Recept uspješnosti koji smo apsolvirali u prošlim recenzijama ovog Bonelijevog junaka decidno ovisi o snažnom karakteru njegovih rivala, ali se zbog određenog odstupanja od ove konstatacije dešavalo da Kit Teler traći naše vrijeme besmislenim avanturama. Tek na svaku petu-šestu epizodu pojavi se poneki zlikovac koji zasjeni sva prethodna lutanja po preriji i peripetije sa crvenokošcima u pobuni. Interesantno ali nedvojbeno, može se reći da su epizode u tom periodu MR, poput „Zelene kuge“ ili „Medveđe kandže“ u suštini ispodprosječnog uspjeha iako su odlično scenaristički konstruisane – dok sa druge strane, avanture sa Kublaj-kanom ili Teleskopulosom nalaze na odličan odziv kod čitalaca iako su u pogledu scenarija više namijenjene dječijem no ozbiljnom iščitavanju. Do ovog trenutka ne može se osporiti uspjeh određenih ekstravagantnih izbora autora serijala u pogledu odabira neprijatelja Malog Rendžera, jer upravo jakost njegovih dušmana uspijeva da ispravno naglasi važnost Telera kao posebnog vojnika unutar rendžerskog korpusa. Uporni i najvjerniji fanovi ovog junaka znaju da je serijal pretrpio oscilacije u kvalitetu u određenim periodima i da „fantastične priče“ Malog Rendžera nisu bile dovoljne da nas u potpunosti zadovolje, koliko god da je to autorski tim pokušavao. Do pojavljivanja Jastreba, iza rešetaka ili pod zemlju smo spremili sijaset neobičnih luđaka i prekršioca zakona, uglavnom se oslanjajući na snalažljivost našeg junaka i sve njegove ostale vještine date nam po nekom defaultu. Teler je takav i takav, prihvatili smo ga, ali je ubrzo došlo vrijeme da detaljnije spoznamo kako smo i zašto usluženi takvim postavkama, odnosno da nam se odgovori na pitanje zašto je Teler u toj mjeri bolji i drugačiji od ostalih zaštitnika zakona. Šta ga čini junakom? Sretali smo se sa zaista širokom lepezom tih lupeža i niškoristi koje je Teler pomlatio i/ili pohapsio, uživali u pobjedama surove, istinske i poetske pravde, ali uvijek je ostajao dojam da je sve moglo biti izvedeno bolje, prije svega efektivnije, krvoločnije i na kraju – detaljnije i duže. Sa ove vremenske distance vrlo se lako može uočiti da je, obzirom na tadašnje stanje tržišta i tadašnje okolnosti, serijal o Malom Rendžeru definitivno poslužio talijanskoj strip-industriji za neku vrstu eksperimentisanja, jer ne postoji drugo, logičnije objašnjenje zašto su Bonelijevci mijenjali tim koji pobjeđuje: a to su sa Telerom radili više nego konstantno.
U ovoj avanturi autori serijala igraju na kartu pomenutog recepta uspješnosti, jer ubacivanjem u igru tako hladnokrvnog ubice kao što je Ken Kirkval zadovoljavaju potrebu čitalaca i junaku suprotstavljaju njemu ravnog antagonistu po ključnim parametrima osobnosti. Mali Rendžer je pravedan – Jastreb je okorjeli zlikovac. Kit Teler je snalažljiv i spretan – Ken Kirkval je doktor snalažljivosti, kako to samo kriminalci znaju biti. Sreća služi junaka – ali Jastreb uvijek ima više sreće. Rendžer nosi insigniu zakona, svjetlosti i pravde, zvijezdu na prsima – Jastreb nosi crnu majicu sa iscrtanim simbolom ptice grabljivice. Kit Teler je uporan, neumoran i metodičan kao lovački pas najinstančanijeg njuha, a Kirkval je sve pomenuto v2.0 i uz to slijedi osnovni nagon za preživljavanje. Naposljetku, Kit ima dječačko lice i uredan je, dok je Jastreb živa prikaza sa manijačkim pogledom i luđačkom gestikulacijom, a uz to mu brada raste od ispod samih očiju. Dakle, pri kreiranju ovog lika, autori su se definitivno potrudili da obrate pažnju na sve i jednu osobnost glavnog junaka, da je preobrate i ocrne i stave u službu zla. Ruku na srce, sa takvim se likom u ovom serijalu još nismo susretali.
Druga bitna stvar koja je naglašena u ovoj avanturi je iscrpnost i nerealan broj stranica: sa 383 stranice, ova avantura je apsolutni rekorder serijala, sa takvom razlikom od preko 90 stranica do sledeće najduže (Crni zmaj). Postavlja se pitanje kako su autori uspjeli da zadrže pažnju čitaocima u ovakvom šablonu, jer je to svojevrstan podvig znajući da je Mali Rendžer uglavnom bio potkapacitiran – iako su njegove pustolovine završavane prije konkretno nego romantično ili zagonetno.
Priču započinjemo bijegom Kena Kirkvala iz kaznionice/rudnika i ubrzo uviđamo o kakvom krvoločnom ubici se radi dok prisustvujemo njegovom osvetničkom piru koji krasi završni groteskni čin, ispisivanje inicijala „KK“ na čelu žrtve, i to bičem. Kirkval na prvih 15ak stranica eliminiše sve odgovorne za njegovo zatvaranje u okove, te se odlučuje organizovati bandu koja će da žari i pali po preriji. Pukim slučajem tako nailazimo i na naše Kita i Frenkija koji lutaju u patroli i koji će odjuriti da pomognu mještanima Nelson Sitija, gdje famozni Jastreb trenutno operira. Nakon što likvidiraju dio njegove bande, naši junaci se prvi put susreću sa Kirkvalom, ali im on vješto izmakne uzevši lokalnu vlasnicu saluna, Meri En za taoca. Tada kreće bjesomučna potjera za Jastrebom, u kojoj se rendžeri susreću sa bezbroj neprilika, a uporno prateći trag nailaze na njegove brojne žrtve. Okosnica ovakve postavke radnje jeste činjenica da je Jastreb lik koji, iako u bijegu od zakona i samim tim rendžera/vojske, nije uobičajeni bjegunac; svakom prilikom sa sigurne udaljenosti on, iako je u bijegu, vreba povoljan trenutak da eliminiše svoje pratioce, a ako već nije u poziciji da ugrozi živote Kita i Frenkija, ostavlja zamke i gura ih u sve veće i veće nevolje. Tako se na početku avanture naši rendžeri, nakon što je Kit ranjen, moraju suočiti sa plemenom Pueblo i indijancem Prerijskom lisicom, dok u isto vrijeme sa sigurne udaljenosti Jastreb sa svojim partnerom u zločinu Roki Kilom planira pljačku konvoja koji prevozi vojničke plate u Fort Horn. Nesumnjivo da je Jastreb snalažljiv i da ima ispletenu mrežu zločina u čitavom području, te ćemo lako prihvatiti da se Kit po prvi put susreće sa ovakvom vrstom zločinca – koji ima neobičnu karizmu i smisao za organizaciju poslova. Čak ga u jednom momentu i sam Kit obilježava kao „paranoika sa ubilačkim namerama“, ali je očito da ta dijagnoza ni blizu ne pogađa srž osobenosti, ali ni kapaciteta ovako zlog tipa.
Dakle, iako se susrećemo sa standardnim elementima jedne vestern pričice čija efektivnost značajno ovisi o glavnom junaku i njegovom raspoloženju kako i kad da ščepa neprijatelja zakona, istina je da nas tempo odvijanja radnje nosi svojom neuobičajenom brzinom, kao kanu u podivljale brzace rijeke. Svaki segment potjere i sučeljavanja, odnosno obračuna junaka sa antagonistom uvod je u instantnu nadogradnju neke vrste trilera, gdje se količina zločina koji Jastreb čini nagomilava, a to dvojako služi: kao produbljavanje karakterizacije ovog psihopate, pa i kao zadržavanje pažnje čitaoca koji sve više i više, jedva čeka da se Jastrebu konačno potkrešu krila. Pojednostavljeno, autori pronalaze idealna rješenja za produžavanje avanture i odlaganje klimaksa koristeći se isključivo već viđenim alatima, što je apsolutno za svaku pohvalu. Ni u jednom trenutku potjera za Jastrebom ne postaje dosadna i naporna, iako značajnije usporava u momentima kada se naši junaci nađu usred nemoći ugnjetavanih ali pasivnih i nesposobnih seljana – što svaki put služi kao uvod i priprema za nadolazeće efektne akcijske scene. No, i pored precizno odmjerene gradacije trilera, priča trpi neke propuste. Očiglednije omaške u scenariju vidljive su na mjestima gdje Jastreb uspijeva izmaći iz pritvora ili regrutuje indijance svetim bodežom, ali kako rekoh, ovi već viđeni načini popunjavanja priče su dovedeni u službu ukupnosti avanture na jednostavan ali savršen način, i treba ih tako posmatrati. Čak štaviše, minijatura o Klareti – koja opet biva kidnapovana, jadna, bi me inače iznervirala, a ovaj put je moram opravdati i to ne samo kao puko razvlačenje radnje. Pored navedenog, za pohvaliti su i scene koje opisuju dešavanja u tvrđavi između nekoliko pojavljivanja Jastreba, a koje nisu ishitrene i opet, kao opravdane, pripremaju čitaoca za naredni okršaj sa ovim izvanredno osmišljenim kriminalcem.
Gambin crtež je uvijek teško odvagati, obzirom da je po mom mišljenju on jedan od rijetkih profesionalaca u svom poslu koji apsolutno nikada nije ostavljao tragove razmetljivosti ili na bilo koji način odstupao od traženog praćenja fabule. U ovom slučaju, nemam posebnih zamjerki na njegov rad, čak mi se čini da njegov prepoznatljiv stil sa svim prednostima i manama posebno doprinosi stvaranju atmosfere koja naglašava okrutnost antagoniste i upornost njegovih isljednika. Oni su korektno iscrtani, a uobičajene mane ovog crtača koje mi inače smetaju (pognute figure, usporene akcijske scene, namjerno isticanje nezgrapne Frenkijeve gestikulacije naspram ostalih u kadru) Gamba je potpuno zasjenio odličnim pozadinama i skicama krajolika. Ako postoje očitije greške ili propusti, to su šabloni po kojima inače iscrtava sporedne likove – u koje spadaju članovi Jastrebove bande, Roki Kil, statisti iz gradića koje ćemo vidjeti u priči i većina crvenokožaca (osim Pustinjskog cveta, naravno – Gamba posebno pažljivo i elegantno naglašava ženstvenost indijanki), ali nam konstatacija da „smo ove tipove već negdje vidjeli“ ne može značajno zasmetati u uživanju kroz ovu pustolovinu. Pomenute propuste mu ne mogu u velikom obimu zamjeriti jer ih tokom odvijanja epizode svjesno nadomještava efektnim elementima koji uključuju Jastrebov bič i njegovu famoznu kandžu.
Konačno, može se zaključiti da ovakva shema u potpunosti zadovoljava radoznalost čitalaca, jer otkriva sve detalje o Malom Rendžeru kao oličenju junaštva i njegovim osobenostima koje su zamjena za klasične supermoći. Ono što nismo znali o Teleru, saznali smo kroz nevolje sa Jastrebom. Nakon ove priče, jasnije nam je zašto je Kit Teler metodičan i uporan, dosljedan i siguran u sebe i svoje sposobnosti. Takođe, jasnije nam je i kako sitni nedostaci i propusti u stripu ostaju neprimjećeni ili čak opravdani u službi konačnog cilja. Svjedočili smo i volšebnom načinu uklapanja mozaika, gdje se zamjerke scenariju teško mogu uočiti ako je konstrukt oko antagoniste dovoljno dobro naglašen. U najkraćem, ovo je Toninellijev graciozni ples u najboljoj mogućoj varijanti za svijet Kita Telera. Nažalost, kao što rekoh na početku teksta, timovi u serijalu nisu bili dosljedni ovakvih uspješnica, pa su i dalje nastavili da eksperimentišu u pogledu postavki priča o Malom Rendžeru – shodno tome, u originalnoj numeraciji ovog serijala opet nam slijedi kraća stanka i pad u kvalitetu.
.jpg)
