Rijetko koji žanr je tako dobro adaptiran u stripu kao vestern. Strip traži junaka, a čini se da su odmetnici, lutalice i čudaci s Divljeg zapada odličan materijal. Nikad na istom mjestu, provodi pravdu „na svoj način“, prijatelj sa svima i s nikim, to je Ken Parker. Njegov stvaralac, Berardi, nije uvijek bio savršeno dosljedan u prikazu Kena kao junaka, ali to nije neobično za relativno duge serijale kao što je Ken Parker, zapravo serijal je izuzetno konzistentan u kvaliteti u usporedbi sa stripovima tog vremena (1979. god.). Ne treba zaboraviti na činjenicu da su strip i vestern u smislu filmskog žanra (gdje je ostavio i najprepoznatljiviji trag) imali sličnu prošlost. Naime, oboje su bili smatrani umjetnošću B produkcije, za zabavu manje zahtjevne publike. Bez obzira što su vestern filmovi našli svoj put do Oskara, a strip danas smatramo tzv. devetom umjetnošću, mišljenja sam da nipošto ne smijemo zaboraviti i na njegovu zabavnu i opuštajuću dimenziju. Želja za uveseljavanjem drugih jedan je od najplemenitijih motiva koji stripu daje dodatnu snagu, bez da ga lišava stvaralačke kvalitete. Upravo u Kenu Parkeru nalazimo sve ono što treba dobrom stripu: sadržajnost narativa uz malo, ili nimalo praznog hoda, uzbudljive sukobe inspirirane vesternom, i bogatstvo finog humora.
Ova epizoda je u znatnoj mjeri detektivska priča, dogodio se zločin, treba pronaći krivce. Mi kao čitatelji imamo privilegiju da pratimo zlikovce, vidimo njihove misli i planove, te s manjim ili većim divljenjem posmatramo kako Ken dolazi do smjernica u organizaciji svoje potjere. Skupina koja je izvršila pljačku vlaka je nemilosrdna, hladnokrvno su ubili svjedoke, a njihov vođa Bo Sullivan je jedan od onih koji ne želi dijeliti plijen s crvima. Tu je i njegov brat Peter, mlad, živčan, ali manje opasan, navodno je na mamu. Skupina zlikovaca se tako smanjila na dvojicu, ali čak i lopovi moraju biti pošteni s vremena na vrijeme, stoga je Bo smanjio i broj ljudi koji ga love. Inicijalno su bila četiri vojnika s Kenom, a sad je ostao samo jedan. Dakle, ravnopravan okršaj dva na dva, kao što priliči u vesternu.
Ken Parker u tandemu s Meksikancem, neki tvrde da je Ken u svome bitku Zagor, a sad to više nitko ne može poreći. Da bi ste djelovali u tandemu s junakom morate i sami biti pomalo junak. Emiliano to i jest, ljubav i odgovornost prema svojoj brojnoj obitelji projicira i na druge kojima je pomoć potrebna, hrabar je, ne boji se teškog rada, ali ni metka. Činjenica da je Meksikanac i da često ubacuje izraze na španjolskom, daje mu i dimenziju posebnosti. Neobičan je trenutak kad Emiliano upita Kena vjeruje li u Boga. Ako čitatelj na trenutak zanemari osobna uvjerenja, i hladno razmotri Kenov odgovor, mogao bi uočiti stanovitu zrelost u odgovoru koji to zapravo i nije. Ovakvi detalji pokazuju koliko Berardi čvrsto drži uzde scenarija, bocka u dovoljnoj mjeri, ali ne dopušta patetiku i melodramu, što mu u prošlim epizodama nije uvijek išlo od ruke, ili mu pak nije bila namjera.
Kad govorim o sadržajnosti scenarija, onda su jedan on ponajboljih primjera sporedni likovi. Svaki od njih bi mogao biti intrigantna i neobična priča za sebe. Tu se naravno ističe Shirley Holls, ljepuškasta djevojka koju otac prisiljava na teški rad, i prostituciju, čak ju je i sam uzimao. Majka povremeno razbije tu monotoniju tako da joj odvali dobru pljusku, a ni rukovanje sačmaricom joj nije strano. Rezolucija ovog usputnog slučaja ponovno pokazuje zrelost u Berardijevom pisanju. Djevojka je dobila slobodu, ukazane su joj prilike, ali njena ličnost je disfunkcionalna, nema razvijene odgovornosti. Priča o Shirley formalno završava tako što odlazi s nepoznatim muškarcem, ali stvarni završetak možemo tek zamisliti. Neki su možda zamislili bajkovit kraj, ja nisam, sloboda je u stanju utopiti one koji nisu sposobni izaći iz identiteta žrtve. No, jedno je neizostavno - humor. Bilo da se radi o usputnim doskočicama, ismijavanju stereotipa, crnom humoru, ili kombinaciji svega navedenog, on je tu, uvijek pažljivo doziran i brižno raspoređen. Rezultat je takav da vam ni u jednom trenutku neće biti dosadno čitati ovaj strip.
Naglašavanje sporednih likova je dobrodošlo, doprinosi sadržajnosti priče, ali je i dvosjekli mač. Tu se nalazi i određeni problem u priči, a to je neupečatljiva uloga i prikaz Kena kao glavnog lika. Junak je on, van svake sumnje, složio je kockice mozaika i riješio slučaj, ali je u ovoj priči previše mlak, blijed, a opet nije ni hladni osvetnik iz sjene, čini se gotovo odsutnim. Nakon pročitanog u vividnom sjećanju mi ostaje Bo Sullivan, Emiliano, Shirley, dječak s ranča, čak i miš iz bordela. Znam da je Ken tu, ali nisam u stanju da mu pridružim nijednu pamtljivu scenu, ili snažnu rečenicu. Nedostaje mu vatre, i karizme.
Pogledaj se u zrcalo! Misliš da će ti porota povjerovati! (Ken)
Od čizme do zanatlije iz Alamosa, od ranča do pošte i pansiona u Silvertonu, svi putevi vode do bordela. Razonode nije bilo u izobilju na Divljem zapadu, izbor pada na kurve ili opijum. Autor se odlučio za ovo prvo, muški dio publike je zadovoljan, iako će jedina zabava biti zavirivanje kroz ključanicu. Bo Williams pokazao se kao oprezan i lukav neprijatelj, ali učinio je kobnu grešku jer se odlučio za bordel u istom gradu iz kojeg je poslao brzojav na ranč. Možda će neki ovo proglasiti i kao propust u scenariju, ali tko bi očekivao da će neki tamo Ken Parker biti toliko uporan. Nije šerif, nije bounty hunter, bori se za pravdu, ali ne uočavamo značajno sažaljenje nad ubijenim nevinim ljudima, a završni obračun prolazi hladno, uz malo ili nimalo riječi. „Ken Parker je nesposoban da bude junak“ rekoše neki mudri ljudi, ali to ne može biti dalje od istine. Ken je savršeno sposoban za to, inteligentan je, neustrašiv, najbolji tragač, najbolji strijelac, možete ga savladati iz zasjede, ali pružite li mu tek djelić prilike on će vam presuditi. Tu se nalaze Berardijeve zablude, on se opire ovim darovima, umjesto da se sladi s njima.
Nitko ne može sporiti da je Milazzo crtački vrh serijala o Kenu Parkeru, Maraffa bi bio moj drugi izbor, dok relativno nisko treće mjesto zauzima Alessandrini - grafički autor ove priče. Mnogima je poznatiji po radu na serijalu Martin Mystere, gdje zauzima jednako poštovanje kao Milazzo u Kenu. Alessandrinijev stil u Kenu ima više divljeg u sebi, pod utjecajem je Milazza, ali bez njegove gracioznosti. Ovo mu je četvrta epizoda koju crta, a ukupno ih je bilo samo šest. Konkretno u ovom broju je vidljiv pomak naprijed u odnosu na početne radove.
Zaključno mogu reći da se radi o vrlo dobroj priči, koju vrijedi pročitati. Nije dosadna i melodramatična, čak štoviše, uzbudljiva je, zanimljiva, duhovita, pa čak uspije i iznenaditi s nekim kadrovima na koje nismo navikli u nama omiljenom Bonelliju. Nedostatak je blijed prikaz glavnog junaka, ali bogatstvo sporednih likova, i kvalitetni dijalozi će biti dovoljna kompenzacija za većinu čitatelja.
.jpg)
