Snijegom zameten grad izgleda očaravajuće, pogotovo u predblagdansko vrijeme prosinca, kada i pišem ovu recenziju. Teško da se vestern tematika povezuje s takvom idilom, ali ovo je ipak Ken Parker, a ova epizoda sve osim tipične vestern pričice.
Nego, kada sam već krenuo s idilom, možemo malo o crtežu, a o majstoru kao što je Milazzo teško je napisati nešto da se ne doima nestručno i bezvezno, pa neću puno trošiti vrijeme. Dovoljno je reći da je prava magija njegova sposobnost dočaravanja emocija samo crtežom. Ne trebaju tu nikakve didaskalije niti objašnjavanja, svakom čitatelju je sve jasno. Osim tih jasno vidljivih emocija tu je i onaj suptilni dio dočaravanja, gdje se npr. snježna gradska idila ubrzo pretvara u smrtonosnu ledenu klopku, a kasnije prevladavaju tonovi u skladu sa situacijom u kakvoj se nalaze dva glavna junaka. Ma u biti, dovoljno se malo zagledati u čaroliju naslovnice da bude jasno kakvog majstora je Berardi imao kao grafičkog kreatora serijala, a ne vjerujem da se Milazzo ograničio samo na vizualiziranje tuđih zamisli, već je velika većina pozitivnih elemenata isključivo njegova zasluga.
Potpuna Kenova preobrazba i prava istina
iz usta Juniusa Foya
Epizoda koja započinje riječju "kraj", a završava naslovom mora biti otkačena i izlaziti iz stereotipa. Samo, što su se stereotipi u vremenu izlaska ovog stripa uvelike razlikovali od današnjih, pa je otkačeno danas postalo normalno. Kada se ovu priču posmatra s te strane onda se mora priznati ta doza originalnosti, iako s prilično upitnom realnošću u odnosu na vrijeme radnje.
Nakon što je u osmoj epizodi serijala upotrijebio lik homoseksualca u svrhu tada tipična komičnog elementa, ovdje Berardi diže stvar na višu razinu, pa daje gej liku ozbiljniju karakterizaciju i puno važniju ulogu, dok istovremeno oblači Kena kao ženu. Igrom riječi u naslovu pokušava dati do znanja težinu procjene što je pravo a što krivo, aludirajući da je nešto što je za nekoga normalno, drugome upravo suprotno.
E pa nije tako i ta njegova teza ne drži vodu već nepotrebno pokušava potpuno nelogičnim zaključcima umjetno dati dodatnu vrijednost i ovako odlično skrojenoj priči. Mislim, normalnom čovjeku je jasno što je pravo, a što krivo. To što se u današnjem svijetu sve predstavlja kao normalno je drugi par postola. Ali kuda takve ideje vode i gdje je granica? Da me se ne bi krivo shvatilo: prihvaćanje različitosti uvijek, kao i različitih sklonosti (dok ta iste sklonosti ne nanose zlo drugima), ali nisu sva pravila izmišljena i napisana da bi se kršila, a za sve mora postojati granica. Na kraju krajeva, društvena pravila i norme nas štite od anarhije i kaosa, a red je preduvjet za razvoj civilizacije.
Da se vratim na temu recenzije, Berardi i Milazzo bi nam htjeli kroz lik feminiziranog koreografa i kankan plesača (ili plesačice) Juniusa Foya dočarati dva pogleda - na svijet "pravih" i svijet "krivih". Budući da je Junius Foy nadahnut likom Paola Polija, talijanskog glumca koji nije krio svoju homoseksualnost u konzervativnoj Italiji, vrlo je jasna poruka koju šalju autori čitateljima ovog prvenstveno vestern stripa, a na svima nama je da stvorimo svoje zaključke o viđenom.
Nema se što pametno dodati na ovu izjavu i sigurno da nije lako biti drugačiji, ali svi smo mi u nekoj životnoj situaciji ugnjetavani, a istinska ravnopravnost je tek zabluda sanjara.
Da se nadovežem na ovo, Berardi se dotakao i teme nasilja u obitelji, opet na komičan, crnohumoran način, gdje u jednoj sceni vidimo dvije pralje koje raspravljaju o ženi koja je riješila problem muža nasilnika tako što jasno daje do znanja što mu je odrezala škarama, pa on sada pjeva sopran. Samo što nemamo i verziju nasilnika koji je ostao bez alata...
Junius Foy kao muškarac i Ken kao žena = krivo i krivo
Iako sam već nekoliko puta spomenuo vestern žanr kojem serijal pripada, moram napomenuti da ova epizoda nema dodirnih točaka s vesternom. Prije bih je opisao kao moderniju, gradsku, kriminalističku istragu u kojoj osebujni Foy uvjerljivo prerušava sebe i Kena, pa njih dvoje u neobičnom buddy-buddy tandemu igraju uvjerljive uloge novinara poznatog novinskog lista. Prokušani Berardijev recept stalnih promjena tema, pa i žanrova diže dodatnu vrijednost serijalu, a scenarističkim pikanterijama pravi se razlika u odnosu na standardno pripovijedanje, ali ovdje mi je u određenim scenama otišao u ekstrem i neprirodnu patetiku, a sve u želji da nam pobudi dodatno sažaljenje prema Foyu i osobama njegovih sklonosti, kao što je npr. scena na 88. stranici. Moglo je i bez tog prenaglašavanja. Poanta je već bila jasna i najčešće je manje = više.
Na kraju nam Berardi kroz također nepotrebne riječi na zadnjoj stranici gdje Ken ovu pustolovinu naziva izvrnutom i naopakom pokušava dati dodatan pečat na nesvakidašnju i prilično škakljivu temu, a možda se čak i malo ograditi. Pa, s obzirom da je ova priča izašla prije više od četrdeset godina, mora mu se priznati da je imao muda, baš kao i izdavačka kuća Bonelli. Zanimljivo mi je da Dnevnik u ukupno dvije izbačene stranice i jedne pasice (razlog je očito fiksni broj stranica koje je LMS izdanje moralo imati) nije izrezao niti jednu škakljivu vinjetu, iako je (očekivano) malo prilagodio tekst kao npr. u sceni gdje isprebijani Foy priča Kenu o Willieu koji ga je ostavio jer su ljudi počeli pričati, pa je Dnevnik stavio da ga je ostavila Lili, iako je očigledno da Foy sa ženama može u najboljem slučaju pričati o modi. Ovom izjavom i svojim rezerviranim stavom sigurno ispadam zatucani zlotvor u očima "prosvijećene ekipe", ali u današnjem "slobodnom" svijetu je svakako zabranjeno govoriti istinu, već su u redu samo teorije zavjere i razne pomodnosti s kojima nam se stalno pune glave, dok sve gluparije ulaze nevino, na mala vrata kao i nesretni Foy u ovoj epizodi, da bi uskoro normalno postalo nenormalno, baš obrnuto od onoga što Berardi na kraju ove priče pocrtava.
Za kraj recenzije, jedna slika glavnoga grada Montane iz 1875., mjesta i otprilike vremena radnje ove priče:
.jpg)
