Berardi i Milazzo ne posustaju! Nakon prve četiri epizode ovaj autorski dvojac potpisuje i petu epizodu uspješno održavajući visoku razinu kvalitete kako teksta tako i crteža od početka sage, čak štoviše, ova epizoda predstavlja prvu «vrhunsku» epizodu u serijalu, jednu od onih koje se čitaoci rado sjećaju i koja redovito zauzima mjesto među top 10 najboljih. Ova epizoda predstavlja svojevrsnu dekonstrukciju glavnog junaka jer Ken iz ove epizode gotovo da nema dodirnih točaka sa Kenom kojeg smo upoznali u prve četiri epizode a ujedno predstavlja i kraj Milazzove serije od 5 epizoda i kao takva predstavlja još jedan korak u evoluciji Milazzovog stila koji svoju kulminaciju doživljava nakon nekoliko brojeva u epizodi «Balada o Pat O‘Shane».
Kianceta:Vi ste čudan narod…teško vas je razumjeti.Čak ste mi i ime izmijenili a da me niste pitali da li ja to hoću.
Ottawa:Kianceta znači «prava žena». Ona koja ga nosi mora biti lijepa poput proljeća i i žestoka poput divljeg ponija.
Kianceta:To bi trebao biti kompliment?
Ottawa:Najveći za ženu Hunkpapa.
Na početku priče upoznajemo Thebu, jednog od skupine dječaka iz indijanskog plemena Hunkpapa koji idu u lov gdje ga od napada razbješnjelog medvjeda spašava Ken koji i sam još slab od ozljede glave on gubi svijest u toj borbi. Istovremeno, ratnici istog plemena napadaju kočiju Belle McKeever, supruge vojnog liječnika na putu za Fort Browning. Svi vojnici iz pratnje bivaju ubijeni, a Belle se spašava pukim čudom, uz pomoć običnog sata budilice koji izaziva veliko čuđenje indijanaca koji je zatim povedu sa sobom u selo. Thebina majka Tecumseh traži od svog brata, poglavice Ottawe, da prime Ken u pleme u ime drevnog zakona o gostomprimstvu na što ovaj nevoljko pristaje i tako Ken postaje «Chemako», tj. «onaj koji se ne sjeća». Dio koji slijedi je i najzanimljiviji dio ove priče, dio u kojem nam Berardi prikazuje različitost između bijelaca i indijanaca i na dva načina, kroz Belle i Kena, njihovo postepeno uključivanje u život jednog indijanskog plemena. Tako od početnog straha i nepovjerenja Belle polako prihvaća Ottawu kao muža te se iz njihove ljubavi rađa sin, Wa-Toh (koji je poslije postao Walt, kao što je i Theba postao Teddy) i postaje prava indijanska squaw.
Ken s druge strane razvija posebni odnos sa Thebom i njegovo majkom Tecumseh koja mu na kraju postaje i žena i sve u svemu, svi skupa proživljavaju jedno prilično idlično i sretno razdoblje. Idile obično kratko traju tako i ovu prekida divljački, bezobzirni i nepravedan napad vojske na selo koji završava pravim masakrom u kojem pogibaju i Tecumseh i Ottawa, a Ken i Belle uspijevaju preživjeti i po strašnoj mećavi doći do Fort Browninga i spasa. Kenu se vraća pamćenje i on ubrzo napušta tvrđavu za Welshovim tragom, ostavljajući Thebu i Walta sa Bellom koja se odlučila vratiti nazad u Boston, nakon rastave s mužem «kojem bi samo smetala u karijeri»…
Berardi je ovaj put napravio zaista odličan posao, priča je dobro zamišljena i još bolje realizirana. Ritam priče je odlično tempiran, dramatične prizore smijenjuju kratke komične scene, Berardi nas pušta da se upoznamo sa likovima, da se sprijateljimo s njima i da ih zavolimo, dijalozi su posebno lijepi, gotovo poetični, odlična je ideja o ubacivanju sata budilice a zanimljiv je i način na koji su neke scene prikazane, poput scene na stranici 54, Belline dvojbe o ostanku sa Ottawom ili bijegu u «slobodu». Likovi su odlično i pažljivo karakterizirani, s tim da posebnu zaslugu u tome ima i sam Milazzo koji svojom ekspresivnošću uspješno dočarava emocije protagonista. Berardi ovdje uspijeva izbjeći čestu zamku u koju upadaju autori pri ovakvim pričama, rasplićući dramatičnu situaciju sa neizbježnim pathosom a da pritom ne pretjera i zaluta u patetiku (u ovom trenutku mi na pamet pada Macan i njegov izvrsni Grendel za kojeg se može reći ista stvar). Na kraju autor ne propušta još jednom uputiti oštru kritiku društva i rasizma kroz lik doktora McKeevera koji ne može ugroziti vojnu karijeru činjenicom da ima ženu koja je rodila indijansko dijete. Belle tako ostaje sama sa dvoje djece i vraća se nazad u Boston, gdje će ih Ken ponovo naći nakon 8 godina (ili 49 brojeva)…
Za Milazza sam već rekao da to još uvijek nije onaj pravi Milazzo i samo je taj detalj zašto ova epizoda nije dobila maksimalnu ocjenu, ali vidi se da je jako napredovao od prve epizode i dosta pročistio stil i crtež te zaista uspješno nacrtao ovu epizodu. Originalna naslovnica je posebno lijepa, pogotovo izbor boja koji mi se jako sviđa, za razliku od alternativne naslovnice urađene za Collanu west, a da i ne spominjem Kerčev smiješan pokušaj kopiranja scene iz stripa u našem izdanju (kao i u prošloj epizodi, sam crtež i nije loš, ali u usporedbi sa originalnom naslovnicom je jako jako loš) . Posebno mi je smiješna cenzura u Dnevniku zbog koje su izbačene 4 stranice koje od kojih jedna prikazuje scenu skalpiranja a ostale tri su blago začinjene etorikom, što očito nije bilo na volju tadašnjim urednicima:-)
Ukoliko ste do sada i imali neke dvojbe u vezi Ken Parkera, koji oduvijek nije uživao veliku popularnost kod nas, zaboravite na njih jer ne znate što propuštate. Nemojte čekati, pronađite negdje ovu epizodu i pročitajte ju. Vjerujte mi, nećete zažaliti!
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
