Berardi nastavlja sa svojim lukavim sistemom promjene žanrova i tema. Ovdje nam je servirao jednu pomalo detektivsku priču s očekivanim, a unatoč tome iznenađujućim obratom na kraju. Nema što, impresioniran sam tom Berardijevom sposobnošću scenarističkog navođenja čitatelja na krive zaključke.
Ovdje je potpisan i stanoviti Maurizio Mantero kao koautor priče, odnosno scenarija. Navodno je Mantero u ovakvim slučajevima bio zadužen za scenarij, ali budući da mu je ovo bio debi u serijalu sigurno je Berardi bio više angažiran, jer u priči i nema nekih očitijih odstupanja od standardnog Berardijevog načina pripovijedanja.
Kako bilo, scenaristi otvaraju priču scenom buđenja jednog od dva vojnika u staji nakon očigledno vesele noći. Odmah nakon toga svjedočimo šokantnom upadu mještana i hvatanju drugog vojnika koji je još spavao, dok je onaj prvi uspio pobjeći.
Saznajemo da je ubijena djevojka iz mjesta i da su prema dugmetu koji je nađen na mjestu zločina, a koji nedostaje na vojnikovoj košulji, sigurni da je on ubojica.
Od linča ga tada spašava šerif, koji ga stavlja u zatvor, ali očigledno je da neće moći dugo sprječavati rulju od provođenja njihove pravde po kratkom postupku.
Uskoro se rulja pregrupirala i krenula odraditi ono u čemu ih je šerif ranije spriječio. Udarac u glavu ušutkao je šerifa, ali njegov pokušaj provođenja zakona dao je vremena drugom vojniku da naiđe na vojnu patrolu koja stiže u idealno pogođen trenutak da Ken sve zadivi pokazujući svoju sposobnost pogađanja konopca za vješanje iz poprilične udaljenosti u zadnji tren.
Trenutak zakašnjenja i ode vojnik!
Sada Ken ima dovoljno vremena da nas sve još jednom zadivi svojim deduktivnim sposobnostima u dokazivanju očiglednog, odnosno nevinosti plahog i golobradog mladića.
Za razliku od velike većine epizoda, nisu mi baš sjeli likovi u ovoj. Ono, baš niti jedan lik nema nešto što bih istaknuo. Svi su nekako prozirni, dosadni, očekivani. Njihova djela su potpuno u skladu s izgledom. Bijesna rulja koja želi zadovoljštinu po kratkom postupku i otac ubijene djevojke spreman da potroši sve što ima, u želji da se osveti onome za koga je siguran da je ubojica njegove jedinice su realno prikazani, baš kao i očigledno loš lik Catton - pustolov, revolveraš, kockar i lovac na ucjene spreman na sve za brzu zaradu i uvijek u lovu na nevolje.
Berardi je pokušao malo skrenuti temu na tužnu sudbinu, psihičku labilnost i prikrivenu agresiju glavnog protagonista priče, ali nije mi tu baš uvjerljiv. Možda Marraffa nije bio u stanju uvjerljivo prikazati facijalne manifestacije koje bi dale veću dozu uvjerljivosti, ali onda bi i efekt iznenađenja možda bio manji. Uz to, Maraffa je lijepo nacrtao prvi dio priče, ali očigledan je sve veći pad u kvaliteti prikaza kako se približava kraj epizode. Šteta, jer je u ranijim radovima, pa i na prvom dijelu ove priče, prepunom zanimljivih scena i kadrova, dokazao da zna i može.
Ukupno gledano, neću kazati da ovo nije jedna čak i odlična epizoda, ali kao da nešto nedostaje. Možda se tu ipak vidi ruka drugog, manje vičnog scenarista!?
Nakon šokantnog početka, slijedi usporavanje u srednjem dijelu priče i pokušaj sumiranja činjenica u pravom detektivskom stilu. Nakon toga pada odluka o sprovođenju osumnjičenog u drugu utvrdu na suđenje. Normalno, pada odluka da ga prati Ken, a da bi stvar bila zanimljivija pratit će ih i vojnik koji je bio s njim u gradu one kobne noći. Iako ima alibi, ta činjenica bi ga trebala svrstati u mogućeg sumnjivca, pa čak i suučesnika u zločinu, jer se glavni osumnjičenik ničega ne sjeća. Još kada saznamo da je otac žrtve unajmio lovca na glave da spriječi muke oko suđenja, a tu su i Indijanci na ratnoj stazi, siguran sam da vi koji još slučajno niste čitali ovu priču sada već pretpostavljate da znate daljnji smjer razvijanja radnje i odmahujete rukom uz misao da je to već sto puta viđena priča!
Samo, glavni scenarist je Berardi u punom naponu snage. Ne onaj kakvog ste vidjeli u Juliji, već onaj koji iznenadi čitatelja nekoliko puta u priči na 96 stranica.
Neću reći da ova priča ima snagu kao neke ranije, ali mogu ustvrditi da je upečatljiva i nimalo dosadna.
Sada je vrijeme da vi koji slučajno još niste pročitali ovu epizodu lagano odustanete od daljnjeg čitanja recenzije prije nego dodatno pokvarite doživljaj čitanja stripa. Lijepo pročitate priču, pa se vratite!
Jeste? Možemo onda dalje! ;-)
Komičnih elemenata u ovoj epizodi skoro pa i nema, a srećom nema ni onih sitnih banalnosti koje bi trebale biti duhovite. Duhovitost svakako nije u skladu s temom, a jedina duhovita scena koje se mogu sjetiti su dvoje starijih supružnika nakon izlaska iz crkve, kojima se desilo "čudo". Samo što ta scena nije baš tako banalna kao što se čini na prvu, a tome ću se vrlo brzo vratiti.
Srećom, nema puno ni mudrovanja, a Ken kao lik je ovdje posebna priča.
Nakon što je cijelu epizodu izigravao najboljeg, najpametnijeg i najsposobnijeg čovjeka kojeg je Divlji zapad vidio, na kraju skrušeno priznaje da je potpuno pogriješio u procjeni. Neću napisati da mi nije bilo drago zbog toga, upravo suprotno!
Sada ću se naizgled malo udaljiti od ove teme i upitati što je Berardi htio kazati imenom epizode? Onda ću se vratiti naizgled banalnoj komičnoj sceni u kojoj vidimo dvoje starijih supružnika koji nakon svršetka mise izlaze iz crkve. Žena je oduševljena, a muž odmahuje rukom rekavši da je to uvijek ista priča. Muž očigledno sluša, ali ne čuje ili žena umišlja svoje filmove?
Slična je stvar s naslovom.
Je li Bog kaznio krivca ili je spasio nevinog od Kenove optužbe, tako što su pravovremeno pronašli pismo u kojem krivac zbog grižnje savjesti priznaje ubojstvo? Je li taj Bog okrutni, osvetoljubivi - starozavjetni ili novozavjetni - samilosni, koji prašta grijehe i štiti časne i poštene ljude od zla?
Mislim da svi imamo neki svoj odgovor na ova pitanja, ali bitno je da Berardi razmišlja o tome i to intenzivno već nekoliko epizoda u nizu. Dakle, Berardi je krivo procijenjen od većine strip fanova, barem u ovom vremenu dok se potpuno posvećivao Kenu. Razlog tome može biti činjenica da je većina čitala ove priče u osakaćenom, cenzuriranom Dnevnikovom izdanju. Po pitanju ovog broja, uz bezveznu naslovnicu i gomilu cenzure, Dnevnik je stavio katastrofalan naslov ("Ko je ubica"), tako da nije ni čudo što to Berardijevo razmišljanje na glas preko ovog serijala nije doprlo do stare garde Kenovih fanova.
Nakon nekoliko prethodnih epizoda gdje je Berardi čitateljima davao male natruhe svojeg propitkivanja o bitnim životnim pitanjima povezanih s vjerom u Boga, ovdje izlazi s otvorenim gardom. Za mene je to glavna poanta ove priče, ne sudbina ljigavog lovca na ucjene Cattona i Kenov postupak koji ga je iz lovca pretvorio u lovinu. Catton je samo izvršitelj božjeg suda, kotačić u igri sudbine, isto kao i Ken čiji postupci označavaju Cattonovu sudbinu. Svakom po zaslugama, rekli bismo!
Tu je i naslovnica koja na prvu jasno pokazuje scenu iz stripa, ali na konju nije vojnik iz stripa, već bi po izgledu mogao to biti lovac na ucjene Catton, a to se sasvim lijepo uklapa u završnu bilancu epizode. Odnosno, baš kao i na kraju epizode uloge su zamijenjene. Mislim da to nije slučajno, već da nam Berardi i naslovnicom jasno daje do znanja da je sada red na Cattona da bježi i biva proganjan kao zvijer i time nam daje zaokruženu cjelinu ove još jedne upečatljive epizode.
.jpg)
