„Kada sam imao petnaest godina, moji najbolji prijatelji i ja smo čitali stripove Franka Millera, kao što je Batman: Year One. (…) Tako smo se uvukli u to, a trebali smo učiti za ispite u to vrijeme. Željeli smo postati superheroji kao Batman. To je bilo patetično. Bili smo pet godina prestari da mislimo o takvim stvarima. Priča govori o tome što bi se dogodilo da se nismo urazumjeli, izašli van i počeli to raditi. “
Mark Millar
Mislim, zapravo, gotovo sam siguran da je apsolutno svaki ljubitelj stripova, bilo superherojskih ili Bonellija, u nekom razdoblju svog života, barem na djelić sekunde, osjetio potrebu da si iskroji nekakav smiješni kostimić, obuče tajice, natakne smrdljivu masku na glavu, uzme nekakav tup predmet (kamena sjekira ipak zvuči malo previše hardcore) i počne patrolirati svojim kvartom svake večeri kako bi spriječio pokojeg pijanca ili dežurnog huligana da razbije staklo nekog lokala ili pak istuče nekoga jer mu se, eto tako, nekoga tuče. Da, stripovi u nama zaista znaju pobuditi taj osjećaj za pravdu i borbu na strani dobrih momaka, ali što se tiče onih koji to zaista uzmu zaozbiljno, najčešće odaberu policiju ili vatrogasce naspram života maskiranog osvetnika. Hm, vjerojatno zato jer bi ih netko, u slučaju da uključe vigilante mode u stripovskom smislu riječi, sasvim sigurno proglasio sociopatima.
Ali, to ne vrijedi za Davea Lizewskog.
Dave Lizewski aka Kick-Ass
Dave ide u srednju školu. Ima 16 godina. Nije baš popularan, a ni bogznašto zgodan. Nije niti genije koji će čim završi školu dobiti posao u Microsoftu, dizati na milijune dolara i sladunjavo se smješkati za vrijeme vožnje u njegovom luksuznom Lamborghiniju. Ne, ništa od toga. Naš glavni junak je, na njegovu žalost, potpuno prosječan lik. Dave obožava čitati i skupljati stripove, najviše superheroje, koji još uvijek vladaju mainstream strip-scenom u SAD-u. Pod satom bulji u njemu neobično atraktivnu profesoricu iz biologije i u kolegicu iz razreda, djevojku po imenu Katie Deauxma, koja ga inače ne šljivi ni pola posto i uz to, da bi stvari bile još bolje, misli da je Dave blago poremećeni stalker. Često se razonodi uz video-igrice u tišini svoga doma dok mu se otac dosta teško nosi s iznenadnom smrću Daveove majke.
I tako Dave vodi svoj dosadni život u kojemu je svaki dan potpuno jednak prošlome, bez ambicija, bez majke, bez djevojke, sa samo dva-tri prijatelja i ogromnom kolekcijom stripova. I jednog dana odluči stati na kraj svom tom sivilu i odlučno reći dosta. Odlazi na eBay, kupuje zeleno ronilačko odijelo, počinje vježbati (ne baš uspješno), hoda po krovovima (ali ih ne preskače) i trčkara gradom u svojoj pidžamici čekajući da ga pogodi nekakav grom avanture. Kick-Ass je rođen!
Mark Millar, prema mom skromnom i subjektivnom mišljenju, definitivno spada među deset najboljih strip-scenarista današnjice. Rođen i odrastao u Škotskoj, kao najmlađe dijete u obitelji, sa četvero starije braće i jednom starijom sestrom. Jedan od njegove braće, Bobby, ga je upoznao sa stripovima kada je maleni Mark imao četiri godine. Njegov je prvi strip kojega je pročitao bio je The Amazing Spider-Man pod rednim brojem 121, iz 1973., u kojemu umire prva prava ljubav Petera Parkera – Gwen Stacy. Kroz svoje djetinjstvo i adolescenciju, Millar je uživao u crtanju stripova, no njegovi roditelji su mislili da je to gubitak vremena i tako je njihov sin učio kako bi postao doktor ili ekonomist, no kada je ostao bez novaca za nastavak studija nakon smrti roditelja, odustao je od svega.
Mark Millar
S osamnaest godina upoznao je Granta Morrisona, još jednog Škota i apsolutnog velikana suvremenog stripa, kojemu je priznao da bi želio postati i scenarist i crtač. Morrison mu je tada savjetovao da bi bilo bolje da se opredijeli za jednu od te dvije stvari, jer je vrlo teško postati i jedno i drugo. Mark je odabrao ovo prvo. Ostalo je povijest. The Authority, The Ultimates, Ultimate X-Men, Marvel Knights: Spider-Man, Civil War, Wanted i naposlijetku Kick-Ass neki su od najboljih naslova modernog američkog stripa, a sve ih je pisao Millar. Njegov izvanredan rad je primjetila i sama kraljica Elizabeta II. i 2013. ga nagradila medaljom – Most Excellent Order of the British Empire! Nagrada koju ne dobiva bilo tko.
S druge strane, John Romita Junior je jednostavno bio rođen kako bi crtao stripove. Kad vam je otac jedan od najvećih ikona američkog stripa u povijesti, onda se nekako podrazumijeva da ćete nastaviti tamo gdje je on stao. I John je napravio upravo to. Počeo je raditi u Marvelu već kao mladić, u kasnim sedamdesetima, i s vremenom postao jedan od najprepoznatljivijih i veoma produktivnih crtača u toj kompaniji. Naravno, najveći uspjeh je ostvario na Spider-Manu, kao i njegov otac.
John Romita Jr.
Kada imate takav tandem, onda znate da njihov zajednički strip jednostavno ne može biti loš. I zaista, nije.
Kick-Ass počinje onako kako i završava, a bome i u cijeloj suštini funkcionira – brutalno. Već u drugoj sceni nam Millar kristalno jasno daje do znanja da ovo nije strip za svakoga, a kamoli za djecu. Da vam malo pojasnim o čemu se radi: Kick-Ass, šesnaestogodišnjak koji je samo želio napraviti nešto dobro, plemenito i korisno za društvenu zajednicu, sjedi isprebijan i zavezan na stolici u mračnoj prostoriji i vrišti od bola dok mu struja, na koju su ga priključili mafijaši koji se uz to smiju na cijelu scenu, prolazi kroz testise i doslovno ih prži dok mu koža počinje zaudarati na pohanu piletinu. Vedro? Lepršavo? Smiješno? Apsolutno i definitivno ne.
Dok gledamo u te mučne kadrove širom izbuljenih očiju, glavni lik nam kaže jednu veoma, veoma pametnu i istinitu rečenicu: ovo je realnost. Ovo je kako to zapravo izgleda. Ovo se dogodi ako se zamjeriš zlim ljudima. I potpuno je u pravu. Zato, svi vi koji ćete možda pročitati ovaj strip u budućnosti, nemojte si dopustiti da vas zapadne nalet entuzijazma i da krenete u pohod na zločeste stričeke.
Trenuci Kick-Assove agonije
No, Kick-Ass nas već na slijedećoj stranici vraća na sam početak. Objašnjava nam kako je postao „super“heroj i svjedočimo tome kako je već na prvom ozbiljnom pokušaju zaustavljanja zločina izvisio. I to je možda preblaga riječ, jer su ga članovi bande proboli nožem. I kasnije ga je još udario auto. I vozačica je odjurila dalje a da mu nije pomogla.
Tako je. Dave Lizewski je zaista morao platiti cijenu ako je želio postati superheroj. I, nakon što je izašao iz bolnice, nakon što je nekoliko mjeseci proveo u kolicima, nije odustao, već je uz gomilu krvi, slomljenih udova, masnica i koječega drugoga, uspio zaštititi čovjeka od prebijanja i uz to je bio snimljen. I naravno da je, uz masu raznih društvenih mreža na internetu, postao fenomen. Ubrzo su ulice postale pune svih sila tobožnjih superjunaka, i svi su bili inspirirani jednim jedinim – Kick-Assom. Nakon toga, Dave napravi Kick-Assov račun na MySpaceu (strip je izašao 2008., Facebook je tek uzimao zalet) gdje ga ljudi mogu tražiti za pomoć. Pođe riješiti slučaj u stan opasnog dilera droge, i tamo, naravno, završi u škripcu. I odjednom u stan upadne djevojčica u kostimu (da, djevojčica, ono, od kojih deset godina) zvana Hit-Girl i svojim mačem napravi doslovni pokolj te iskasapi sve prisutne osim Kick-Assa. Zatim pobjegne sa svojim ocem, stijenom imena Big Daddy (koji je, samo za info, u filmu potpuno drukčiji lik) i Dave shvati da je on jedna velika nula naspram njih dvoje. Tako se odluči udružiti s njima i jednim drugim, pomalo ekscentričnim superherojem nazvanim Red Mist. Novonastali kvartet odluči udariti na mafijaša Johnnyja G-a u znak osvete koju Big Daddy mora izvršiti.
Zatim slijedi plot-twist – Red Mist je zapravo Chris Genovese, sin Johnnyja G-a. Još jedan ovisnik o stripovima koji je imao iste motive kao i Dave. No borio se za drugu stranu. Nakon toga, u velikom finalu, još jedan preokret koji me zaista iznenadio, a riječ je o tome da Big Daddyjeva osveta uopće ne postoji te da je njemu i njegovoj kćerkici, ludim obožavateljima stripova i wannabe herojima, samo trebao negativac. Taj dio radnje je ključan i što se mene tiče šokantniji od prženja izvjesnih dijelova tijela. Čovjek je svojoj kćeri ukrao djetinjstvo, odvojio je od majke i pretvorio je u stroj za ubijanje samo zato jer je… želio proživjeti stripove u stvarnom životu? I jer je bio nezadovoljan svojim brakom?
To me potaknulo na razmišljanje o tome je li Big Daddy išta gori od „pravih“ negativaca stripa? Je li on demon koji si je umislio da je anđeo? Ili obratno? Ili je jednostavno njegov um pritisnuo nekakvu sklopku u njegovoj glavi i natjerao ga da poludi? Prosudite sami. Kako bilo, Millar se ovdje vrlo lukavo poigrava s čitateljevim mozgom.
Big Daddy pogiba, a Kick-Ass i Hit-Girl provedu pravu osvetu, i to za obje strane: Hit-Girl s mesarskim nožem u glavu za oca, a Kick-Ass metkom u penis za vlastite testise. Dražesno, zar ne? Naposlijetku, Red Mist se zaklinje na odmazdu u stilu Harryja Osborna i najavljuje drugi nastavak sage.
Dobre stvari kod ovog stripa su te što je tako nevjerojatno uvrnut i brutalan, slično kao da gledate neki Tarantinov film. Čak sam u nekim situacijama bio začuđen time kako je Kick-Ass tarantinovski napravljen, kao da ga je on i pisao. To također znači i da, kao što sam već rekao, nije za svakoga. No, ako volite satiru i crni humor, sigurno ćete voljeti i ovaj naslov. Strip je nešto između parodije i surovog, realnog prikaza superherojskog žanra što ga čini posebno zanimljivim. Također, strip je pun psovki, koje svakako idu s filozofijom scenarija i pridonose realizmu. Nešto što ne vidite svaki dan ako vam na kioscima izlaze Bonellijevi stripovi i još jedna poruka da nije namijenjen dječici.
No, ima i svoje nedostatke. Jedna od zamjerki mi je bila ta što je strip pomalo razvučen. Radnje je bilo premalo za epopeju od osam brojeva i ne bi bilo naodmet da smo dobili još jednu podradnju koja bi zaokružila cijelu priču. Ovako imam osjećaj kao da nešto nedostaje. Šteta, jer je ideja u suštini genijalna.
Crtež Johna Romite Jr.-a je odličan. Posebno se ističe njegova tehnika, a i kolorist Dean White je napravio lijep posao. Možda će nekima smetati to što Romita Jr. crta tinejdžere pomalo premlado, no ja nisam imao problema s tim. Odlično je dočarao brutalne scene, što je scenarist vjerojatno otpočetka i želio. Recimo, znate li kako krv šiklja naokolo po ekranu u Django Unchained (još jedna referenca na Tarantina)? Crtač Kick-Assa je dosta slično prikazao scene borbe.
Na kraju moram spomenuti i film, kojega bi svakako trebali pogledati ako već niste. Odličan je, ali dvije-tri stvari se jako razlikuju od stripa. Neću govoriti o čemu je riječ, otkrijte sami. Sve u svemu, pred vama su dva sata dobre zabave.
Konačni zaključak? Dobro, zanimljivo, uvrnuto, dinamično, krvavo štivo koje će vas natjerati da u nekim trenucima padnete na guzicu, bilo od iznenađenja ili oduševljenja ili gađenja, a na kraju ostaviti pomalo gladnima ili vam pak preokrenuti želudac. Dylan Dog who?
P.S. Mislite da ljudi kao Kick-Ass u stvarnom životu ne postoje? Hm, guglajte Phoenix Jones. I dobro se zabavite!
.jpg)
