Sam naslov epizode odmah nam sugerira kako će se jedna avantura u ovom broju baviti problemom Apaša. Vidjevši naslov, odmah sam pomislio kako će se u epizodi osim Apaša, vjerojatno pojaviti i neki trgovci koji će Apaše opskrbljivati ili oružjem ili viskijem, a pomislio sam kako bi mogli vidjeti i napad na utvrdu ili na karavanu. Nije to ništa novo, sve već viđeno i zato ne čudi što sam gotovo u svim pretpostavkama i pogodio. No, ono što definitivno nisam očekivao je da ćemo osim Apaša vidjeti u epizodi i Seminole.
Seminole su jedno rekao bih pa karakteristično pleme koje je živjelo u Floridi. Možda sad očekujete da je mjesto radnje ove epizode u močvarama Floride. Ipak, koju epizodu ranije dok se obračunavao s gusarima iz lagune Miki je posjetio i Floridu. Ali ne, EsseGesse su ovdje dovukli Seminole u Nevadu. Rekao bih da čak ni Apašima nije mjesto u Nevadi jer su oni bili živjeli uglavnom uz granicu s Meksikom, ali zbog njihove popularnosti i stalnog nomadskog načina života koji je krasio mnoga plemena, lako je prijeći preko toga i prihvatiti ih u Nevadi. Seminole već teže pa je ovo jedan scenaristički minus u samome startu epizode.
Pobuna Apaša nas vodi do utvrde Colorado kamo su naši junaci poslani pomoći u zaustavljanju pobune. Već pri prvom susretu s Apašima u oči upada da u borbi imaju nevjerojatno dobru organizaciju i izgledaju više kao kakav vojni odred nego pobunjeni Apaši. To odmah baca sumnju na to kako je u utvrdi izdajica. Ponovno stara tipična tematika koja je baš karakteristična za trojicu autora. Mislim da su oni najviše i voljeli baratati s ovakvim tipom epizoda kad treba ili otkriti tko je izdajica, špijun ili vođa bande. Epizodu začinjava neprijateljsko ponašanje zapovjednika utvrde Colorado. Vidno je razočaran što su mu poslali samo Mikija u ispomoć i nipošto mu se ne sviđa što je Miki dobio odriješene ruke pa ispada kao da on sam nije važan. Zbog kompleksa manje važnosti baca Mikiju klipove pod noge. A kako Miki pokušava riješiti problem? Huškanjem miroljubivih Seminola na Apaše. Pa čak bih rekao da radnja i nije toliki klišej, a svakako ima i par duhovitih scena od kojih me ova na donjoj slici posebno nasmijala. Odmah sam se prisjetio i jedne slične duhovite scene iz crtana filma „Asterix u Britaniji“ u kojoj padne magla na brod i Obelix pita ima li Rimljana na brodu, a jedan kaže „Samo mali ja.“, na što dobije udarac od Obelixa koji ponovno upita isto pitanje, a ovoga puta dobije odgovor „Nema.“
Apaši su se već pojavljivali u serijalu, a njihovo pojavljivanje koje mi je dosad najviše ostalo u glavi bilo je u epizodi „Miki i Apač Diablito“ u kojoj su autori izgradili lik Diablita i priču oko njega koja se protezala na čak 145 stranica. Očekivao sam i ovdje da će priča možda biti ponešto dulja, no autori su odlučili u ovaj broj ubaciti 3 priče od svega 75 stranica. Tako da nakon jedne trećine pročitanog broja Apaši nas već napuštaju i otvara se mjesto za nove dogodovštine.
Umjesto Apaša na scenu skaču četvorica razbojnika koji su opljačkali banku u Prescottu. Ovdje bi falila bolja karakterizacija ovih razbojnika, a volio bih i da su nekako upečatljivije osmišljeni. Ne očekujem baš da će napraviti bandu kao što je Boselli osmislio nevjerojatno brutalnu sedmoricu razbojnika u Texovoj epizodi „Helltown“, ali recimo EsseGesse su u jednoj kasnijoj Mikijevoj epizodi pod nazivom „Miki i pustinjski razbojnici“ stvorili zanimljivi kvartet likova koje su naši junaci trebali pronaći među kojima su bili Indijanac, Kinez, mornar i bivši razbojnik. Prilično raznoliko društvo što je pomoglo i pri tome da epizoda ostane u pamćenju kao i sulud zahtjev da ih se mora uhititi bez da ih se dotakne. Ovdje pak od četvorice razbojnika možemo izdvojiti samo dvojicu. Jedan je mornar koji ima tetovažu prema kojoj ga je lako raspoznati, a drugi je luđak koji se nakon pljačke vratio u napušteni grad u kojem je nekoć živio. Sve u svemu, tek obična banda razbojnika što je šteta jer vjerujem da su se mogli osmisliti bolji likovi koji bi radnju učinili još napetijom.
Ipak, priča je sasvim solidna i jedine zamjerke su mi ove koje sam naveo. A najzanimljiviji lik bio mi je Nasmiješeni Chang-Li. Posve atipičan revolveraš koji je dosad bio nepobjediv u svojim dvobojima unatoč tome što je sporiji od drugih. Za sve je zaslužna inovativna tehnika koju koristi u svojim dvobojima, a čak se i Miki prepao dvoboja s njim.
Zadnja trećina priče vodi nas u Cole Town, zabačeni rudarski gradić. Tamo se ljudi zabavljaju kopanjem zlata, međutim tko god ode prodati plodove svog truda tajanstveno nestane. Jasno je kako iza tih nestanaka stoji banda koja djeluje u okrugu, gotovo je sigurno da je i šerif član te bande, a EsseGesse spremaju i malo iznenađenje po pitanju toga tko je vođa bande. Još jedna standardna epizoda u kojoj su autori se potrudili i za neke svijetle trenutke, ali i za one naivne. Od naivnih bih istaknuo Mikijevo hvatanje lasom čovjeka koji pada u provaliju što je definitivno jedan od lošijih scenarističkih poteza u čitavom broju. Među boljim potezima možemo istaknuti inovativan način na koji su razbojnici „rušili“ žrtve te ludoriju Salassa koji je čak i u naizgled nemogućoj situaciji uspio piti zajedno sa Smukom.
Cjelokupno gledajući radnju mogu reći da sam zadovoljan. Bilo je tu i standardnih naivnosti koje prate serijal, ali i nekih simpatičnih gegova. Priče su pune akcije i tu se nema puno toga za prigovoriti. Nekako se polako osjeća i napredak u scenariju kod autora koji će kulminirati upravo u idućih par brojeva koji nam donose sjajne obračune!
Crtež EsseGessea je kroz cijeli serijal jedna velika konstanta i čak i ako koji put neka priča malo podbaci, crtež je uvijek tu da popravi dojam. Iako sam već napisao podosta Mikijevih recenzija, uočio sam kako još uvijek nisam napravio analizu razlika u crtežu velikog trojca. To sam već napravio na njihovim drugim serijalima pa je red da napravim i ovdje. U recenziji „Posljednja strelica“ pokušao sam predstaviti razlike u njihovom stilu pri crtanju Marka, dok sam u recenziji „Kanada u plamenu“ napravio to isto s Blekom.
Na Mikiju je po mom mišljenju njihov crtež još i najujednačeniji i razlike je stvarno najteže i uočiti. Naročito razliku između Sinchetta i Sartorisa koji su stvarno imali jako sličan stil. Jedino što je Sinchetto imao finiji, nešto čišći stil od Sartorisa. Guzzona je pak možda i najlakše uočiti. Kod Mikija su te razlike možda najuočljivije u crtanju njegovih kovrča. A inače za one koji se pitaju kako je to točno funkcioniralo kod crtanja slijede moja zapažanja. Kod Marka, koji je izlazio u standardnom Bonelli formatu, svaki od njih je crtao cijelu stranicu što znači da ako je prvu vinjetu na 10. stranici nacrtao Sinchetto, onda je on i cijelu tu stranicu. Kod Mikija i Bleka je to drugačije jer su oni izlazili u striscia formatu, pa su tamo po pasicama crtali. U današnjem formatu kako se jedna stranica sastoji od 3 pasice, teoretski postoji mogućnost da kod Bleka i Mikija na jednoj stranici vidite crtež svakog od njih 3. Najmanje od njih trojice je crtao Sartoris koji je uskakao u svakoj strisciji s pokojom pasicom, dok su Sinchetto i Guzzon u najvećem broju slučajeva dijelili popola preostali veći dio nacrtanih pasica. Naravno bilo je varijacija te ponekad zbog nekih razloga pojedinu strisciju bi samo dvojica od njih trojice crtala.
Na donjoj slici možete vidjeti Mikija iz pera svakog od njih tri, a sve 3 slike sam preuzeo iz ove epizode što je također važno za napomenuti budući da su kroz godine malko mijenjali stil crtanja. Meni osobno je najmanje drag Guzzon, a Sinchetto i Sartoris su mi tu negdje. Iako više volim čišći stil kakav njeguje Sinchetto, iz nekog razloga mi je Sartoris s vremenom postao najdraži, naročito na kasnijim epizodama Komandanta Marka.
S lijeva na desno: Sartorisov Miki, Sinchettov Miki i Guzzonov Miki
Naslovnice za Gazzettina izdanja izradio je Manlio Truscia i pritom je napravio korektan posao. Od 3 naslovnice, najljepša mi je prva. Druga je malo možda preobična, mogao je neki ljepši motiv naći, dok je treća pozerska. Lijepa je, međutim ovakva naslovnica može odgovarati bilo kojoj Mikijevoj epizodi, a volim kad naslovnica prikazuje neku značajniju scenu iz stripa. Ovakve „pozerske“ naslovnice su mi idejno dobre za jubilarne brojeve te vjerujem da bi bolje pasala za 100. broj originala negoli za 30.
