Kit se nalazi u nenaseljenim područjima u blizini rijeke Pekos, nedaleko plodne doline i kraja Santa Monica, tražeći pogodan smještaj za provesti noć. Na tom području susreće muškarca kojem društvo pravi pas. Kit mu se predstavio, a muškarac odgovara: “Moje ime nije imalo nimalo važno… S obzirom da ovoga s kojim razgovaraš, kroz nekoliko dana neće više biti“. Crno i komorno predstavljanje plavokosog čovjeka, da čitatelj već očekuje zvuke pogrebnog marša u pozadini. Da nije riječ o ediciji Kita Tellera, pomislio bi čovjek da je ovo izrekao Žalosna Sova, ali ipak nije. Navodi da se nekada zvao Lans O' Rajan.
Već sam pomislio da se radi o nekakvom priučenom filozofu s Divljeg Zapada, koji se odrekao svega materijalizma, a s njim i osobnih identifikacijskih obilježja, ali se ipak ispostavilo kako on vuče podrijetlo iz imućne obitelji, koja gospodari vlastitim rangom. I ne, nije se odrekao materijalizma, odrekao se života. Barem u onom ustaljenom obliku na koji je dotad bio navikao. Kit pomno sluša O'Rajanovu priču.
Decio Canzio se odlučio za jednostavnu priču, koja u sebi nosi svu tugu patetične melodrame. Nisam siguran je li inzistirao na ovakvoj jednostavnosti priče ili jednostavno nije imao snage i sposobnosti za kvalitetniji scenarij. Tako saznajemo da O' Rajan sa svojim psom u tom dijelu pustare živi duže od godinu dana. Ne bi se reklo da su samoća i pustinjački način života negativno utjecali na njegovo zdravlje. Zapravo, moglo bi se tvrditi upravo drugačije. O'Rajan je korpulentan i njegove reakcije odišu reakcijama zdravog, a ne bolesnog čovjeka, što vidimo i onda kada je Kitu spasio život od ugriza otrovne zmije. U pustinju se povukao kako bi u miru proveo posljednje mjesece života jer mu je obiteljski liječnik rekao da boluje od neizlječive srčane bolesti.
O'Rajan stoga bježi s obiteljskog ranča ponukan plemenitim pobudama: “Moj otac, pošto ne bude vidio da umirem, uvijek će se nadati da sam živ.“ Plemenita je to pobuda mladog O'Rajana zbog koje postaje usamljenik, lutalica i nomad. Fatalistički prihvaća svoju sudbinu te očekuje svoj posljednji dan života, iako su njegove reakcije, reakcije posebno zdravog čovjeka. U to se uvjerio i Kit, kada ga je O'Rajan spasio od otrovnog ugriza zmije, ali i kada je spasio psa iz nabujale rijeke uz riječi: “Ti ne smiješ umrijet. Ne ti!“ Zbog svega toga Kit nije na čistu radi li se o mentalno bolesnoj osobi ili takvoj koja je puna hrabrosti i skrbi za druge. Kit razmišlja: “On ne čeka smrt… Nego je traži“. Stoga mu odlučuje pomoći na način da pronađe nekog drugog liječnika ili da mu pomogne pronaći neki razlog životu, zbog kojega bi on poželio i dalje živjeti. Jedan potencijalni razlog životu krije se na nedalekom obiteljskom ranču, u plodnoj i vodama bogatoj dolini Santa Monike. Razlog životu mogao bi se zvati Mija Martin.
Canzio je, mora se priznati, odlično profilirao lik Lansa O'Rajana. Mladić s teškom dijagnozom koji broji posljednje tjedne svoga života, izaziva kod čitatelja veliku dozu suosjećanja. Sa svakom stranicom iščekuje se konačna sudbina nesretnog mladića.
U crtačkom dijelu napravljena je i jedna nelogičnost kod O'Rajanova lika. Kad pogledamo vinjete O'Rajana s njegova obiteljskog ranča i one nakon godinu dana lutalačkog života, vidljiva je razlika. Nakon godinu dana skitničarenja, neredovite prehrane, bolesti i izloženosti vremenskim neprilikama; O'Rajan bi trebao biti prikazan u vizualno gorem izdanju. Izmožden vremenom, lutanjem i depresivnim mislima, ali od svega je u crtačkom dijelu dobio nešto dužu kosu i bradu. U pogledu korpulencije izgleda da mu je godio lutalački način života. Francesco Gamba je na crtežu napravio solidan posao, ali ne i vrhunski. Najveće zamjerke upućujem statičnosti likova i pomanjkanju vidljivih emocija kod Mije i Lansa.
Scenaristički je to posloženo da funkcionira. Doduše, “Rajanovo srce“ ne nudi neku veliku priču i da nije ove empatije s glavnim likom, govorilo bi se o toliko puta viđenim epizodama: lokalna banda terorizira vlasnika ranča da se dokopa izvora vode Blue Springs na tom posjedu. Upravo je na tom izvoru Lans doživio teško iskustvo mučenja vodom, ali i njega je preživio.
Kad smo već kod Gambina crteža, evo i jedna lijepa vinjeta ranča u plamenu.
Decio Canzio je scenarist koji zna napraviti kardinalne greške čak i u karakterizaciji Kita Tellera, što ovdje nije bio slučaj, možda i zbog toga jer mu je Lavezzolo asistirao. Ipak, Canzio je uspio napraviti tri scenaristički dvojbene situacije. Tko je ubio Morseove ljude, nakon što su ih Kit i O'Rajan ostavili zavezane na ranču? Očito netko od pripadnika bande, ali njihova mrtva tijela i sam čin ubojstva trebalo je prikazati zbog važnosti tog detalja u priči. Kako je O'Rajan mislio očitati lekciju Morseovima, noću, sam i nenaoružan? To je izgledalo kao tipičan potez samoubojice. I treći, meni najslađi primjer, je prijenos vlasništva ranča s Mije na O'Rajana kako bi sve opasnosti i nevolje pale isključivo na njega. Kako je to Mija s prijenosom vlasništva mislila izbjeći metke prilikom novog napada Morseovih? Potpuno nelogično u tom pogledu, ali je taj prijenos vlasništva imao drugu namjenu, u kojoj bi stari O'Rajanov otac doznao da je njegov sin živ.
Solidna, pitka i plitka pričica, koja bi bila sto puta viđena, da nije emocionalne povezanosti čitatelja s tragičnom mladićevom sudbinom. Van toga imamo klasičnu vestern priču s jednim izvorom koji je bogat vodom i šačicom gramzivih razbojnika sa susjednog ranča. Kao scenaristički plus dodajem i dobro izgrađen lik starog šerifa, koji se nalazi pred mirovinom i ne želi se nepotrebno uznemiravati pred kraj svog radnog vijeka. A kako završava priča s O'Rajanovim srcem? Otkrijte sami.
