Prije nego započnem s recenzijom, želim istaknuti da nisam vjerni pratitelj pustolovina Kena Parkera, naprotiv, ova epizoda tek je peta koju sam dosad pročitao. Dakle, njegova povijest, osobine pa i sam pogled na svijet još uvijek su mi vrlo nepoznati, stoga se u ovom osvrtu neću ni truditi staviti epizodu u bilo kakav širi kontekst, naprosto za to nisam kvalificiran. Stoga ću ovu pripovijest ocjenjivati kao svijet za sebe, kao da se Ken Parker nikada prije ni poslije nije pojavio nigdje u svijetu stripa.
Što me uopće ponukalo da nakon gotovo četiri godine recenzentske hibernacije reaktiviram s pričom junaka kojeg sam tek počeo upoznavati? Vjerojatno činjenica da je ovo najbolji strip koji sam u tom razdoblju pročitao. "Dame sumnjiva morala", već mi je sam naslov zvučao superprivlačno (naslovnica, doduše, ne baš), a ono što me dočekalo između korica ostavilo me bez daha. Nisam mogao vjerovati da se na samo 96 stranica može smjestiti tako osebujna priča. U ono malo iskustva što sam skupio shvatio sam da je Parker sve samo ne tipični western-junak i da mogu očekivati mnogo toga što izlazi iz standardnog žanrovskog okvira, ali priču o putovanju prostitutki unajmljenih za dizanje morala granične vojne postrojbe, e tome se ipak nisam nadao.
U neobičnom dijalogu sa samog početka predstavlja se lajtmotiv epizode koji će se poslije ustrajno i dosljedno slijediti: "Što je, Parkeru?", upita ga poručnik Acton, a zamišljeni Ken mu odgovara: "Ništa, gledam onu kočiju. Odvozi ljude koji imaju svoje priče. Možda bi ih želio sve čuti i proživjeti."
Premda ova priča ima svoju jasno definiranu radnju koja na trenutke postaje vrlo potresna i uzbudljiva, ona je samo naoko u prvom planu i ne treba ju shvatiti previše ozbiljno. Zapravo je sasvim sporedna, dok su primarni psihološki profili i priče individua – desetak prostitutki koje pod Parkerovim vodstvom putuju iz Albuquerquea u Chusku. Premda dijele isto zanimanje, njihovi fragmenti života nepovezani su i unikatni te se Kenu (i čitateljima) prikazuju prilično šturo, što je i logično zbog njihovog velikog broja. Međutim, nije ni poanta da se prodre dublje u njihov život i shvati kako su završile tu gdje jesu. Berardijeva i Sclavijeva namjera je prikazati svog junaka kako iz radoznalosti pokušava proživjeti njihove priče kao pasivan promatrač i slušatelj, ali protivno svojoj volji biva upleten i postupno postaje njihov aktivni sudionik: prvo samo preko razgovora, a onda i preko djela.
Mnogo je tu više ili manje obrađenih sudbina, a mene je najviše dotakla ona od kurtizane zvane Srebrni Dolar. Dok je bila 17-godišnjakinja spetljala se s jednim vodičem kojeg je poslije ostavila radi mnogo starijeg vlasnika saluna. Nesretno zaljubljeni vodič ga je odmah nakon toga ubio te završio na vješalima, a njoj je bogataš stigao dati samo jedan srebrni dolar, po čemu je stekla svoj nadimak. Kasnije u priči, kurtizana pogiba i na smrtnom času daje srebrni dolar Kenu u želji da ga vrati vlasniku. Zatim umire, a potreseni Parker gleda u leš i zbunjeno govori: "Ne trebaš nikome ništa vraćati, to je bio poklon, samo poklon..."
To je bio trenutak u kojem je Ken shvatio da je uvučen u nešto što nikako ne može do kraja razumjeti. Zbog svoje znatiželje zatekao se upleten u mnoštvo sudbina, a jedino što je sa sigurnošću mogao utvrditi jest da je svaka od tih žena duboko nesretna, štoviše, bile su nesretne većinu svoga života premda kroz pripovijedanje pokušavaju uljepšati stvari. Usprkos simpatijama koje je stekao prema njima, nije mogao zanemariti činjenicu da su za to uglavnom same krive – njihov 'sumnjiv moral' uz stanovitu dozu loše sreće naveo ih je na niz pogrešnih odluka koje su ih dovele tu gdje jesu.
Sve te žene gledale su u njega kao u spasitelja, a on je postajao svjestan da spasa za njih nema, pogotovo onog duhovnog. Izbavio ih je od apaške opasnosti samo zato da bi ih isporučio zadrtim graničarima koji će na njihovom tijelu ispoljavati vlastite frustracije zbog paklenog života u zabačenoj predstraži na rubu civilizacije. "Već krećete, Parkeru?", upita ga narednik Tucker. "Vidite, rekao sam Actonu kako bih volio čuti i proživjeti sve priče. Pa, sada više ne mislim tako. Ne želim znati kako će završiti one koje su preživjele ovaj put, radije ću to sam zamisliti.", odvraća mu Ken prije nego će odjahati u suton.
Nije to bilo kulersko jahanje prema obzoru, onaj klasični western završetak. Ne, bio je to bijeg – Parker je konačno uvidio da kurtizane ne čeka ništa dobro i s tim se više nije mogao nositi, stoga je, bez pozdrava, dao petama vjetra, odlučivši im u svojim mislima podariti neki ljepši, iluzorni nastavak priče iako jako dobro zna da je realnost surovo oprečna.
Ova priča sjajni je prikaz rijetko dotaknute problematike kurtizana na Divljem zapadu. Osim odnosa Kena i žena, također je osobito dojmljiva ambivalentna interakcija Parkera s poručnikom Actonom, koji je častan ali uštogljen te ima potpuno suprotan stav prema prostitutkama. Na njih gleda s gnušanjem, no podosta realnije nego Ken, koji će poslije shvatiti da ovo putovanje ipak nije k'o i svako drugo, kako je pri početku odbrusio Actonu.
Još jedan veliki plus je čitava atmosfera u epizodi, koja je baš po mom ukusu. Ispočetka vrlo opuštena, vedra, komična. Stekne se dojam trivijalnosti, a onda stvari najednom (ali ne prenaglo) postaju tako duboke, mračne, tragične. A, ipak, uspije se zadržati nit opuštenosti iz prvog dijela, tako da nije riječ o potpunom obratu, već o neobičnoj mješavini osjećaja koja simbolizira Kenovo unutarnje stanje duha. Ovdje se vidi jak Sclavijev utjecaj – u to je doba Dylan Dog još uvijek čučao negdje duboko u njemu, pa je dašak tih motiva prenio na Parkera.
Crtež je idealan za ovakav scenarij: Tarquinio je prikazao likove pojednostavljeno, pomalo karikaturistički, gordonlinkovski, što se odlično uklapa u opuštenost atmosfere, a svejedno je postigao da čitatelj svo to mnoštvo žena može lako razlikovati. Iako, istina da su nacrtane možda malo prečedno, no to se veže s Parkerovim naivnim pogledom na njih. Najdojmljivije su scene s logorovanja, prikazane s najviše detalja zato što je to ključno mjesto priče, gdje žene uz klopanje graha, ispijanje kave i grijanje uz vatru grlato pripovijedaju svoje sudbine. I za kraj, naslovnica. Nikako mi nije sjela zato što je na njoj u krupnom planu samo jedna prostitutka i Ken, koji kao da ju gleda s gađenjem. Doduše, u produžetku naslovnice sa stražnje strane nalaze se i ostale dame, ali prikazane kako rade u polju (?!) zbog čega se stječe dojam kao da su zapale u roblje, što nipošto nije u skladu s onim što se nalazi između korica.
Sve u svemu, ova priča me i nasmijala i dotakla i potakla na razmišljanje, uglavnom, pružila mi je sve ono što očekujem od vrhunskog štiva, što Dame sumnjiva morala svakako jesu.
.jpg)
