Ken Parker se spletom okolnosti ponovo nađe u pogrešnom trenutku na pogrešnom mjestu. U ovoj epizodi, upoznaje i pomaže izvjesnoj En Lenoks iz Čikaga, da mlada damica pronađe svog ujaka Henka, koji se godinu dana ne javlja od kad je zakoračio na Sveta brda Sijuksa na granici Dakote i Vajominga u potrazi za zlatom. Dolaskom u boomtown Sandens, Ken otkriva opštu nelagodu i komešanje stanovništva zbog sve češćih napada Sijuksa sa Svetih brda. Kenove pretpostavke o sumnjivim radnjama ispostaviće se tačnim, kada biva direktno ugrožen od strane trolista lokalnih moćnika čiji je cilj da angažuju vojsku, kako bi odstranili Indijance sa zlatom bogatog područja.
Ovako bi trebalo da ukratko izgleda sadržaj ove i svake priče o Parkeru. No, mi znamo drugačije. Ja i mi, te mi svi skupa, odnosno svako ko je pročitao ijednu jedinu stranicu bilo kog stripa o Kenu Parkeru znamo da ovo nije dovoljno, tj. da tek nekoliko riječi o Dugoj puški predstavlja uvredu ovom genijalnom serijalu. Kada znamo sve hvalospjeve o njemu, šta je preostalo za reći?
Ovih sam dana sasvim slučajno naletio na vrlo interesantan tekst potpisan od strane Igora Mandića, kao predgovor jednom Brixyjevom trash krimiću u kultnoj „Trag“ ediciji. Taj tekst detaljno objašnjava pojam tzv.“zločina iz fotelje“, odnosno ljudske potrebe da s jedne strane čitanjem štiva o junacima, negativcima, zločincima i zločinima zadovolje svoju divlju prirodu, a da pritom ne mičući guzicama iz te fotelje (ili između kredenaca u kuhinji) ne prekrše zakon ili božesačuvaj neku moralnu normu. Takva pojava, kako autor teksta kaže „zapržena u američkoj tavi, a širokih ruku prihvaćena u Evropi i ostatku svijeta sredinom XX vijeka“, potpuno je normalan proces ako se gleda iz perspektive „izduvnog ventila“. Dakle, ljudi žrtvuju svoje slobodno vrijeme i nervni sistem zadovoljavajući potrebu za hranjenjem mozga svim vrstama literature u kojoj je na jednom tasu vage zločin neopravdan a zločinci jasno označeni, a na drugom tasu moralna vertikala u kojoj se taj zločin možda i može nekada opravdati, a zločinci pomilovati iz određenih razloga – isključivo sjedeći u komforu svog doma, na jutarnjoj kafi, u pauzama na poslu, pred spavanje, prije večere itd.
U kontekstu toga Mandićevog teksta dolazim do serijala o Kenu Parkeru, čija je uloga u naletu Bonelijevih stripova krajem 70-ih godina prošlog vijeka nesagledivo važna; osim što nam je u glavu nepravilno umetnut termin „anti-junaštva“, ovaj je strip serijal snažno podijelio čitateljstvo u pogledu kvalitete čitljivih štiva. Odgovorno tvrdim, jer sam i sam kao klinac odbacivao sve i jedan Parkerov strip ne znajući o kakvom vrhunskom serijalu se radi, da je još uvijek vrlo malo onih koji mogu probaviti sve ono što nam Duga puška dokazuje i pokazuje u 87 odvojenih navrata. Kao prvo, Parker nikada nije bio „anti-junak“, jer su sve njegove radnje, razmišljanja, filozofije, doktrine i strategije duboko promišljene i ispravne za dati momenat, pa je i svako njegovo djelovanje do najprimitivnije gestikulacije apsolutno opravdano, a drugo i najvažnije – Ken je oduvijek bio jedini pravi junak u pravom smislu te riječi – naspram svih ostalih „junaka“ u stripovima koje je objavljivao ZS/LMS.
Gledajući na ovu epizodu, koja po konstrukciji nije nikakav specijal, već je od moje malenkosti posebno odabrana da bi se ostatak recenzentskog korpusa ponovo natjerao da piše, mogu se izvući paralele na gore pomenute tvrdnje: iako praktično u startu imamo rješenje pitanja „ko podmeće požare i buni šaš u Sandensu“, način na koji Parker dolazi do tog rješenja je plemenit i nipošto napuhan u junaštvo. Iako praktično na početku priče možemo naslutiti da se tragični momenti neće moći izbjeći i autor nam odmah nudi žrtvu, vrlo je romantičan način na koji smo tu žrtvu izgubili. Iako znamo odmah kakvim će krvoprolićem koje slijedi završiti ova pričica kao jedna u nizu događaja koji prethode Little Bighornu, naša se srca ispune srećom zbog načina na koji nas autori uvode u tu tragediju. Dakle, niti u jednom trenutku ne gubimo iz vida Dugu pušku kao jednu vrstu posmatrača silne nepravde koja je zagospodarila Sjevernom Amerikom s dolaskom „napretka“ i „nove civilizacije“, a da nas pritom nijedna nasilna scena nije iznenadila ili božesačuvaj, zgadila nam bledoliku pohlepu i zvjerstva – jer smo i mi bledoliki.
Ostaje pitanje za sve nas: da, mi smo hedonisti koji uživamo u ovom serijalu jer se iz njega vuku beskrajni konteksti do najdubljih ljudskih poriva, no – da li smo okrutni i odvratni zato što je to jedini način da se poklonimo avanturama Duge puške, jer ćemo sleći ramenima za prosutim mlijekom i reći „eh, moralo je tako biti“? NE zbog nemoći da promijenimo prošlost, već što nemamo snage da iz topline komfora promolimo nos u budućnost. Ni tu se ne možemo poistovjetiti sa Kenom Parker, zato ga i volimo toliko.
.jpg)
