Takozvano „bronzano doba“ američkog stripa, gdje se prevashodno misli na superherojske stripove iz SAD-a, ali i druge, nešto manje komercijalne varijante ove umjetnosti, predstavlja period između 1970-1985.godine. U tom je rasponu od 15-16 godina došlo do značajnih promjena na svjetskom tržištu stripa, gubitka mnogih velikih strip-umjetnika, zasićenja američkog kontinenta zastarjelim metodama stvaranja i konačno, nezadrživom prodoru kvalitetnih evropskih izdanja iz pravca frankobelgijske škole stripa ka SAD-u. Nasuprot novotariji koja se zove „crossoveri“ i njenoj inačici koja kasnije evoluira u „multiverse“, u to doba se dešavaju i neka značanija pomjeranja među autorima, a tu prvenstveno mislim na ozbiljnije angažmane evropskih umjetnika u Americi. To znači da su dvije najveće izdavačke kuće, Marvel i DC Comics već tada – doduše u umjerenoj i stidljivoj verziji iz današnje perspektive – pokrenule talas primamljivanja zdravog autorskog tkiva sa Starog kontinenta. Centralna figura u toj tendenciji je bio Alan Moore, koji krajem 70ih stvara The Swamp Thing, dok čitavu devetu deceniju XX vijeka obilježava angažman Moebiusa na Silver Surferu (Parabola) – koji doduše već pripada „modernom dobu“, jer je nastao krajem 80ih. Da to nije ekskluzivan trend pokazuju avanture o Kelly Green, a koje označavaju suprotnu tendenciju, kada su se NewYorkeri Leonard Starr i Stan Drake udružili i 1980.godine započeli zajednički projekat za kuću Dargaud, gdje će svoje talente u „novinskom“ stripu prenijeti u drugo ozračje, tj.njujorško podzemlje.
Neću puno pogriješiti ako kažem da za moju generaciju, a tu mislim na sve rođene u rasponu od 1970-1979.godine, pojam „noir“ možemo lokalizovati direktno za početak 80ih godina prošlog vijeka i stvaranje svojevrsne subkulture mračnih pločnika velegrada, te prljavih trotoara umazanih usirenom krvlju, pacova u kantama za smeće, sjenki kojekakvih manijaka i heroja u zadimljenim kafeima dok se leše i krvavim očima gledaju nevine plesačice/pjevačice na bini. Mogli bi tu spomenuti i „Vatrene ulice“, koje iako pripadaju decenijama prije, takođe predstavljaju našu startnu poziciju ako se „noir“ ikako uopšte može precizno odrediti u našoj vremenskoj liniji. Da se ne lažemo, jesmo saznali da je „noir“ kult stariji od naših predstava za makar 40-50 godina, ali imamo alibi da osim „Gangsterske hronike“ petkom uveče ili „Majk Hamera“ mi tada nismo imali puno materijala za istraživanje i provjeru.
Pobrojani elementi u dosadašnjem tekstu se po važnosti mogu poredati ovako: Kelly Green, noir, heroina, manijaci. Upravo su to ključne riječi kojima se ukratko može opisati ovaj ekstravagantni i vrlo zanimljivi mini-serijal iz pera gore pomenutih Starra i Drakea. Iako se avanture gđe Green ne mogu direktno vezati za noir subkulturu, autori su na vrlo promišljen i taktičan način uspjeli u taj zadimljeni svijet koji vonja na alkohol i nasilje pored Kelly uvući i čitaoce. Obzirom da je Kelly po svom karakteru i prije no što je upoznamo na određeni način pripadala graničnom području između podzemlja i niže srednje klase New Yorka 70ih, Starr se poslužio idejom da izmučeno siroče koje od nikakvog života spašava upravo Dan Green potisne nazad spletom nesretnih okolnosti koje uopšte nisu nadnaravne. U tom kontekstu, angažman seksi Mrs.Green u opasnom okruženju prepunom gangstera, nitkova i kojekakvih nesretnika dobio je potpuno logičko opravdanje, te ne treba dodatno pojašnjavati zašto se Kelly prihvatila takvog života u pokušaju da se oduži poginulom suprugu. Glavni lik ove priče je dakle Kelly Green, zanosna brineta teške prošlosti i donekle promiskuitetna udovica inspektora Dana Greena. Kelly će nam u jednoj od epizoda otkriti da je odrasla u domu za nezbrinutu djecu, da ne poznaje svoje roditelje, da se od ranog djetinjstva borila kroz život i jedva preživljavala, te da je praktično bila totalni promašaj dok u njen život nije ušetao Dan Green, policijski inspektor, tog divnog dana kada su se upoznali dok je ona radila kod veterinara. Na početku priče prisustvujemo jednoj sasvim uobičajenoj raciji na njujorškim ulicama, gdje pod neobičnim okolnostima strada upravo Dan Green. Loše vijesti donosi Angelo Rizzo, Danov partner, a onda počinje i da otvoreno nudi svoju pažnju udovici, što će ona sve odbiti. Ubrzo se pojavljuju i snagator „Bebe“ Meathooks, džeparoš Mali Jimmy Delocke i mozak ekipe, prevarant „Spats“ Cavendish, Danovi poznanici koji obećavaju da će paziti na Kelly iz zahvalnosti prema njenom poginulom suprugu, koji ih je nerijetko znao izbaviti iz nevolja.
PRVI ALBUM: KONTAKT / VEZA
Trio odmah nudi Kelly da počne raditi kao neka vrsta posrednika, „kontakta“ u njujorškom podzemlju, tj. da obavlja poslove „spajanja“ između otimača/ucjenjivača i onih koji će morati platiti otkupninu – radilo se tu o krađama, prevarama, kidnapovanjima ili bilo kakvim krivičnim djelima koja se u ovom stripu predstavljaju kao sasvim normalna pojava u tom svijetu. Kelly pristaje i prvi će joj zadatak biti da preuzme pošiljku za tajnog klijenta, koji će joj prvo obezbjediti novac za taj „paket“, a onda i isplatiti njen dio novca nakon isporuke. Obzirom da je ovo uvodna epizoda, scenarist nas ubrzanim ritmom neuobičajenim za nas Bonelijevce upoznaje i sa glavnim likovima, ali i sa osnovnim pravilima i propisima koji važe u Podzemlju, pa samim tim i u relacijama koje se tiču uloge „kontakta“ u kompletnom sistemu. Uporedo sa dijelom priče o Kellynom vatrenom krštenju, pratimo i dio u kojem Spats i ostali pokušavaju ispitati sumnjivu smrt Dana Greena, te se konstantno spotičemo na Angela koji u stopu prati Kelly i više joj no otvoreno izjavljuje ljubav. Kelly ga uporno odbija jer je uvjerena da je i Angelo „on the take“, da je potkupljen i da je na neki način odgovoran za smrt njenog supruga. Ova se epizoda odvija neprekidno ubrzanim tempom, a činjenica da Starr pretjerano naginje na tipično detektivski stil naracije a la Spillane, i time ostavlja malo prostora Drakeu da dovoljno jasno iscrtava kadrove, iziskuje dodatnu koncentraciju u praćenju radnje i razumjevanje za ovakav površan pristup, tj.preslik krimi noir pričica u strip-varijanti.
DRUGI ALBUM: UBICA IZ SENKE
U drugom albumu Kelly je angažovana kao posrednik u slučaju krađe rasnog terijera, gdje ima zadatak preuzeti ukradenog psa u zamjenu za kofer pun para, ali se nakon nespretnog razrješenja te situacije uplete u vrlo zamršen odnos unutar bogataške porodice Brockhurst. Samantha živi u stanu iznad Kelly i ova je upozna u trenutku kad jadna Sam sazna da joj je brat ubijen. Naša Kelly će se između silnih presvlačenja (u kojoj je vicešampion svijeta svih vremena, odmah iza Modesty Blaise) angažovati u istrazi tog ubistva, tek toliko da posvjedoči krvavom piru ludog ubice – na čiji pogrešan trag ukazuju okolnosti – a koji će krenuti u eliminaciju svih Brockhurstovih. Nasuprot uvodnoj epizodi, u drugom albumu ovog mini-serijala jasno vidimo pozitivne pomake u dijelovima koje smo zamjerili na početku, a to su natrpavanje vinjeta oblačićima i nešto slabije iscrtana gestikulacija. Nažalost, u zamjenu za taj napredak dobili smo nešto praznije pozadine i pozorišnu atmosferu prožetu nijansama i konturama prebogatih i razmaženih protagonista. Ovaj album je poseban iz dva razloga: prvi je taj da manijaci pokazuju nove šablone ponašanja u vidu perverznijih gestova, a drugi da je ovo ustvari i jedina priča u kojoj vidimo Kelly da se nekom daje.
TREĆI ALBUM: S MILIONOM NA ALJASKU / METAK ZA SENATORA
U trećem albumu Kelly se angažuje na slučaju Cyrusa Worthinga (pravim imenom Gus Arakian), odbjeglog službenika OKALCO OIL-a, naftne kompanije kojoj je ukrao 5 miliona dolara. Cyrus od poznanika Spatsa traži da mu na Aljasku pošalje Kelly bez nekih posebnih instrukcija, pa će naša brineta pogoditi posao sa vlasnikom kompanije, Clarenceom Tyree koji se nalazi u Oklahomi, a onda pod budnim okom i pratnjom njegovih plaćenih ubica krenuti ka Worthingu. Na putu do Aljaske Kelly će upoznati i fatalnog senatora Packarda, te simpatičnu Meko, pilota, ali se neće uspjeti domoći famoznog Cyrusa kada se avion sruši u ledenoj šumi daleko od civilizacije. U ovoj epizodi Starr dobar noir ambijent seli u pustolovne predjele sjevera, što je još jedan napredak u razbijanju šablona koji je prijetio zakatančiti Kelly punu potencijala i vitalnosti. Ova je priča diskutabilno i najbolje nacrtana, ne zbog nagle promjene zraka i ambijenta, već zbog vrlo detaljnih prikaza određenih scena, pogotovo sekvenci preživljavanja u pomenutim ledenim šumama. Što se scenarističkog dijela tiče, mora se spomenuti i dodatni napor u dočaravanju eksplicitnijih nasilnih scena (ponovo, u dijelu koji se tiče senatora Packarda), te značajno usporavanje ritma u odnosu na prethodne priče.
ČETVRTI ALBUM: PESMA S ONOG SVETA / PONOĆNI EXPRESS
Rok-zvijezda Alec Blood je ubijen, a snimci njegovih neobjavljenih pjesama su ukradeni, pa je Kelly angažovana da posreduje u razmjeni otetog materijala za novce koje nudi misteriozni i još-fatalniji Tom Ragan. U ovoj priči najveće iznenađenje predstavlja potpuno drugačiji stil crtanja Stana Drakea, pa sam se čak morao dobrano potruditi u provjeri navoda sa Bedetheque (koje smatram najrelevantnijim, hence Dargaud) da je upravo on crtao i ovu epizodu. Njegov rad ovaj put predstavlja kopiju nekih Bonelijevih autora-crtača, zbog načina na koji dočarava gestikulaciju likova. Praktično, na prvi je pogled jedini dokaz da se radi o istom crtaču – lice naše Kelly koje je tokom čitavog serijala nacrtano identično, bez ijedne jedine promjene. Osim toga, ova priča nudi i određeni, suptilno ponuđeni obrt u Kellynim navikama presvlačenja i otkrivanja savršene zadnjice i grudi: pošto se emotivno angažuje glede Ragana (a koji je neodoljivo podsjeća na pokojnog supruga Dana), naša se Kellyca srazmjerno rjeđe presvlači, nema bretela, pa tu izgleda čak kao neka nervozna domaćica sa biserima oko vrata i nikakvim dekolteom. Bez obzira na ovako drastične varijacije kod crteža koji je upravo u trećem albumu dostigao vrhunac kvaliteta, scenaristički gledano dosadna tema biva kvalitetno razrađena, ponovo u klasičnom noir detektivskom stilu, i Starru se nema šta prigovoriti. Naoko neugledna priča ipak zaslužuje natprosječan prolaz upravo zbog pozitivnog dojma usljed eksperimentisanja.
PETI I POSLJEDNI ALBUM: SAVRŠEN ZLOČIN
Ničim izazvana završnica ovog mini-serijala ponudila je ispodprosječnu priču sa značajno lošijim crtežom. Sve se čini da su planovi autorskog dueta da od Kelly Green načine dugotrajniju sagu baš ovdje pali u vodu, jer iako imamo priliku čitati još jedno zanimljivo štivo, osim činjenice da fabula prati krađu originalnih naslovnica legendarnih stripova, te se lociramo između ostalih mjesta i na legendarnom XIV San Diego Comic-Conu, pa doputujemo i u Pariz, ne možemo sretni zatvoriti ovaj strip. Postoji naime velika mogućnost da je daljnji rad na ovom serijalu otkazan baš u vrijeme prije stvaranja ovog albuma, jer je očigledan pad u kvalitetu kompletne izvedbe. Iako je Starr u ovu priču ubacio jedan novi element, a to je rola pokvarenog policajca Gintera, te ulogu fatalne, perverzne Grethen, a Drake cameo pojavljivanja velikana stripa poput Caniffa, Eisnera, Hogartha i Kirbyja – ostali smo uskraćeni za smislenu priču gdje naša seks-bomba Kelly pleše na granici pragmatičnosti i herojstva. Čak smo njeno savršeno, obnaženo tijelo vidjeli u jednoj jedinoj tabli, i to potpuno potisnuto u drugi plan zbog moćnije pojave lude Grethen.
Uloga serijala o Kelly Green u jednom širem kontekstu koji se tiče uvoda ovog teksta i svršetka „bronzanog doba“ američkog stripa nije uopšte značajna, i sigurno je prošla ispod radara šireg auditorijuma u svijetu usljed eksponiranijih prevrata na tržištu u to vrijeme. No, postoje značajke iz tehničke perspektive od kojih se ne smije okretati glava kad pričamo o radu ovog autorskog dvojca. Taj nesalomivi stil pripovjedanja i crteži čistih linija koji su označili doba novinskog stripa u punom su intenzitetu preneseni u njujorško podzemlje. Leonard Starr koji je na neki način u naponu kreativne snage revitalizirao novinski strip 50ih i 60ih godina prošlog vijeka kroz serijal o Annie, sa Kelly Green nam je ponudio decenije svog iskustva u radu na najvišem nivou kvalitete. Činjenica da ga je crtežom pratio još jedan reprezentativni i proslavljeni predstavnik tog kultnog ogranka i cornerstonea strip-umjetnosti, Drake – čiji je način kadriranja i gestovnog jezika među likovima u rangu Raymonda i Prenticea, tj. jednostavno savršen, dodatni je dokaz kako je projekat Kelly Green ljuta rana svakom pažljivom i pedantnom stripofilu i wet dream sa molećivim pogledom upućenim ozbiljnim izdavačima danas.
Da se mi pitamo, Kelly predstavlja erotsku varijantu detektivskog stripa kakvu nećemo moći nikad više da čitamo, ne samo zbog činjenice što živimo u doba gdje tanka linija između prefinjene erotike i neugledne golotinje ne postoji, već zato što nam nikad više i nisu ponudili takvu kombinaciju. U današnje, „moderno doba“ stripa mi jednostavno nemamo priliku uključiti SVA čula i SVE mišiće tokom čitanja, jer smo zbog komercijalne prirode uradaka koje kupujemo ograničeni na djelimična zadovoljstva. Međutim, s druge strane, uvijek se možemo pitati šta bi se desilo sa Kelly da se serijal nastavio – odnosno da je imao očekivanu prođu na tadašnjem tržištu. Svakako nam je na neobičan način ponuđena pozadinska priča o Kelly kao finalni rez u brušenju njenog lika, i sama ta činjenica da umjesto dame koja nikad ne kihne ili ne prdne dobijamo poludivlju mačku koja se ne stidi svojih primarnih nagona, tjera nas da pomislimo da smo ukidanjem serijala na gubitku. Čak štaviše, bili smo prezadovoljni i lošim i neispravnim prevodom u Dečjim novinama, jer je cenzura i dalje važila u godinama kada se serijal objavljivao kod nas, a mi kasnije saznali da je Kelly ipak u svojoj komunikaciji bila mnogo prostija i direktnija prema ljudima nego što nam je predočeno. Po zadnjoj epizodi, kako rekoh, mi nažalost ne možemo cijeniti je li se zbio pad kvaliteta usljed nedostatka ideje, ili se radilo o zasićenosti autora, pa se nekako nadamo da su drugi krivi za kraj, oni što vjeruju samo u novac i da je ipak moglo trajati i bolje završiti. Generalni dojam nakon čitanja ovog serijala više je no pozitivan, prije svega jer se zaista ne radi o drugorazrednoj škrabotini, u pitanju je kvalitetan materijal pošećeren znatnom dozom nostalgije i ponovo, neuobičajenom kombinacijom krimića i fine erotike koja nam pokušava objasniti da noir nisu samo pomenuti pločnici, mračni budžaci i povraćke na trotoarima velikog grada. Starr i Drake su uradili jako dobar posao i Kelly Green zaslužuje više pohvala od onih koje je dobila; Superi i Giganti nisu bili samo Rip, Modesty, Mandrak i Fantom, i te edicije nisu tek tako bile značajno skuplje od ZS i LMS, jedan od razloga je i Kelly. Naslovne stranice priča iz ovog mini-serijala zaslužuju bolju ocjenu od crteža, jer su konstantno dobre i privlačne. U to doba, kada su Superi i Giganti bili na kioscima, rijetki su bili momenti kada kao dijete znate pogledati u pravcu njih i Stripoteka. Pogled vam privlači crvena majica sa orlom na prsima ili Stetson na glavi iznad žute košulje, drugo vas ništa i ne interesuje. Međutim, kada taj užasno loši papir dođe u dodir s vašim rukama, a vi ugledate ove naslovnice, ostanete kao hipnotisani, jer ste sigurni da vas one uvode u jedan novi svijet, sasvim drugačiji od Teksovog ili Zagorovog. Unutar tih korica nalaze se prije svega neobični stripovi sa neobičnim likovima, junacima koji to nisu – ili jesu, ovisno o tome kako ih shvatite. Kad se na Supere i Gigante naslonite u djetinjstvu, Majk Hamer ili Majk Torelo vam dođu k'o kugla vanilije, ništa više, jer je štampana verzija priče apsolutno uvijek bolja opcija.
