Unatoč kultnom statusu kojeg Ken Parker ima, nisam puno dobrog pročitao o tri epizode koje su sadržane u ne tako davno objavljenoj osmoj knjizi kiosk izdanja više nego pohvalnog zajedničkog pothvata dvije izdavačke kuće: Strip-Agenta i Fibre. Stvarno je teško reći nešto loše o ovom izdanju koje nam je u relativno kratkom vremenskom razdoblju ponudilo cjelokupan serijal na kiosku po najpovoljnijoj mogućoj cijeni. Možemo se samo nadati da će se ovakvi izdavački pothvati "za raju" nastaviti i s drugim junacima kao što su Magični Vjetar ili Mister No.
Kako god, da nije bilo ovog izdanja, ja se ne bih ni prihvatio Kena Parkera, a sada polako odrađujem cijeli serijal, pa mi je ovo i peta Kenova recenzija koju pišem.
Činjenica da mi je ovo prvi put da čitam ovaj serijal je s jedne strane dobra, a s druge baš i ne. Mana premijernog ocjenjivanja i komentiranja je ponajviše u tome što se višekratnim čitanjem sa razmakom neki detalji bolje primijete, a lakše je i dati sud u bitnim stvarima s obzirom na cjelokupan kontinuitet. S druge strane, moje "tabula rasa" stanje po pitanju znanja o narednim epizodama možda ima i više pozitivnih elemenata, kao što je mogućnost doživljavanja serijala onako kako je i originalno zamišljen, bez utjecaja saznanja o kasnijim događajima, a posebno bitan element je što nemam subjektivnih utjecaja iz ranijih čitanja, pogotovo što moj dojam o serijalu nije iskvaren katastrofalnim načinom izdavanja ovog serijala od strane Dnevnika. Cenzura je kod puno priča promijenila poantu nekih situacija, a ne treba niti spominjati štetu nastalu zbog neizdavanja epizoda onako kako su kronološki trebale izlaziti ili čak zbog potpunog preskakanja, što se desilo ovoj epizodi. Kontinuitet je u ovom serijalu od krucijalne važnosti, pa se neki elementi i ne mogu ispravno doživjeti.
Slijedom toga, pitam se koji je Dnevnikov razlog neizdavanja ove priče? Je li problem "Evanđelje po Mateju" u hotelskoj sobi, ili su problematične scene u kojima se Berardi uhvatio crnačke problematike, ili završna scena daje krivu poruku? Toj zadnjoj sceni ću se vratiti na kraju recenzije, a mislim da su ove tri situacije zajedno odgovorne za Dnevnikovo preskakanje ove priče - za koju mogu odmah reći da nije na visokom nivou ovog serijala. Daleko od toga da je u pitanju loša priča, ali nema ni blizu tu snagu većine priča koje sam kronološki odradio do sada.
Na samom početku ostao sam šokiran tragikomičnim prikazom ljudi u trku. Sam pogled na te početne stranice ostavlja uvjerenje u neozbiljnost cijele priče. Primjećujem da crtač ima čudan fetiš na petrolejske lampe koje crta detaljno i u velikom broju, a često i u prvom planu kroz cijeli strip. Na žalost, ta ajmo reći detaljnost u crtanju sporednih detalja nije popraćena meni bitnim elementima crteža, kao što su: dinamika, jasnoća zbivanja, izgled likova i njihova ustaljenost tokom epizode. Zbog toga su likovi ukočeni s neuvjerljivim facijalnim ekspresijama, a punina pozadinskih detalja, u želji da se dočara duh vremena iz priče, dodatno ostavlja dojam arhaičnog crteža. Prednost su neobični, zanimljivi, pa čak i filmski kadrovi koji pažljivom čitatelju otkrivaju puno detalja, kao što je npr. scena s miješanjem karata gdje najprije mislimo da je negativac Lynch u akciji, a daljnje otvaranje kadra otkriva da je vješti kartaš navodni pozitivac Colin. Način miješanja karata kao i ubijanje dosade igrajući sam sa sobom pokazuju da bi Lynchova verzija priče mogla biti vjerodostojnija nego se na prvu činilo. Ovdje bih možda izdvojio i scenu hladnokrvnog likvidiranja nesretnog kormilara. Definitivno neobičan prikaz ubojstva iz pozicije ubojice, pogotovo ako se priča o jednom vestern stripu.
Giovani Cianti - crtač ove epizode
Giovanni Cianti, primarno bodybuilder, pa tek onda crtač, koji je najčešće surađivao s Alfredom Castellijem na raznim talijanskim revijama, dok je radio samo na tri stripa u Bonelliju, od kojih su sva tri na Kenu Parkeru. Uz ovu priču, još je nacrtao KP SR 29: Veličanstveni revolveraš - još jednom u suradnji s Castellijem i KP SR 35: Staza divova, čiju zadnju trećinu je morao dovršiti Milazzo, jer je zbog stalnog kašnjenja došlo do prekida suradnje s Berardijem.
Nakon ovog kratkog osvrta na crtež, vratimo se scenarističkom zapletu same priče gdje nastavljamo pratiti Kenovu karijeru vojnog izviđača. Nalazimo ga u lučkom mjestu na rijeci Missouri dan prije ukrcavanja na parobrod koji će ga odvesti u daleku Montanu, gdje je dodijeljen Fort Bentonu kao glavni izviđač zbog toga što odlično poznaje taj kraj jer je tamo rođen.
Ubrzo biva upleten u spletku oko utjerivanja dugova i koncesije nad rudnikom zlata u Montani. U hotelu, gdje je uzeo prenoćište, vrtirepka Angela je bacila mrežu u pokušaju pridobivanja Kena kao svojevrsnog dragovoljnog tjelohranitelja. Nakon što je namješteno da dobije sobu pokraj njezine, Ken se uplete u obračun s dva sumnjiva tipa koji su htjeli na silu doći u posjed nečega u sobi. Po njenoj priči, ona je s navodnim ocem Colinom u bijegu pred bivšim poslovnim suradnikom i kamatarem (Lynch) koji želi doći u posjed Colinove koncesije na rudnik na račun dugova, a zbog istog slučaja je njegov drugi kompanjon i suvlasnik rudnika izvršio samoubojstvo, čiji je dio sasvim zgodno pripao Colinu. Priča joj je malo prozirna, ali nije ni Ken toliki naivac da odmah povjeruje djevi u nevolji, ali budući da će dugo zajedno putovati brodom, odluči igrati njihovu igru sa skrivenim kartama.
Evanđelje po Mateju
Vrlo brzo nakon što je Ken saznao njihovu verziju priče, scenarist nam jasno daje na znanje da je nekakva gluma u pitanju i da se samo može nagađati pravo stanje stvari. Sigurno da vam je svima palo na pamet da je time upropastio mogući završni preokret, ali Berardi je lukavo ponudio upravo suprotno. Unatoč tome što Cianti stalno crta svjetiljke koje čak i neki likovi tu i tamo pale, Berardi je polaganim otkrivanjem tajnih spletkarenja ostavio čitatelje u potpunom mraku. Uz to što je uopće teško predvidjeti daljnji razvoj situacije, tim djelomičnim, ali krucijalnim pokazivanjem karata je i izbjegao standardnu praksu u sličnim pričama. Scena Angelinog prostačkog psovanja nakon pada upravo nakon izjave da je bila u školi kod časnih sestara, Kenu uvelike otkriva njenu prijetvornost, ali on se samo džentlmenski ograničava na komentar: "Gdje ste naučili tako slikovit jezik?". Odgovor je neočekivan: "Pa, od... časnih se svašta može ćuti!".
Angela
Ubrzo nakon te scene počinje urnebes uz note Johanna Straussa mlađeg, odnosno nenadani pokušaj pljačke parobroda koje će izazvati prolijevanje puno krvi (baš u stilu naslova valcera - „Bečka krv“) na do tada idiličnom, gospodskom putovanju. Tu je još znakovito Lynchovo (glavni, ali pomalo i simpatični negativac) hvatanje za glavu u očaju zbog gluposti njegovih šakača, a prije zaključka istakao bih još samo jednu možda i najupečatljiviju scenu u priči, odnosno sarkastični razgovor dvojice crnaca koji otkriva istinito stanje stvari nakon Građanskog rata iz crnačke perspektive:
Joe: "Meni je iskustvo iz rata dovoljno! Sjever protiv Juga, bijelci protiv bijelaca, a mi u sredini, čekamo oslobođenje od ropstva!
I znaš kako je završilo!? Tako što nas Sjevernjaci mrze jer su ratovali zbog nas, a Južnjaci jer su izgubili rat!"
Tom: "Ipak, nešto se promijenilo!?"
Joe: "Naravno. Prije sam bio rob i jeo svaki dan. Danas sam slobodan umrijeti od gladi!"
Vrhunski!
Završna stranica ostavlja pomiješane osjećaje. S jedne strane osjećaj da je pravda zadovoljna činjenicom da su svi spletkari loše prošli, a scena Angelinog bijesnog gužvanja oproštajne Colinove poruke kojom Kenu konačno, u potpunosti pokazuje svoje gujsko lice ispunjava zadovoljstvom i potvrdom da je istina da sve dođe na svoje.
Samo što odmah u nastavku te scene vidimo hvatanje crnca Toma, krivo optuženoga za pomaganje pljačkašima i surovu, ali realnu Kenovu tvrdnju da će biti dobro ako dočeka živ suđenje.
Neću reći da je takav scenarij nerealan - upravo suprotno, ali daje krivu poruku. Što nam to Berardi tom završnom scenom poručuje?
Da će svako dobro djelo biti kažnjeno i da nema pravde jer je Tom završio nepravedno optužen zbog toga što je krenuo pomoći zajedno s kolegom ložačem Joem, kojeg je ta plemenitost već koštala života?
To nije prava poruka, niti je taj način razmišljanje dobar. Takvim razmišljanjem pojedinac truje sam sebe i kao da zaziva nesreću. S te dvije zadnje pasice ove priče Berardi nam još jednom poručuje da nema nade, a pesimizam je zarazan, pa na kraju ove epizode nema onog dobrog, pozitivnog osjećaja, a to nije dobro.
.jpg)
