Kao što i samo ime recenzije kaže, ova serija Mikijevih avantura poznata je upravo po tome što se u njoj premijerno pojavljuje jedan novi lik. Lik koji će se začudo pojavljivati i u drugim budućim Mikijevim pričama, a to je Gennaro Esposito. Gennaro je Napolitanac, novak među rendžerima. Čovjek nagle krvi, ali opet jako dobrodušan i zaluđen rodnim Napuljom. Tko zna zašto su se autori odjednom odlučili ubaciti među rendžere jednog koji će ipak ostaviti većeg traga, kako u ovoj, tako i u nekim budućim pričama. U svakom slučaju mogu reći da mi je drago zbog tog njihovog poteza, jer Gennaro je prvenstveno lik koji unosi i malo humora u priču, a osim toga, dosad se s izuzetkom pukovnika Browna, niti s jednim rendžerom nismo mogli sprijateljiti. Svi koje smo sretali putem i koje je naš trojac imenovao, već su u idućoj epizodi pali u zaborav. Ovdje ne mogu, a da ne povučem usporedbu s drugim sličnim serijalom, a to je Mali Rendžer. Koliko tamo sporednih likova u utvrdi znamo? Zapovjednik, O'Hara, Frenkie, Ibrahim, Cin Lao, Brendy, Zubati… Stvarno puno rendžera smo upoznali i oni su svaki na svoj način doprinosili što humoru, a što akcijskim scenama u raznim pričama. Ali evo, EsseGesse nas konačno upoznavaju s jednim rendžerom koji neće biti samo usputni svjedok ove Mikijeve priče već ćemo ga i u budućnosti sretati. Stoga, posve je opravdano da je cijeli ovaj broj i dobio ime upravo po njemu.
Gennaro Esposito - new boy in the town
Avantura u kojoj naš novi rendžer ima svoju premijeru je meni osobno najdraža avantura Kapetana Mikija. Je, ako ćemo gledati objektivno, prošle dvije mamutske priče s Magic Faceom i Calaverom, svaka na 448 stranice, su vjerojatno vrhunac serijala, ali subjektivno nekako sam najviše uvijek bio vezan upravo za ovu avanturu. Avantura je u izdanju Dnevnika nosila ime „Mačkova banda“ i vjerujem da ju mnogi fanovi upravo po tom imenu i znaju.
Nakon peripetija s generalom Calaverom, Miki, Smuk i Salasso se vraćaju doma i putem saznaju da se, dok ih nije bilo, u kraju pojavio novi strašni razbojnik čiji identitet nitko ne zna, a svi ga zovu Mačak. Dakle, slično kao i kad Zagor dugo izbiva iz Darkwooda, odmah u Darkwoodu izbije rat, vrate se Hellingen ili Kandrax i opustoše čitav kraj. Jasno, Mikija sad čeka borba protiv Mačka, ali borba na drugačiji način od očekivanog. U utvrdu Coulver došao je bojnik Thompson iz federalne policije s planom prema kojemu je Miki proglašen razbojnikom i izdajicom kako bi se mogao uvući u Mačkovu bandu. Iako nevoljko, Miki prihvaća provesti taj plan te glumi desperadosa na opće zaprepaštenje svih rendžera koji nikako ne mogu prihvatiti da je njihov omiljeni rendžer prešao na drugu stranu zakona.
Priča mi je veoma draga i uvijek se radujem ponovnom čitanju. S obzirom na to da zauzima samo 75 stranica, Mačkov identitet relativno brzo i saznajemo, ali ono što je najbitnije, ovo je opuštajuća i zabavna priča s dosta akcije te vidimo Mikija u novoj ulozi. Kritike? Na samu priču ih nemam, iako je možda malo pretjerano s tim kako se Gennaro tako brzo sa svima sprijateljio te ga i Smuk i svi drže za velikog prijatelja, a doslovce su se upoznali dan prije glavne radnje. Druga kritika koju imam ne ide na račun priče, već na račun šlampavog Ludensovog prijevoda! Iako stalno kritiziram Dnevnik i njihov prijevod, ovdje ih moram pohvaliti jer su se držali originala. U priči se pojavljuje jedan zanimljivi lik kojemu je pravo ime Crispino. Dnevnik je njegovo ime preveo kako i treba – Krispino, a što je napravio Ludens? Preveo mu ime kao Luda. Ma kakva Luda, bože me sačuvaj, Krispino je Krispino i točka.
Nakon „Mačkove bande“, na scenu stupa „Bela skvo“ kako su je Dnevnikovci nazvali. Priča je to o jednom čovjeku – Teo Waspu, koji je prije 10 godina predao kovertu pukovniku Brownu i zatražio od njega da ako se više ne čuju, da je za točno 10 godina otvori. U koverti je bila karta s blagom te pismo u kojem Teo moli pukovnika da preda kartu s blagom njegovoj kćeri Lizzy. Miki kreće u potragu za Lizzy, međutim prije 8 godina nju je oteo jedan Apaš i otada joj se gubi svaki trag. Također dobra priča, u kojoj imamo potragu za Lizzy te blagom, a na sceni se pojavljuju brojni akteri. Od dvojice probisvijeta opisnih imena – Dugog i Debeljuce koji su u potrazi za kartom koja je kod Mikija, do Curtissa, bivšeg Teovog ortaka koji je također u lovu na blago te Apaša koji se okomljuju na njih svih. Ne smijemo naravno zaboraviti niti Cvjetnu Rosu ili „Belu skvo“ koja je ključna u ovoj uzbudljivoj priči.
Glavni akteri zajedno na okupu
Nadalje dolazimo do jedne tipične EsseGesseovske priče u kojoj se nalazi obitelj koja terorizira čitav kraj. Obitelj nasilnika u ovoj avanturi se preziva Tarleton i sastoji se od oca i dvojice sinova. Postoji i kćer u koju se Gennaro momentalno zaljubljuje. Skoro pa tipična priča s obitelji nasilnika, ali ovoga puta autori nude i jedan obrat kojemu se vjerujem malo tko nadao.
Završnica sadrži jednu veoma kratku avanturu u kojoj je Miki u potrazi za Strašnim Budom, slavnim revolverašem. Iako kratka, pričica je simpatična, a nudi i 2 obrata, prvi u identitetu tajanstvene osobe koju liječi Salasso i za koju ćete krivo misliti tko je to, a drugi u karakteru Strašnog Buda. Dodajmo i da priča s Budom pomalo vuče na jednu kasniju Blekovu epizodu s Edwardom Boydom, engleskim špijunom, koju možete čitati u Blek Lud 19: „Engleski špijun“.
Humor je stvarno na visini kroz čitav broj. Od Salassove žene koje se on nikako ne uspijeva riješiti, pa do rijetke situacije u kojoj se Miki zabunom napio. Doduše, nije ovo prvi put da se Miki napio popivši zabunom čašu ruma. To isto mu se desilo već i u priči „Miki i Apač Diablito“, ali čini se da je ovoga puta veselije to podnio. Scena koju još definitivno valja istaknuti je ona u kojoj Smuk dobiva osjetljiv zadatak da Gennaru javi da mu je teta umrla.
Sve u svemu, još jedna serija avantura koja je mene osobno oduševila. Ne u tolikoj mjeri kao prethodne dvije priče koje su baš top priče serijala, ali definitivno je riječ o natprosječnim avanturama ovoga serijala. Ima naivnosti, to ne trebamo ni pričati, najviše bode u oči recimo Napoleonovo ponašanje u drugoj avanturi kad je dozivao Smuka i Salassa, ali sjetimo se i da je slične stvari radio Dinamit u Texu koji bi trebao biti daleko ozbiljniji serijal od Mikija, pa ne treba to toliko uzimati ni za zlo. Avanture su uzbudljive, ima dosta humora i mislim da fanovi serijala neće biti razočarani. Crtež je standardno odličan, EsseGesse u svojim najboljim danima. Iako mi se njihov crtež iznimno jako sviđa i na Bleku i na Marku, ipak na Mikiju je možda za klasu bio čak i bolji. Ispod donosim i jednu scenu koja mi je tokom čitanja posebno zapela za oko.
Od tri naslovnice koje nam je Manlio Truscia podario za ovu seriju avantura i koje su korištene u Gazettinim izdanjima, prva mi je uvjerljivo najbolja. Volim takve naslovnice u kojima je u krupnom planu jedan lik (ili 2 kao ovdje – Miki i Gennaro), a onda u pozadini još docrtano nešto što simbolizira epizodu. Druga je definitivno razočarala s motivom, a treća mi je vrlo dobra! Bit će i tu na kraju relativno visoka ocjena.
