Ranije sam bio mišljenja kako je šteta što je Berardi preklopio dvije linije radnje, dva povratka u rodni grad. Mislio sam da je time nepotrebno ostao nerazrađen odnos Kena s roditeljima. Čitajući epizodu ponovo, shvatio sam da nisam u pravu.
Sve je tu. Pogledi koji govore više od riječi, znakovita šutnja, sitna podbadanja u stilu ti mu reci, tebe će poslušati, omiljeno jelo, nepromijenjena soba...
Međutim, ova epizoda ima tri stvari po kojima je velika: a) povratak junaka doma i sve što ide s time; b) dvostruku radnju i c) vrhunsku režiju i montažu, inovativnu u svoje vrijeme.
Pa, idemo redom.
Ad a) Povratak junaka doma
Povratak u roditeljski dom nakon dosta godina, veliki je i neizvjestan događaj. Ljudi se mijenjaju, očekivanja jesu ili nisu ispunjena, imamo li što reći jedni drugima, ili će nas zid šutnje razdvojiti... Naš prijatelj i njegovi roditelji dijele tragediju pogibije mlađeg brata, odnosno sina. Kako je to utjecalo na njihov odnos, krivi li netko nekoga, ima li prešućenih rečenica, straha od susreta... Je li to možda razlog tako dugog Kenovog odsustva, a ne burni događaji i posao u vojsci?
Ken krivi sebe za bratovu smrt: ’Da sam ga pustio na miru, sada bi bio s nama.’ Razumljivo. Ali nije se trebao plašiti susreta s roditeljima. U razgovoru mu otac kaže: Nisi ti kriv, shvati. Ako si zbog toga tako dugo izbivao od kuće, pogriješio si. Umjesto jednog, kao da smo bili izgubili oba sina...’
Lijepo je imati se gdje vratiti. I lijepo je da jedan strip junak ima tako ljudski i ’običan’ odnos s roditeljima. A način na koji je susret prikazan stripovskim jezikom je maestralan, dirljiv, prekrasan.
Zagrljaj nakon 8 godina
A naslovnica? Ona je posebna priča. Junak za stolom s ocem, majka donosi jelo. Tako lijepo i neobično. Neobično za naslovnicu stripa, naravno. I u LMS izdanju je prekrasna, ali kada uzmete Libellusovu knjigu u ruke i okrenete poleđinu, vidjet ćete na ormariću uokvirenu sliku Kena i Billa, što ovom prizoru daje dozu drame, koja kao da lebdi u isparavanjima juhe.
Ad b) Dvostrukosti
Odabravši ovakvu, dvostruku radnju, Berardi i Millazo otvaraju sebi niz mogućnosti preklapanja, uspoređivanja, suprostavljanja... Kenov ljudski odnos s roditeljima nasuprot hladnih i napetih odnosa u porodici Elliot. Jednostavni, ostarjeli i blagi Jed u usporedbi sa strogim ocem i njegovim neispunjenim očekivanjima i razočarenjima. Dobri sin i sin razmetni konačno dobivaju ono što zaslužuju. A i crkvu smo malčice podboli. Pa kud baš da svećenik ne prigrli sina koji je zastranio. Moraliziranje i predbacivanje s visoka. A tako je malen korak do toplog zagrljaja. Jer ljubav i razumijevanje su tu, skriveni, na dohvat ruke. Na kraju otac shvaća svoje greške i obećaje da ih neće ponoviti u dobivenoj drugoj prilici. I majke su tu. Sada već naša stara znanica, Lucy, slična je gospođi Elliot. Obje su pune ljubavi za svoje sinove, ali imaju potpuno različite odnose s muževima. Dok su Parkeri svi zajedno za stolom, muškarci Elliot sami razgovaraju o ’ozbiljnim stvarima’, a majka prisluškuje iza zatvorenih vrata. Ipak, i tako zanemarena, u ovoj epizodi, zaslugom Berardija, dobiva jedan od najjačih dijaloga:
- Pusti ga! Zar ne shvaćaš da je došao ponovo otvoriti stare rane!?
- Ja shvaćam da mi je sin!
- I meni je, ali sad kada znam da je delikvent, radije bih da...
- Da...Što?
- Naučio sam ga razlici između dobra i zla, živjeti u pravednosti, poštovati bližnjega svoga i bojati se Boga... Što sam još trebao!?
- Možda mu je više trebao prijatelj nego učitelj! Koliko si se puta s njime igrao? Koliko si se puta s njim radovao? Koliko si puta sišao s propovjedaonice i šetao s njime!? KOLIKO!?
Ad c) Režija, kadriranje i montaža
Berardi i Millazo već u samim počecima rada na Kenu Parkeru počinju s laganim eksperimentiranjem, prevodeći u strip mnoge elemente filmskog jezika. Zanimljivo je da to uspijevaju unutar izdavačke kuće koja je do tada (a i poslije) imala stroga pravila o slaganju tabli i načinima iznošenja priče. Sjetimo se samo one scene preko dvije stranice već u 4. epizodi "Ubojstvo u Washingtonu") ili pjesme umjesto naracije ("Balada o Pat O’Shane"), pa sve do potpunog izostanka didaskalija. U ovom stripu oni idu još korak dalje. Ili bolje rečeno, mnoge metode do sada primjenjene pojedinačno, ovdje su spojene u jedno. Da puno ne pričamo, pogledajte malo pažljivije kako je ’izrežiran’ kenov posjet bratovom grobu (stranice 21 i 22) ili razgovor između Jeda i Lucy (stranice 76 i 77). To su table koje se mogu ubrojiti među najljepše u cijelom serijalu.
Dvostrukost radnje odražavaju se i na montaži. Ova stranica o tome najbolje govori, jer tu su dvije paralelne radnje prikazane na jednoj tabli, za razliku od npr. Kenovog lova (stranica 30) i Dickovog ribolova (stranica 31), koje su na susjednim stranicama. Zanimljivo je kako je ovdje jednostavnim elementima postignuta dramatika i brzina događanja. Ako se pažljivo promotri vidljivo je kako su dvije odvojene radnje postavljene u 2 stupca, ali uobičajeni redoslijed čitanja daje nam kratke i brze sekvence. Taj redoslijed čitanja još je naglašeniji naizmjeničnim postavljanjem sličica u okvir i bez okvira, što omogućava i drugačiji redoslijed gledanja (dva trokuta).
________
Gornjom analizom u tri točke obuhvaćeno je mnogo toga. A još nisam ni rječju spomenuo Kenovu igru s djetetom, niti majku tog djeteta, a netko je valjda i otac, a ima tu i nekih razbojnika, tu je i jedan Pinkertonov agent/lovac na glave ... I sve to na samo 96 stranica.
Može li biti bolje preporuke za čitanje?
.GIF)
.jpg)
.jpg)
