Kada se pomisli na vestern, više manje svi imamo iste slike u glavi: kauboje, Indijance, divlje prerije ili upečatljivi krajobraz Arizone, revolveraške obračune...
Teško da će nekome pasti na pamet vatrogasna kola ili javni pisoar, zar ne?
Baš ti neočekivani elementi prave razliku kod Berardijevog pristupa ovom vestern serijalu. Javni pisoar (vespazijanac) je bio glavna "zvijezda" u KP SR 20: Priča o oružju i prevarama, a ovdje nam Berardi donosi još jedan potpuno neočekivani novitet u vestern priči - vatrogasna kola sa pumpom na parni pogon, stavivši ih u prvi plan pri samom upoznavanju čitatelja sa gomilom protagonista u ovoj priči.
Moram priznati da se uvod čini dosta konfuzan, ali vrhunski doprinosi osjećaju pravog vestern štimunga jednog malog gradića Bogu iza nogu. Jednostavno osjetiš svu prašinu na glavnoj ulici. Upoznavanje s akterima je posebna priča; iz skoro svakog razgovora izlaze na vidjelo ustaljena razmišljanja tadašnjih ljudi, kao i problemi skoro pa jednaki današnjima.
Odlična mi je scena gdje žena zove muža da mu pokaže album sa slikama koji je taman dobila. Baš te tjera da se zamisliš kakav je to novitet bio tada, a tek prestiž posjedovati album sa vlastitim slikama. Iz tog razmišljanja naprasno budi ono što je u svim kulturama i vremenskim razdobljima isto - neizostavno kvocanje ljepše polovice i nabijanje još kojeg kompleksa svojem mužu, u ovom slučaju bankarskom činovniku Basileu, koji će postati kotačić prevage u ovoj priči.
S ovom scenom na umu izvjesno je da scenaristi jasno prikazuju položaj žena na Divljem zapadu, uz činjenicu da je često (kao i sada) žena samo naizgled u podređenom položaju u braku. Naglašene su i sveprisutne rasističke predrasude, ali tu je i danas situacija skoro ista, samo što se o tome ne smije javno pričati.
Iskreno, priča kao priča nije nešto, čak su te fore s prevarama i lukavim banditima postale običaj, kao i Kenova spasonosna rješenja situacija, ali detalji iz svakodnevnog života tog malog gradića i sve ljudske mane koje tako jasno izlaze na vidjelo za vrijeme talačke situacije su one prave vrijednosti ove priče.
U prošloj epizodi se Berardiju kao pomoć na scenariju pridružio Maurizio Mantero, ali (iskreno) nisam primijetio neku razliku u pripovijedanju u odnosu na ustaljenu Berardijevu praksu. U ovoj epizodi bi trebala biti Berardijeva priča, a scenarij Manterov, ali opet mi to izgleda čisti Berardijev način pripovijedanja. Istina, postoji taj dojam konfuznosti, pa čak i nepovezanosti scena u početnom dijelu.
Vidi li se u tome ruka novog, neisprakticiranog scenarista? Kako god bilo, više puta sam se morao nekoliko puta vraćati da bih povezao kockice, pogotovo kod početnih preskakanja sa scene na scenu.
Za primjer mogu izdvojiti scenu gdje se dvije djevojke tipično ženski podbadaju, da bi se teže primjetno scena prebacila na druge dvije žene koje su se potukle (ove dvije scene koje izgledaju kao jedna su čak i Markosa prevarile dok je pisao predgovor). Na prvu (pa i drugu i treću) se čini da su se to potukle žene koje su se počele elegantno podbadati, ali drugačiji izgled mjesta radnje na sljedećoj stranici odaje da se nisu potukle te dvije, već druge dvije žene sličnog izgleda. Smotani šerif je poveznica koja dodatno zbunjuje jer spomen njega je doveo do direktnog podbadanja u prvoj, da bi nesretnik popio batina u pokušaju rastavljanja dvije "nemani" u drugoj sceni. Toj konfuznosti je dijelom možda kumovao Alessandrinijev crtež koji je poprilično neujednačen upravo u početnom dijelu priče, pa sam zbog toga i pomislio da je crtački nemar u pitanju.
Još jedan detalj koji možda odaje drugu scenarističku ruku su već spomenuti prijelazi s scene na scenu kod uvoda. U zadnjim vinjetama tekuće scene ide spomen osobe koja nosi radnju u sljedećoj sceni. Zgodna igrica koja dodatnu vrijednost dobiva prilikom drugog čitanja gdje se posebno primijete te finese koje je zbog velikog broja likova i detalja prilično teško primijetiti iz prve.
Zanimljiv uvod traje sve do 22. stranice, kada počinje zaplet u klasičnom načinu naracije i nadograđivanju scena i likova iz uvoda, da bi se sve naprasno prekinulo eksplozijom nakon izjave lokalnog poduzetnika, gospodina Endicotta: "Nisam škrt, ali imam svoje principe. Ovo je slobodna zemlja u kojoj svatko krči sebi put..."
Teško je reći da je izjava gospodina Endicotta pogrešna i ta izjava je istinski moto američkog društva. Koliko god ružno i sebično zvučala, većinom je to tako, ali meni su draže one kršćanske "Dobro se dobrim vraća!" ili "Daj i bit će ti dano!". Interpretacija istih poslovica je već druga pjesma. Nastojim misliti da smo mi bolji ljudi, što potvrđuju i scene iz potresom opustošene Banovine gdje je na vidjelo izašla većinom ljudska dobrota i nesebičnost u pomaganju onima u nevolji, ali vratimo se Kenu.
U daljnjem toku priče scenaristi pokazuju većinom negativne ljudske osobine i osim Kenove ekipe samo smotani šerif izgleda čovjek na mjestu.
S druge strane (osim standardnih beskrupuloznih zlikovaca) imamo plejadu sivih likova kao što su gradonačelnik, sudac, doktor, direktor banke i njemu nadređeni inspektor, a mislim da je najgori od svih fotograf - pravi primjer bezosjećajnog parazita koji u ljudskoj nesreći vidi samo svoju korist, tako što će uhvatiti koju dobru fotografiju.
Iako ima nekoliko likova sa "zanimljivim" izjavama, fotograf je prikazan kao ekstremni rasist ufuran u nekakva kvazi-znanstvena objašnjenja od nadmoći bijele rase. Zvuči poznato? Po tom pitanju posebno je zanimljiva situacija kada fotograf pokaže sucu sliku uglađenog bijelca, na što sudac sa sigurnošću kaže da je sigurno dobar i pošten mladić, kad ono psihopat koji je pobio cijelu svoju obitelj. ;-)
Definitivno ne nedostaje sočnih detalja, a bio bih dosadan da sada krenem u nekakvo nabrajanje. Možda je dovoljno samo reći da, nakon što se karte polože i više manje znamo što očekivati od kojeg lika, slijedi filmska završnica, koja se (za razliku od prve polovice priče) čita u jednom dahu, a Berardi ne bi bio on da nam malo ne zagorča završnicu.
Alessandrini mi nikad nije bio drag crtač, unatoč tome što mi je njegov Martin Mystère najdraži junak. Likovi su mu dosta neraspoznatljivi, a ni dinamika nije na zavidnom nivou. Nikad mi nije bilo jasno što ljudi vide u njegovom crtežu, odnosno čemu hvalospjevi. Daleko da je to loše, ali za jednog Milazza, Alessandrini je „niželigaški igrač“. Naslovnica efektna, lijepa i idealno odgovara epizodi.
Ključni potez podcijenjenog bankarskog činovnika
Za kraj mogu još jednom preporučiti jako pažljivo čitanje ili čak ponovno naknadno listanje epizode u cijelosti da se uoče sitnice koje su možda promakle kod prvog čitanja. Meni se na taj način utisak uvelike poboljšao tako da je prava sreća što sam odlučio napisati ovu recenziju.
.jpg)
