvao. Ramsey, Dianin stric, traži pomoć rendžera i Miki dolazi vidjeti u čemu je problem, no nije stigao ni razgovarati s njim budući da je ujak odmah ubijen. U gradu postoji banda koja ima pokojeg suradnika i na Ramseyjevom ranču. Slično kao što smo imali i u avanturi s El Misterom, opet je vođa bande u sjeni. Autori ga drže po strani kako bi nas zaintrigirali s pričom, a kasnije kad se počnu otkrivati tragovi saznajemo kako vođa ima dugu crnu bradu i velike naočale. Naravno nitko od sumnjivaca ne izgleda tako pa se nameće lak zaključak kako se vođa prerušava. On nema povjerenja čak niti u svoje najbliže suradnike pa tako niti oni sami ne znaju tko se krije iza identiteta vođe. Za sve njih, on je bradati lik koji im donosi naredbe. Zanimljivo kako postoji jedna Texova epizoda izašla 3 godine kasnije pod nazivom „Čovjek s četiri prsta“ u kojoj također vođa bande ima dugu bradu i naočale te nitko od njegovih bandita ne zna točno tko je on. U oba slučaja naravno su i brada i kosa bile lažne, a iza njihovih identiteta su stajali poznati likovi iz epizoda.
Nakon što je pomogao Diani otkriti tko stoji iza ubojstva njenog strica, Miki se vraća u utvrdu Coulver gdje kreće nova pustolovina. Mala karavana koja se sastoji od par kola putuje na zapad te usputno staje u utvrdi Coulver. Problem je što je područje kojim idu nesigurno zbog bande Indijanaca pa Miki, Smuk i Salasso dobivaju zadatak otpratiti ih dio puta. Očekuju nas razna puškaranja s Indijancima, a scena koju se isplati istaknuti je način na koji Smuk i Salasso unište veliku količinu alkohola koji je trebao biti prodan Indijancima. Zanimljiv je i Indijanski poglavica Mukoki kojeg Miki spašava od medvjeda te mu on kasnije vraća uslugu. Pred kraj avanture se potencira i motiv spašavanja zastave. To je nešto što osobno nikad nisam kužio. Zašto se toliko trgaju oko običnog komada krpe? Razumijem svo to domoljublje i borbu za obranu zemlje od uzurpatora, ali čemu riskirati život za komad platna koji se može bez problema ponovno izraditi?
Treća avantura je kratka poput druge, no pričom ipak na dosta višoj razini. Donosi nam priču o obitelji Cameron koja se sastoji od oca i četvorice sinova. Svi su oni tipični nasilnici, jedan gori od drugoga, a možda najgori od svih je otac. Ovakvih obitelji imali smo se prilike nagledati često u stripovima. Imat će EsseGesse još epizoda u svojim serijalima u kojima će biti prikazana obitelj nasilnika, a kao jedan takav primjer pada mi na pamet „Strašna obitelj Lemmon“. To je Blekova epizoda koju čitatelji imaju prilike pročitati u 24. Ludensovom broju Velikog Bleka. A kako Miki uopće dolazi do njih? Sumnja se kako su članovi obitelji ubili jednog rendžera Boba Moorea. Još jedan interesantan lik se pojavljuje u priči, a to je O'Donnel. Klasičan revolveraš, uvijek ubija svoje protivnike u regularnim dvobojima pa za njim nije raspisana nikakva potjernica. Ipak, EsseGesse od njega stvaraju jednog simpatičnog lika kao čistu suprotnost Cameronovima.
Zadnja avantura ima povijesnu pozadinsku priču i samo zbog toga odmah mi je porasla u očima. Riječ je o jednom načinu raznošenja pošte koji je neko vrijeme bio u optjecaju na Divljem zapadu. Dakako, riječ je o Pony Expressu. Pony Express bio je način raznošenja pošte u kojem je jedan jahač preuzeo poštu i jahao oko 16 km do sljedeće postaje na kojoj bi svog umornog konja zamijenio odmornim. Jedan jahač bi u komadu jahao otprilike 120-160 km dok ga na određenoj stanici ne bi zamijenio drugi kojeg je opet čekala ista stvar. Da bi se izbjeglo pretjerano opterećenje konja određeno je kako jahači ne smiju imati preko 57 kg, pošta koja se nosila u posebnim torbama mogla je imati do 9 kg, a još je 9 kg materijala bilo na konju što bi značilo da je konj bio pod maksimalnim opterećenjem od 75 kg. Zanimljivo i kako je priča o Pony Expressu veoma poznata, a trajala je jako kratko, samo 18 mjeseci. Projekt je ugašen jer je tvrtka bankrotirala, a i izgradnja transkontinentalne telegrafske linije im nije išla na ruku.
Autori su odlučili iskoristiti Pony Express kao podlogu za ovu Mikijevu pustolovinu te su mu tokom nje dodijelili i ulogu jahača, i to onog koji na samome kraju dolazi u grad s poštom. Naravno, u samoj epizodi se ne misli na ovaj čuveni projekt Pony Expressa koji možete vidjeti na gornjoj karti. Jedan tvrtka treba uspostaviti poštansku službu između dva gradića, Silver Minesa i Boulder Dama, a predstavnik tvrtke se sjetio kako bi mogli to napraviti na istu foru na koju je funkcionirao povijesni Pony Express. Ovo nam daje neke podatke i o samom vremenu radnje. Dakle, kako je Pony osnovan 1860. godine, to znači da je vrijeme radnje negdje iza te 1860.-te. Ne piše je li u međuvremenu Pony Express propao ili ne, no nekako imam dojam da je jer u protivnom bi imali i neku epizodu u serijalu vezanu uz Građanski rat koji je tih godina bjesnio. No, zahvaljujući njoj, daje nam neku donju ogradu za to kad se radnja Mikijevih avantura odvija. Sjetimo li se i epizode „Miki protiv Magic Facea“, tamo je bio jedan grob prikazan na kojem je pisala godina 1861. što ide u prilog tome da je radnja negdje iza 1860.-te. Ne vjerujem baš da je autore nešto previše interesirala kronologija u ovom serijalu, ali za one koji se pitaju u kojem je točno periodu vrijeme radnje serijala ovakve stvari mogu pomoći da bar malo odrede vremenske granice.
Zamjena konja
Kako ove četiri avanture nisu međusobno povezane, one naravno variraju u kvaliteti, no nekako ukupni dojam nakon čitanja epizode je zadovoljavajući. Niti jedna od ove četiri nije vrhunska kao kasnije epizode s Magic Faceom, Calaverom ili Mačkom, ali su dovoljno zanimljive da bi se provelo jedno opuštajuće popodne. Kvalitetom mi je jedino druga avantura bila ponešto lošija. A možda najbolja mi je bila zadnja jer volim kad se ubace neke povijesne stvari u priči. Crtež je na zadovoljavajućoj razini. Autori su nam još jednom uspjeli podariti uistinu prekrasne vinjete i ono što najviše žalim kod Mikija, a i kod Bleka je ta limitiranost striscia izdanja zbog kojih su i nešto uže vinjete crtali i nema onih preko dva reda kao kod Marka koje baš volim. Prva naslovnica mi je nekako preobična, ali mi se zato druge dvije baš sviđaju, naročito treća. Naravno govorim o originalnim naslovnicama za Gazzettina izdanja.
