Kad sam prvi put vidio naslov ovoga stripa imao sam krivo mišljenje o tome što bi se u ovom stripu moglo dešavati. Odrastao sam čitajući uglavnom Marka i Bleka i gotovo svaki dan zajedno s njima dvojicom išao u novi sukob protiv omrznutih crvenih odora. Nije ni čudno da vidjevši ovaj naslov već sam počeo maštati o tome kako će se i Miki suočiti s njima. Iako sam i tada, kao mali, znao da je radnja u serijalu nekih 100-ak godina ispred radnje u Marku i Bleku i da je tad Amerika bila neovisna država, ipak ovaj naslov i još ta traperska krznena kapa koju Miki odjednom ima na glavi navele su me na neki sasvim drugi put razmišljanja.
Naravno, kasnije sam saznao i kako su „crvene odore“ (kako ih od milja možemo zvati) zapravo kanadska vojna policija, odnosno organi reda na području Kanade. To pogotovo dobro znaju i Texovi čitaoci, budući da Tex također veoma često zna surađivati s Jimom Brandonom koji je pukovnik tih istih crvenih odora.
Radnja se zapravo nastavlja na prošli broj „Miki i Tawega idu na sjever“ u kojem smo imali priliku upoznati Tawegu. On će se pojaviti i u ovom broju, no krenimo redom. Prva misija koja očekuje naše junake je da pomognu crvenim odorama u hvatanju razbojnika Tima Kena Luisa. Njega se traži zbog krađe zlatnih šipki iz jedne državne banke. Ovdje autori pokušavaju izgraditi i određenu misteriju oko njega budući da mu na početku uopće ne pokazuju lice. Kad god ga vidimo, nosi preko lica maramu, a kako ispada, jedina osoba koja ga zna od ranije i u stanju ga je prepoznati je Salasso. Nisam bio nešto pretjerano impresioniran ovom avanturom. Zapravo riječ je i o dosta kratkoj avanturi na 40-ak stranica, ali osim jurcanja za Timom Kenom Luisom, nismo ništa spektakularno dobili. Osim sjajnog crteža! Ovdje možete vidjeti primjer jedne pasice koja mi je posebno zapela za oko.
Druga avantura pak nam donosi jednog neobičnog neprijatelja, Crnog Sokola. Ova avantura ima dosta naivnih scena koje će nekima biti možda i predjetinjaste, ali odiše nekom misterioznošću i kvalitetom je bolja od avanture s Timom Kenom Luisom. Ovdje ponovno na scenu stupa Tawega koji na pomalo neuvjerljiv način samo tako bane u logor Indijanaca jer je čuo da Miki i Smuk prolaze tim područjem. No, njegov dolazak pokazao se sudbonosnim jer je spasio Mikija, Smuka i Salassa, a istodobno protjerao vrača Shio Tona i poglavicu plemena Tomukija. Eh, tako je to kad imaš zlatnu sjekiru pa onda i drugi poglavice moraju priznavati tvoju vlast.
Dalje četvero prijatelja odlaze za jednim tragom do jedne kolibe na zavoju rijeke Crusher do koje ih je doveo trag koji su slijedili. Koliba se izvana čini napuštenom, no iznutra definitivno nije! Puna je sanduka s municijom, oružjem, hranom i viskijem. Unutra naši junaci nalaze novu poruku koja u potpisu ima znak jedne ptice. Vidjevši potpis, Tawega je prepoznao tko stoji iza cijele ove priče. „Manitua mi! Nesreća opet prijeti zemljama na sjeveru! Crni Sokol se vratio!“ A tko je taj strašni Crni Sokol? Ispada da je riječ o razbojniku koji je bio na čelu sekte te koji je želio zagospodariti cijelim sjeverom. Tawegin djed ga je pobjedio tako da za očekivati je kako je i sadašnji Crni Sokol možda unuk pravog Crnog Sokola. EsseGesse ovdje stvaraju i pomalo horror atmosferu sa sablasnim prikazanjima koji ostavljaju neobične tragove – kandže.
Od likova koji se ovdje pojavljuju istaknimo Le Corbeaua, poglavicu jednog Indijanskog plemena i Taweginog prijatelja. Po francuskom imenu i izgledu zaključio bih kako je vjerojatno riječ o jednom melezu. Upravo u njegovom selu Miki i Tawega bivaju zarobljeni te odvučeni do Crnog Sokola. Ovdje istaknimo jedno veoma efektnu scenu koju možete vidjeti na donjoj slici.
„Kao da sam na karnevalu.“ – prokomentirao je Miki, dok iskusnijim čitateljima možda nešto drugo ovdje padne na pamet. Sjetimo se onih početnih Texovih epizoda. U koliko smo samo epizoda imali neka božanstva koja su ljudi slijedili i onda nosili prigodne maske na licu upravo kao što ovdje negativci imaju sokolovu masku na licu. Primjer jedne takve epizode je „Zagonetni talisman“ u kojoj negativci imaju bizonove maske s rogovima. Ili ako se sjetimo jedne Zagorove epizode „Kralj orlova“ u kojoj glavni negativac Ben Stivens i njegova banda svi redom nose maske orlova na glavi. Mogli bi reći da je Gianluigi Bonelli s početnim epizodama Texa i ovom maskaradom pokrenuo pravu malu revoluciju u svijetu stripa koju je kasnije i njegov sin Guido Nolitta iskoristio u Zagoru kao motiv te spomenute epizode, ali i EsseGesse ovdje. Ako bi povlačili određene usporedbe između tih epizoda, naravno najbolja je Zagorova koja je nastala i nekih 15-ak godina nakon kad su ipak scenariji bili nešto ozbiljniji. Međutim, EsseGesse su ovom epizodom sa Crnim Sokolom po meni uspjeli napraviti bolju priču nego što ih je radio stari Bonelli kad god se dotakao sličnih tema.
Što se tiče pitanja tko se skriva iza maske Crnog Sokola i je li ga lako razotkriti ne mogu dati neki objektivan odgovor, budući da sam ovu epizodu čitao i ranije pa sam se sjećao tko je točno Crni Sokol. No, mišljenja sam da i nije pretjerano teško za skužiti budući da se EsseGesse nisu pretjerano gnjavili s uvođenjem više likova koji bi mogli biti potencijalni sumnjivci.
Zadnja avantura je najduža i po temi identična je zadnjoj Blekovoj avanturici u epizodi „Kanada u plamenu“. Često se znalo dešavati da su autori određene epizode jednog serijala znali kasnije obraditi ponovno u drugom. Nije riječ o potpuno jednakim epizodama, ali ima dosta dodirnih scena po kojima možemo uspoređivati te epizode. Na primjer, ovdje se pojavljuje lik Sekane, kraljice snijega. Riječ je o jednoj Indijanskoj princezi, dok u Blekovoj epizodi imamo princezu Saske Tanku. Druga stvar koja upada u oči je pojavljivanje dvojice beskrupuloznih negativaca koji se lažno predstavljaju i pokušavaju iskoristiti princeze da dođu do zlata. Kod Bleka smo imale dvojicu lažnih glazbenika, a ovdje se kao akteri pojavljuju profesor Otto Van Krantz sa sveučilišta u Dresdenu i njegov pomoćnik Samuel. Profesor je u potrazi za starim Indijanskim plemenom Thusiandora za kojeg nitko nikada nije ni čuo. A kako i bi kad ne postoji. Naravno, sumnjivo je sve to našim junacim te mu Salasso vješto postavlja zamku u koju on upada. Gotovo na isti način je u Bleku Occultis ulovio pijanista na krivoj nozi. Zanimljivo koliko podudarnih točaka imamo ovdje. Bit će da su EsseGesse mislili kako su našli dobitnu formulu koju onda mogu u drugim serijalima koristiti. Još jedna sličnost bi bila i ta da su obje epizode u Kanadi. Na žalost, u „Kanadi u plamenu“, upravo ova avantura s princezom mi je bila najlošija, a ni ovdje nisam ostao očaran. Od boljih scena spomenuo bi još prerušavanje Salassa u Indijanskog vrača i onaj ples koji Smuk prokomentira „Onaj vrač pleše na način koji me podsjeća na moju staru baku Jozefinu.“
Sve u svemu, s ovom epizodom nisam baš impresioniran. Nastavak je na prethodnu te imamo slično prirodno okruženje. Šume bogate snijegom koje je fantastični EsseGesseov crtež genijalno dočarao. Međutim, prošli broj mi je bio nekako bolji, avanture napetije. Ovdje od ove 3, jedino mi je ova s Crnim Sokolom bila ponešto bolja. Prva je bila prekratka za nešto više, a treća mi isto nije baš legla. Stvar ipak donekle spašavaju Smuk i Salasso na pojedinim mjestima sa svojim provalama. Kako su se samo mislili okoristiti Crnim Sokolom. Napisali su na papir naredbu da se ostavi bačva ruma i stavili potpis Crnog Sokola, međutim u odlučujućem trenutku kad su se spremali poslati tu poruku, došlo je do bitke. Ali koje ideje im sve padnu na pamet!
Isto kao što je prošlu epizodu povezivao Tawega, tako ovu epizodu povezuju crvene odore. One su zajednički nazivnik svim trim avanturama u ovome broju. Zanimljivo kako od početka prošlog broja, u par navrata naši junaci su se vraćali prema svojim krajevima, no uvijek bi nešto novo iskrsnulo. Na samome kraju ove epizode dolazi naredba za povratak u utvrdu Coulver te Miki i ekipa napuštaju snježne krajeve i kreću na povratak kući. Ovoga puta za stvarno.
Naslovnice iz edicije Gazzetta dello sport mi se baš sviđaju. Sve tri su odlične, rekao bih možda dosad i najbolje Sinchettove naslovnice na serijalu. 2 od te 3 naslovnice je i Dnevnik koristio u prvom izdanju ove epizode, ali ono što je interesantno da ih je Dnevnik baš uništio. Kad pogledam naslovnice u originalu i onda ih usporedim s istim tim u izdanju Dnevnika, razlika je kao dan i noć. Nevjerojatno da su čak i remek djela uspjeli uništiti s groznom bojom i lošim otiskom. Ocjena ide dakle za originalne naslovnice ovog talijanskog izdanja. Spomenimo i kako su druge naslovnice u izdanju Dnevnika nacrtali Dnevnikovi autori i kako one nemaju apsolutno nikakve veze s epizodom. Naročito ona od ZS 865. Ma katastrofa od naslovnice. Čak bih rekao da je i Mastantuono odradio solidan posao. Ne mogu reći da je neka prelijepa naslovnica u igri, ali odiše nekom misterioznošću.
.jpg)
