Ljude je kroz povijest ambicija i želja za boljim životom, uz grozničavu pohlepu za zlatom tjerala naprijed, prema Zapadu. Jedni od takvih ambicioznih ljudi bili su braća Jacob i George Donner sa svojim obiteljima i obitelj Jamesa F. Reeda. Iako imućni i dobro stojeći, još jednom, po posljednji put odlučuju se na selidbu. U proljeće 1846. organiziraju karavanu prema zapadu, u novu, obećanu zemlju Kaliforniju. Na put dug 4000 km kreće devet velikih zaprežnih kola, mnoštvo stoke i 87 ljudskih duša. Prelaze visoke trave prerije i pustinju Salt Lakea, žureći se da prijeđu Sierru Nevadu prije nego zima i duboki snjegovi odsijeku putove. I tu rade veliku pogrešku, odlučuju krenuti neucrtanim i neispitanim Hastingsovim prolazom. Uskoro su zaglavili u dubokom snijegu i ledu. Prvo su pojeli sve zalihe, zatim su na red došle malobrojne domaće životinje. Pa štavljene kože i opasači, grančice, kore drveća i ono malo lišća…Danas je taj prolaz poznatiji pod imenom Cannibal Pass.
Ovo je samo mali dio iz američke povijesti i naseljavanja Zapada, tek jedna priča o bezbrojnim karavanama koje su se uputile na duga putovanja, ali priča koja je odjeknula u javnosti nakon spašavanja preživjelih članova Donnerove karavane. Berardi i Montero uzimaju taj dio američke povijesti i oblikuju ga u svoju priču na svoj način, stavljajući priču u vremenski period našeg Kena. Promijenili su ime karavani pa je postala Donaverova, ali imenom epizode neodoljivo sugerirajući da se radnja vrti oko Donnerove karavane i njihova tragičnog putovanja. Autorski dvojac radi neke izmjene; mijenja imena članovima karavane, a što je najvažnije, mijenjaju im rutu kretanja. Dozvolili su si tu malu scenarijsku slobodu i karavanu, umjesto prema Kaliforniji, uputili su na sjeverozapad, na samu granicu s Kanadom. Donner karavana zaglavila je u negostoljubivoj Sierra Nevadi, Donaverova karavana na Stjenjaku. Izmijenili su i sudbine likova i tako dali su svoje viđenje borbe čovjeka protiv nemilosrdne prirode, borbe protiv Indijanaca i borbe za preživljavanje koja ih je natjerala da pribjegnu kanibalizmu.
Ken je upao u priču kao vodič karavane. Sigurno ste davnih dana pročitali ovu priču, kada još nije bio aktualan film “Revenant“ s Leom DiCaprijem koji je, usput rečeno, konačno dobio Oscara, a bilo bi fer da je i medo dobio kipića. Pročitajte ju ponovo i naći ćete neke sličnosti koje neodoljivo podsjećaju na početni dio filma; grupa trapera u lovu na krzna, napad bijesnih Indijanaca, izdaja suboraca, spašavanje golog života i osveta. Doduše Kenova osveta nije bila tako dramaturški krvavo razvijena kao Glassova, ali akcije joj ne nedostaje. Kena praktički kasnije ni ne primjećujete u radnji, jer su autori naglasak stavili na sudbine članova karavane. Autori nas odlično vode kroz putovanje na sjeverozapad, ritam priče je fino ukomponiran. Kao i svako dugo putovanje, i ovo počinje pomalo dosadno. Gotovo do polovice epizode ništa se bitnoga ne događa, putovanje teče sporo i jednolično, pomalo i dosadno. Monotoniju putovanja razbija upoznavanje likova iz karavane, njihove želje, snove i nadanja što ih očekuje na kraju putovanja, sudjeluju u svakodnevnim aktivnostima koje su raspoređene na muško/ženske poslove, pratimo jedan zaljubljeni mladi par i njihove ispade ljubomore i tu se baš nitko karakterno ne ističe. Zatim se situacija polako počinje mijenjati. Sitne, ali konstantne nesreće u vidu slomljene osovine ili kotača, sparna i suha klima, južina, visoke trave prerije počinju polako utjecati na psihe ljudi. Ništa dramatično, ali polako slutimo naznake da će se nešto loše dogoditi. Situacija se naglo mijenja susretom Indijanaca Arapaho (Donnerovu karavanu napale su Pajute). Ovdje imamo klasičnu razradu dijaloga između Kena i poglavice. Kenove riječi o miru, da su samo u prolazu i da neće nauditi nikome, zatim poglavičine o nebrojenim doseljenicima koji će doći poslije njih i uzeti im zemlju i živote…Dobro pozicioniran i odrađen dijalog koji nam daje na uvid kakvo je stanje stvari bilo u tim burnim i divljim vremenima.
Slijedi mali spojler
Ima jedan nenametljivi lik koji se provlači kroz priču, a koji ničim ne odaje da će se pretvoriti u krvoločnog ubojicu. Karakterizacija tog lika građena na opsesiji jednog Normana Batesa koji svoje frustracije prema majci liječi masakriranjem mladih djevojaka, ovdje je dobila obrnutu ulogu, karakterizacija Jacobove psihe građena je na prisnom odnosu sa starom majkom, a kojoj friškim ljudskim mesom omogućava još jedan dan života. Morbidnost tog lika izražena je i u njegovom fizičkom karakteru, zakržljalom i neuglednom, boležljivom, sasvim atipično jednom pioniru i čovjeku s granice. Shodno izgledu i previše prisnom odnosom s majkom, pomalo i bolesnim, za pretpostaviti je i njegova indiferentnost prema ženama. Nisam načisto jesu li autori trebali posezati za takvim jednim likom u razvoju radnje, možda su ubacivši njega i majku promašili poantu ove priče, jer narušavaju ritam radnje usmjeravajući je prema najobičnijem slasher partyju. Da bi to razlučili, moramo upoznati pravog Jacoba Donnera. Pravi Jacob Donner imao je veliku obitelj; sedmero djece i suprugu Elizabethu, a od cijele obitelji preživjelo je tek troje djece. Bolesna izmjena njegovog karaktera u interpretaciji stripovskog Jacoba koja neodoljivo vuče na Normana Batesa u ovom slučaju je suvišna, nategnuta i izvještačena i definitivno se nije trebala dogoditi.
Detalji oko kanibalizma članova Donnerove karavane nikada nisu do kraja razjašnjeni. Nije bilo poznato koliko je njih sudjelovalo u kanibalizmu jer su preživjeli međusobno optuživali jedni druge, niti je poznato jesu li ubijali jedni druge ili su glad utažavali jedući već mrtve članove koji su umrli od iscrpljenosti tako da je vrlo teško bilo sastaviti suvislo izvješće. Kroz povijest i kroz razna kasnija prepričavanja događaji su izmjenjivani. Ovdje autorski dvojac daje svoje viđenje tragedije i pri tome rade mučan i zastrašujući prikaz glađu iscrpljene male zajednice okružene snijegom i divljom prirodom. Upravo su te scene jedne od najboljih, ujedno i najtragičnije koje je Ortiz odlično grafički iznio. Nakon ovog događaja, u siječnju 1848. u Kaliforniji je otkriveno zlato i emigranti su u velikom broju krenuli na nova putovanja i do kraja 1849. više od sto tisuća ljudi nošeno zlatnom groznicom prekopavalo je teren u blizini gdje je Donnerova karavana pretrpjela teške patnje.
Ljudi, jedan savjet za kraj. Nikad ne idite nepoznatim prečacem ako uz sebe nemate bar jednog debljeg frenda. I oštar nož za tranširanje.
.jpg)
