Moj prvi susret sa Malim Rendžerom, odnosno Kit Telerom (naziv Mali Rendžer ću saznati tek godinama poslije) seže daleko u prošlost, kada mi je u jednoj tradicionalnoj razmjeni stripova (da, NEKAD DAVNO se stripovi nisu tako masovno kupovali no razmjenjivali i posuđivali) neki stariji i mudriji vršnjak za Zagorove Horde zla podmetnuo dva Kit Telera, koja su po njegovim riječima koje nikad neću zaboraviti „bolji, stariji i zanimljiviji i od Zagorovog divljanja po lijanama“. Radilo se o kompletnoj epizodi o nekakvom Markusu, tj.mom drugom komšiji kome tu razmjenu neću oprostiti ni za četiri života. Tada je ova dvodjelna epizoda bila sušta suprotnost Zagorovim avanturama, i tek je ostala urezana u pamćenje po zanimljivim naslovnicama; na prvoj naslovnoj mršavko u rendžerskoj uniformi bježi pred vozilom na kojem piše „KORNJAČA“, a na drugoj taj isti mršavko biva upucan iz zasjede od strane jednog klovna u kockastoj jakni. Nećemo o mom tek savladanom strahu od klovnova. Recimo samo da je taj strip dugo dugo ostao na dnu hrpe i prvi je put pročitan opet sasvim slučajno, u nedostatku Zagorovih avantura. Pobogu – zar nije Zagor bio mjerilo svekolikog herojstva?!
Šalu na stranu, serijal o Malom Rendžeru, shodno svojoj postavci, uperen ka mlađoj populaciji, i dan-danas kod mene izaziva posebne osjećaje koji se direktno tiču mog djetinjstva. Ako je autorima serijala bio cilj da pobude baš tu, dječiju stranu u svakome od nas – svaka im čast, kod mene su uspjeli u potpunosti. Nema te epizode u Telerovom serijalu koju mogu posmatrati maksimalno ozbiljno, jer unaprijed znam da avantura u koju krećem sa Kitom i Frenkijem, koliko god akcije, trilera, uzbuđenja i nevolje nudila – ponudiće recipročnu dozu humora i opuštanja. Da se razumijemo, ja kapetana Vernog Noža jednostavno ne mogu posmatrati kao kult ili neki strašno važan faktor s Divljeg zapada, ali ga zasigurno mogu shvatiti kao jednu veliku razbibrigu u kojoj mi nikad neće biti dosadno.
U takvoj relaciji značajki, pretpostavljam da su autori serijala dugo tragali za niti kojom će zadržati osobnost glavnog lika i njegovih ađutanata/pomoćnika, ali zagolicati maštu čitalaca povremenim pojavljivanjem određenih negativaca. Recimo to tako, da se veličina Teksa ne mjeri silinom njegovih protivnika – već njegovim karakteristikama kao što su pogibeljna želja za pravdom i skoro pa savršenom procjenom ljudi; značaj Mister Noa se ne mjeri nevoljama u koje upada zbog svoje radoznalosti – već tvrdoglavošću i upornošću (principijelnošću); eh baš tako, veličina Malog Rendžera se ne mjeri jačinom njegovih protivnika, nego upravo njegovim dječačkim šarmom koji se kao svileni šal razmotava po njegovim detektivskim sposobnostima, vojničkom disciplinom i osjećajem za pravednost. U toj noti dolazimo do Markusa, jednog od rijetkih antagonista u serijalu koji se ponavlja, drugim riječima ni disciplina ni njuh ni pravdoljublje nisu dovoljni jednom mladom kapetanu teksaških rendžera da tog istog Markusa odstrani u jednoj epizodi – pa samim tim ova avantura dobija na značaju.
Na nagovor Ani Četiri Pištolja, Frenki i Kit odlaze u pograničnu zabit zvanu Silvertaun, u kome se održava tradicionalna godišnja kolska trka, te se čitatelji vrlo brzo upoznaju sa takmacima: odmah se da naslutiti konstrukt priče, gdje će nam pažnju odvući detaljan prikaz svakog takmičara ponaosob i onda ćemo pažljivo odabrati najsumnjivijeg i polako čekati prvi zločin (kakav god da bio)! No, ne lezi vraže. Ništa nije onako kako se na prvu čini.
Naravno da nećemo biti lišeni humora i dogodovština sa likovima kakvi su Ani i Frenki, dakako počastiće nas nezaboravnom scenom jahanja na leđima ili premlaćivanjem lokalnih dripaca koji nemaju poštovanja za dame, ali ostaje naglasak na detektivsku stranu priče i ritam odvijanja iste. Potpuno je transparentno i osjetno ubrzavanje vrzinog kola ubistava od trenutka počinjenja prvog, pa se mogu izvući zaključci o iznenadnom prelazu sa vesele na jako tmurnu atmosferu u priči. Prvo i najvažnije, ovo nije tek obična pričica sa zapletom – ovo je pravo krvoproliće iz teško dokučivih razloga: tek ćemo pred kraj saznati da motiv nisu novci od nagrade i/ili klađenja na utrku, već lična osveta. Sve ove godine tražim prave riječi da opišem zašto je ova epizoda baš tako upečatljiva naspram ostalih avantura Malog Rendžera. Možda ga nisam dovoljno shvatao, možda sam odlučio ponovo biti djetinjast, a možda je ova matrica koja uključuje genijalnost kakvu mogu imati samo krvožedni osvetnici-zločinci (a da pritom ta genijalnost nadjačava sposobnosti glavnog lika u serijalu) – u ovom času nije uopšte bitno, važno je da ovo zaista jeste jedna od najreprezentativnijih avantura u kompletnom opusu Kita Telera.
Bilo je tu, ruku na srce, boljih, puno boljih i kvalitetnijih priča o Malom Rendžeru, ali Markus ostaje vrh: i sad znam, jer je označio jedno doba u kome je zamijenio Horde zla, a ponajviše jer se nekad kasnije ponovo pojavio i ostao jedan od rijetkih neriješenih slučaja za našeg kapetana Telera, Mozesovog hrabrog sinčinu.
.jpg)
