
Nikada u životu nisam kupio niti jedan Lunov Magnus strip (niti Zlatnu seriju, ako ćemo za pravo), a pročitao sam iste na tone. Lepota mog (a verovatno i vašeg, u slučaju da smo ispisnici) odrastanja je da je stripova uvek bilo svugde i na svakom koraku i da je išao iz ruke u ruku. I ne, ne stidim se da priznam da sam tada gutao naslove poput Okultis verenik, Frenkijeva pesnica, Vukovi s Ontarija, razne Zagore… Iako će od te bulumente, koja se dvaput sedmično pojavljivala na kioscima, Mister No mi postati najomiljeniji, neće biti ni on dovoljan da ga skupljam (sa izlaskom VLMSa to će se promeniti). Čak su neki Tim i Dastiji, Karabina Slimovi i još neki opskurni likovi, retko, ali ipak dolazili do mene. Jedan jedini koji i kad je dolazio, a bio redovno preskakan i nikad čitan, bio je - Ken Parker.
Dva su razloga za to. Prvi, tih par primeraka Kena koji su mi i došli u ruke imale su očajne naslovne strane, previše bele i/ili bezizražajne, sa skoro nimalo detalja. Drugi, kad onako na prvi pogled, bez udubljenog čitanja, vidim tamo nekog mrtvog ozbiljnog usamljenog konjanika koji se vrzma sa svojom puškom po Divljem zapadu mož da sledi samo: vrlj iza leđa! Sledeći!
I tako je to bilo sve do fantastičnog Libelusovog reprinta Kena Parkera za kojeg sam se ja zainteresovao u toj meri koliko su na njemu radili Alfredo Kasteli i pre svega Đankarlo Alesandrini, pa sam čim pre nabavio dotične epizode, ukupno sedam. Bilo mi je interesantno da posmatram meni najomiljenije scenaristu i crtača kako se snalaze u jednom sasvim drugačijem ambijentu, a takođe sam sebi pružio priliku da se konačno upoznam sa Bonelijevim junakom o kome sam, tokom svog drugog stripovskog odrastanja, na s.com-u, čuo samo reči hvale.
Kako su onda autori “ispali”? Kasteli, ako ne odlično, a onda bar vrlo dobro (malo kasnije o tome zašto ne i najviša ocena). Stari spisateljski vuk se i sa Kenom prilično dobro snašao, mada ako bih morao da cenim, s obzirom da je napisao dva scenarija jedan za drugim, onaj potonji, Veličanstveni revolveraš je još i bolji. Ipak, vidi se umeće, nije ni čudo, čovek je pisao i na Zagoru i na Mister Nou, a već je i stvorio svog novog junaka, Martija Misteriju.
S druge strane, Alesandrini je druga priča. Od svog debitantskog nastupa u #6 Krvave zvezde 1977. godine, u kome se vidi koliko je nesiguran i gde su mu lica aktera em gruba em promenjiva od table do table (oštro oko će slične probleme videti i u prva dva broja Martija Misterije!), pet godina kasnije, na svom poslednjem radu na Kenu imamo već jednu konzistentost i prepoznatljivost. Tačno, i dalje nije to sigurna ruka, mnogo senčenja tu ima, ali to je onaj stari Alesandrini kojeg smo zavoleli u Osveti boga Ra i Maču kralja Artura! Mlađani Prajs je skoro pa Marti, jedan vojnik vuče na Orlija iz mlađih dana, divljine Montane podsećaju na prašume Jukatana. I miris, i ukus… Ovo je vrhunac Alesandrinijevog rada na Kenu, koji će on samo nastaviti da dalje usavršava na svom matičnom serijalu Marti Misterija!
A što se same epizode tiče? Uh-oh. Rekoh malo ranije da Kasteli vrlo dobro ume da se snađe ma gde god. Zašto ne i odlično, ova priča je sjajan primer. Naime, sama radnja je izuzetno priprosta. Imamo sina koji odbija da posluša oca i da postane neko i nešto (lekar, pekar, apotekar), već u inat njemu polazi očevim stopama (i to bukvalno), postajući redov u odredu pukovnika Prajsa, svog oca. Od tog momenta sve kreće nizbrdo za mladića, okružen nepoverljivim vojnicima i ocem koji želi pošto-poto da ga se reši, Oliver upada iz nevolje u nevolju, toliko duboko da čak i Ken, koji veći deo epizode ne radi ništa mora da krene u spasilačku ekspediciju. Iako je ona sama vrlo uspešna, epilog je nagao, krvav, besmislen i ostavlja gorak ukus u ustima. Pored prilično plitke priče, Kasteli ima dosta praznih hodova tokom same epizode. Na jako puno strana bukvalno se ništa ne dešava, nema radnje niti pripovedanja, a te pauze, koje u naraciji i treba da postoje, čine se neprirodnima. Čudan izbor teme za jednog iskusnog i prekaljenog scenaristu poput Kastelija. On će se već u narednom broju u potpunosti rehabilitovati, a ovde će Alesandrini svojim talentom dići priču na nešto viši nivo.
Ipak, kada se sve uzme u obzir, ne samo ova priču, već svih sedam, moram da priznam da sam u svim njima prilično uživao!