U nekoj od prošlih recenzija spomenuo sam džoker koji su autori Malog Rendžera vadili iz rukava u trenucima kada su avanture u ovom serijalu postale monotone i dosadne, a to je šarenolikost antagonista i sporednih likova. Ipak, zagristi ovako veliki zalogaj i eksperimentisati/manipulisati sa istorijskim, geografskim i inim činjenicama pravo je malo čudo za ovaj serijal. Svojevrsno „naslanjanje“ autora na istoriju određenih lokacija, događaja ili lica je sasvim normalna pojava u modernoj umjetnosti, pa i uopšteno govoreći u svakom kreativnom ljudskom izričaju. Stoga, s moralne strane, zaputiti se na Aljasku i tamo naći Mongole, pa sa njima zametnuti kavgu i nije neki šok; a još je manji šok jer govorimo o serijalu koji nam sva ova desetljeća budi najdjetinjastija zadovoljstva. Jasno je da se autor u ovoj priči poslužio istorijom Mongolske države i samog Kub(l)aj-kana, te izvukao iz konteksta način na koji je taj isti velikaš došao na vlast – sukobom sa bliskom rodbinom, tj.bezbrojnim sukobima koje je imao sa najbližima tokom svoje tiranije. Osim toga, autor se pribojavao reakcije na ovakvu kombinaciju i izvedbu, pa je posegnuo za dodatnim adutom – relacijom između Frenkija i Ani, te nas pokušao ubijediti da je glavni razlog zašto su rendžeri krenuli put Aljaske emocija koju Frenki suspregnuto gaji prema kolokotri sa pištoljima.
Dakle, zatičemo Frenkija u medvjeđoj-like hibernaciji dok ljenčari i pravda se svom učeniku da mu je potreban odmor od Ani – koja je sa novim zaručnikom otišla da traži zlato. Tek će se nakon susreta sa njenim partnerom u kafani probuditi Frenkijeva zabrinutost i ljubav koju nekako gaji prema A4P, odnosno od momenta kad sazna da se Ani nije vratila zbog određenih problema na koje su naišli gore u ledenoj nedođiji. Već na povratku u tvrđavu dobiće poruku na cedulji/krpi u kojoj nedvosmisleno piše da je Ani zarobljena. Potom će Kit sa Frenkijem krenuti put Aljaske konjima, vozom i brodom sve do Fort Jukona, a dalje će se naši junaci susresti oči u oči sa nepoznatim jahačima. Tada se razdvajaju, jer je Kit zarobljen i saznaće da se radi o pravoj utvrdi opasanoj VELIKIM ZIDINAMA koje gradi odmetnuta skupina Mongola – koji su u bijegu od „vladinih“ snaga pregazili Beringov moreuz i došli čak do Aljaske, sve to da bi konsolidovali snage pljačkama po okolini u nadi da se jednog dana vrate i sa trona svrgnu Kubajevog...rođaka? Tu se i ja predajem i razilazim sa ovim stripom u smislu ozbiljnijeg praćenja. Previše je. Ako su postojale simpatije, na ovom mjestu se sve rasplinulo i sa „toplog“ neko je okrenuo slavinu na „vrlo hladno“, u tolikoj mjeri da sam odlučio da uopšte ne obraćam pažnju na solidan crtež. Trenuci koji me inače oduševljavaju, postali su mi prvo smiješni, pa onda mrski. To što je Kit ošamario Kana bi me inače obradovalo, ovako sam se postidio ispred tiranina i da sam bio tu kojim slučajem, zamolio bih ga za oprost, koliki god gad da je bio taj Kubaj. A već smatramo Telera iskusnim igračem.
Da bi se objektivno procijenio jedan niz epizoda u serijalu, neophodno je pročitati i izanalizirati barem pola tuceta priča, a ako govorimo o jednom „periodu“, obrazac u procjeni mora biti veći. S druge strane, ako posmatramo Kitov period u razmaku od 200-255. epizode, moramo reći da je ovo, iako u spektakularnoj uniformi (naslovnice i naslov), vrlo-vrlo skromna epizoda. Mi koji gajimo simpatije prema Malom Rendžeru i njegovom djelu, složićemo se sa alibijem da je ovo uvod u vrlo kvalitetno razdoblje serijala, tj.tek druga avantura nakon čuvenog „Pobratima Kajove“, ali ćemo isto tako teška srca priznati da je bilo bolje da je Kit ostao kod kuće i igrao se sa Klaretinim kikicama itd., pa možda čak i poradio na svojim plesačkim sposobnostima, ili počeo odvajati pare za buduću svadbu, umjesto što se smucao po Aljasci. A4P bi se i bez njih dvojice nekako snašla, izlupala sve Mongole i vratila se kući – ko da se ništa nije desilo. Ovako ipak, nismo bili te sreće. Kao još jedan alibi, ovaj put stvaran, mora se spomenuti i osjećaj da ekipa u serijalu i dalje traži način da dopre do čitalaca u ozbiljnijoj formi – jer su djeca koja su čitala malog Malog Rendžera već odrasla kao, uostalom i on. Dok je eksperimentisanje sa čudovištima, bubama i izgubljenim jednookim pećinskim ljudima i svakakvim negativcima u Zagorovom serijalu paralelno uspijevalo, autori Kit Telera su se borili da dođu do zraka i prodaju strip – i nastaviće da se guše sve do prvog pojavljivanja Markusa. Obzirom na sve navedeno, čuda ipak nisu bila moguća, pa su nelogičnosti naslagane jedna na drugu trnovit put kojim u tom trenutku Telerova ekipa autora još uvijek gazi.
Na koncu, podvlačim impresiju da apsolutno ništa u ovoj avanturi nije odstupilo od uobičajenog, a što je najbolnije – eksperiment se postepeno pokazao neuspješnim. Svi smo morali postepeno da patimo, bez da smo odmah na početku znali da se upuštamo u katastrofalnu šundokrečinu. Da, naslovnice su zaista nezaboravne, pogotovo prva (toliko tražen strip i kad sam bio dijete, pa i dan-danas!), ali ne postoji nijedan aspekt (ritam odvijanja priče, atmosfera, prvi/drugi utisak, ukus, miris) koji se može izdvojiti kao natprosječno dobar i nakon nekoliko čitanja. Čak štaviše, još nisam naišao nijednu jedinu pjesmu na jutubu da mi pomogne dok ovo čitam. Dobro, lažem, jesam. Ali nije „Upside down“.
.jpg)
