Hamlet je, bez ikakve sumnje, drama koja zadaje glavobolje čitateljima svih profila i uzrasta; kazališni glumci i redatelji muku muče s ovim preambicioznim i (za pozornicu) predugim komadom teksta, akademici bezuspješno pokušavaju smisleno objasniti nedosljednosti u samoj radnji, a školarci, po običaju, traže način na koji bi ova lektira ostala nepročitana, a da konačna ocjena ne pati. Ako uzmemo u obzir da je drama napisana za vrijeme prijelaza sa šesnaestog na sedamnaesto stoljeće, što podrazumijeva i ponešto nepristupačniji Shakespeareov izričaj, ne treba nas čuditi činjenica da mnoštvo ljudi zazire od staromodnih, prašnjavih renesansnih tekstova, smatrajući da se u njima krije hrpa patetičnih junaka i nezanimljivih monologa. Na prvi pogled, teško se poistovjetiti nekakvom danskom kraljevskom obitelji; tragedija svakim danom postaje sve banalnija, ubojstva su sastavni dio svakodnevnih vijesti, a promišljanje o ljudskom postojanju postaje bespotrebno opterećivanje glupostima.
Ipak, Hamlet stvarno dopire do svačijeg srca kad ga se jednom shvati! Berardi nam želi to objasniti upravo kroz Kena i njegov život; zar nije Ken upravo taj koji stalno promišlja je li "dičnije sve strelice i metke sudbine u srce podnositi il zgrabit oružje, oduprijet se i moru jada kraj učinit"? Naravno, Ken nije tip osobe koja će počiniti samoubojstvo – u doslovnom ili moralnom smislu. Sve njegove prijašnje avanture ocrtavaju ga kao čovjeka koji se neprestano bori između dvije vatre, dva svijeta. Prvi je onaj svijet koji se užurbano razvija i nemilosrdno gazi zakone i ljude, svijet koji mu ubija brata, svijet koji ga licemjerno progoni zbog ubojstva iz samoobrane, a istovremeno ubija nedužne radnike i indijanska plemena. Drugi svijet pripada idealiziranoj prošlosti; ljudi još žive u skladu s prirodom, mudrost se crpi iz knjiga, a mitska slika Amerike, obećane zemlje u kojoj će svi početi iznova, još nije izblijedjela.
Nažalost, takav svijet za Kena više ne postoji. Nakon ubojstva policajca u Bostonu, Ken je primoran bježati i u međuvremenu se priključuje putujućoj kazališnoj skupini kao pomoćnik i šaptač. Naravno, nije Ken postao preko noći zaljubljenik u daske koje život znače, barem ne u tolikoj mjeri da se izlaže bespotrebnoj opasnosti – skupina ga prihvaća bez suvišnih pitanja, očito naslućujući da se radi o nečem sumnjivom, pa Ken šuti i radi, skrivajući se od svojih progonitelja. Kada skupina dođe u Huntington s namjerom da održi predstavu Hamlet, glavni glumac i glumica, zaljubljeni jedno u drugo, napuštaju skupinu u tajnosti. Voditelj skupine ima veliki problem pred sobom: predstava se mora prikazati za šest dana, a nedostaju mu Hamlet i Ofelija! Srećom, Ken je dosad naučio većinu teksta napamet i gluma mu uopće ne ide loše, pa silom prilika postaje danski kraljević. Ofeliju će pak glumiti fatalna Norma Jean, pjevačica i plesačica koja baš i nema iskustva s glumom, ali treba nastupati u jednom lokalu u Huntingtonu. U međuvremenu, tajni agent iz Bostona pokušava ući Kenu u trag i tu se stvar komplicira.
Krajnje je vrijeme odgovoriti na očigledna pitanja: kakve veze Hamlet ima s Kenom Parkerom i što tu uopće radi klon Marilyn Monroe?
U ovoj epizodi usporedno pratimo događaje kazališne skupine i samu predstavu Hamlet. Baš kao i Shakespeare, Berardi započinje s prikazom duha; nešto je trulo u državi Danskoj (ili u Sjedinjenim Američkim Državama)! Genijalno je ispreplitanje prošlosti i sadašnjosti, ubojstvo Hamletova oca kao ekvivalent Kenovom ubojstvu policajca; oba ubojstva dogodila su se u prošlosti, izvan stranica stripa i dramskog teksta. Ta ubojstva opsjedaju svaku stranicu, proganjaju nas kao duhovi prošlosti i ne prestaju se javljati sve do samog kraja. Sve što se kasnije dogodi posljedica je nekakvog ubojstva: Ken više ne može živjeti kao slobodan čovjek, već mora bježati po čitavom kontinentu, a Hamlet oklijeva u osveti. Osvetu je Ken već davno prošao, dapače – Ken je i postao Ken kroz osvetu, na određen način, već u prvom broju. Prizor u kojem Hamlet slučajno ubija Polonija fenomenalno je isprekidan s akcijskim scenama u kojima Ken opet pokazuje kako neće odustati od svog sna o slobodi. Berardijev osjećaj za vođenje radnje ovdje je nepogrešiv; vrlo je jednostavno pratiti dvije radnje, one su smisleno povezane i svaki dramatičan trenutak ublažen je živopisnim scenama u putujućem kazalištu. Uvijek je ugodno čitati ovakve epizode u kojima se Berardi potrudi ubaciti kratke isječke iz života malog čovjeka; članovi kazališne skupine nisu detaljno prikazani, ali da se naslutiti dinamika njihovog svakodnevnog života kroz kratke prizore u kojima muževi varaju žene, te iste žene jadikuju o svojim muževima, a svima je cilj samo zaraditi dovoljno da mogu nastaviti s putovanjem.
Ostaje nam još, dakle, Norma Jean. Na prvi pogled, moglo bi se reći da je Berardi ovdje ipak pretjerao i da je jednostavno preambiciozno strpati čak dva giganta popularne kulture u jednu epizodu Kena Parkera. Nije baš ni jasna tematska veza između Hamlet i Marilyn – osim glume, nema tu mnogo toga zajedničkog. Ipak, Norma funkcionira kao poseban lik žene koja je svjesna površnosti vlastite profesije. Ona zna što budućnost i starost donose i zato se trudi prikriti taj strah igrajući svoju ulogu lake i neinteligentne žene. Međutim, kasnije otkrivamo da je Norma ipak mnogo slojevitija osoba i da svatko igra svoju ulogu do onog trenutka kad odluči da to više ne želi. Norma postaje Ofelija, ona shvaća da je život jedna velika pozornica i da pažljivo treba birati svoju ulogu. Ako se pobliže upoznamo sa životom originalne Norme Jeane, onda znamo što je Berardi želio reći.
Trevisan i Milazzo obavili su sjajan posao na ovoj epizodi. Trevisan je bio zadužen za sve scene iz Hamlet, a Milazzo je crtao ostatak; premda ponekad dolazi do određenog nesrazmjera u prikazu nekih likova (ponešto različitiji prikaz Kena, primjerice), stvarno ne mogu naći neku veću zamjerku. Crtež govori sam za sebe. Nažalost, originalno specijalno izdanje u boji nije dostupno u trenutnom izdanju za hrvatske kioske, stoga nije moguće dati objektivan sud o crtežu i boji, ali ova priča o Norminom princu prekrasno je iskustvo čak i u crno-bijelom. Milazzova naslovnica je jednostavna u svojoj genijalnosti, senzualna i topla kao zagrljaj.
Sve u svemu, ovo je epizoda koja definitivno zaslužuje kultni status u serijalu. Ambicioznost koju je Berardi pokazao bila bi beskorisna bez osjećaja za život i toplinu ljudskih odnosa čak i u beznadnim situacijama. Nažalost, Ken više neće imati mnogo prilika da (barem nakratko) igra neku drugu ulogu, pa ni ulogu Norminog princa; Hamlet mora nastaviti kao Chemako.
.jpg)
