Kamo sreće da su autori ovog serijala u nedostatku ideja posezali za već oprobanim receptima, i to onim iz susjednih kancelarija SBE, a koji su imali vrlo dobru i odličnu prodaju na kioscima u Italiji. U svakoj recenziji koju sam dosad napisao o Kitu Teler napominjao sam nedostatke koji su iz bezobzirnih evoluirali u tragične i neshvatljive, a ticali su se scenarističkih lutanja, pa ponekad i jako naivnih ideja u pričama koje su trebale ispuniti, odnosno nadopuniti potencijal Malog Rendžera. U trenutku kada se ova epizoda našla u štampi, serijal je iza sebe probala već nekolicina značajnih i kvalitetnih autora, kao što su Pezzin, Berardi, Cormio, pa i Toninelli (u pauzi malo dužeg angažmana ekipe iz „Staffa di IF“). Neki od njih su u određenoj mjeri uspjeli da unesu život u tragično izgubljenu legendu o rendžerima iz Teksasa, a velika većina njih su zbog brušenja svoje kreativnosti lošim opitima dodatno pokvarili utisak i bacili serijal na samo dno. A da se radi o pogrešnoj politici vezanoj za baš serijal o Malom Rendžeru, dovoljno govori činjenica da se većina tih autora uspješno pojavila u nekim drugim proizvodima SBE. Po ovome, ispada da su avanture Kita Teler bile neželjeno i odbačeno dijete nezahvalne majke, Bonellijeve kuće, koje je imalo toliko potencijala da rame uz rame parira najvećima, ali kako je to bilo dijete baš jednog Lavezzola ili usvojenče Canzia, majka je odbijala da odgoji dijete na ispravan način, pa ga stalno tiskala nogama u ćošak.
Osim što je ovo jedna od vrlo rijetkih u kojima dobijamo ponovni obračun sa nekim starim antagonistom, epizoda je pamtljiva po očiglednom višestrukom angažmanu različitih autora u nekoliko sekvenci u stripu. Naime, u dvije sveske koje se bave povratkom Markusa, nekoliko je ruku crtalo priču, a da je prilično teško precizno odrediti gdje je ko ostavljao posao i prepuštao ga kolegama. Pored toga, značajne rupe u scenariju koje ću probati objasniti odaju utisak kako potpisani gospodin Naviglio nije radio ovu priču isključivo samostalno, tako da se slobodno može reći da je ovo eklatantan primjer organizacionog haosa koji u to vrijeme vlada u timu, iako serijal Malog Rendžera u ovom trenutku iza sebe ima nekoliko jako pozitivnih pomaka naprijed u vidu avantura sa Jastrebom, lovom na Kju-Kluks-Klan u Tenesiju, pa i ranije sa verzijom Aliena, Teleskopulosom.
Kit i Frenki hitaju po zadatku u Luizijanu, gdje pokušavaju pronaći nestalog Peperminta, svog starog poznanika iz epizode „Velika trka“. Iako naši momci nisu bili impresionirani pojavom tog ekscentrika, slučaj je tada htio da se nađu na njegovoj strani da bi odstranili Markusa i njegovo ludilo, kada se ovaj pomamio i počeo da ubija sve oko sebe iz osvete baš prema Gustavu Pepermintu. „Kornjaču“ Frenki otkriva u jednom bezazlenom pretresu kuće, ubijenog i zatvorenog u ormar. Kapa dole za inventivnost i ideju, jer od tog trenutka pričom vlada turobna i jezovita atmosfera, koje se nećemo moći riješiti ni u zadnjoj tabli. Dalje, rendžeri hitaju prema Tander kantriju i tokom jedne oluje tipične za to područje se sklanjaju u poštansku stanicu u toj pustinji. Od gostioničara i njegovog pomoćnika oni saznaju o legendi o Redu Džonsu, kojega su nekada davno mještani progonili i spalili na lomači zbog vještičarenja. Frenki sutradan ima bliski susret sa utvarom u napuštenom zamku Reda Džonsa, da bi iste noći u kafanu naišao bogataš Saliven sa svojim tjelohraniteljima. U spletu misterioznih okolnosti poput udara groma, požara i kojekakvih vrištanja, Salivan biva ubijen i opljačkan, a na drugom kraju prerije mladi indijanac Beli soko doživi proviđenje svog djeda, koji ga nagovori da Malom Rendžeru postavi zasjedu i eliminiše ga. Dakle, klupko se počinje odmotavati tek krajem prve sveske i ja praktično nemam nijednu zamjerku do ovog trenutka. Problemi sa pričom nastaju odmah na početku nastavka, kada se odnekud pojavio misao da scena sa zasjedom na malom mostu Kita podsjeti na Markusove podvale, pa on sa Frenkijem odjaše za Lon Veli. Naime, Kit tek tada otkriva da je od Komande dobio informaciju kako je Markus na dan prije vješanja umro od kapi, pa se ekshumacijom praznog kovčega ekipa uvjeri da je luđak ipak živ. I sve je podnošljivo, preko svih sitnica se može preći, ali onda autor potpuno gubi kompas. Očito se traži recept za sučeljenje sa zloćom, ali pošto ni to nije dovoljno da se napne triler, Luigi šalje Kita i Frenkija u istraživanje pomenutog, Džonsovog napuštenog zamka i oni tamo otkrivaju – masku. Dakle, Luigi zapliće i sapliće se na svoju mrežu bez ikakve potrebe ubacujući dodatno uzbuđenje i jezu čitačima tjerajući ih da se dosjete još jednog trika koji je Markus brendirao, a to je prerušavanje i njegove čuvene maske. Dalje, autor imputira sekvencu sa ekipom koja priziva duhove, a nakon što Kit pribjegava taktici bacanja mamca preko novinskog članka – a toj sekvenci nije bilo mjesto u ovoj priči, i to je najblaža verzija izjave. Donekle utisak popravljaju likovi koje upoznajemo kod gradonačelnika (supruga, kćerka i dr.Belfagor), ali je scena toliko suvišna da je ne vrijedi ni spominjati – sa napomenom da ona ipak vodi ka raspletu, jer se autor čupa na neki volšeban način i ispravlja volan u poslednjem trenutku.
Jedino što se može oprostiti od propusta u ovoj priči ustvari je njen kraj, gdje situacija ostaje otvorena za dalje avanture i sledeće susrete sa ovim dušmaninom – koje nažalost nećemo vidjeti. Mada je nemoguće ne osporiti odluku scenariste da Markus onako pobjegne, odnosno prije toga bude savladan, autor potpuno pravilno postupa time što Markus nije ubijen i tako makar malo drži osnovnu postavku serijala, a to je da glavni junak nije nikakav superheroj, nego vojnik od krvi i mesa. Radi se o svojevrsnom haosu od scenarističkih postavki, jer je više no očigledno da autor ili autori neselektivno ubacuju odvojene sekvence u kreiranju zapleta – pa sve izgleda kao da oni uopšte i nisu imali ideju kako sve sklopiti od samog početka, nego se nadovezuju iz scene u scenu.
Problemi sa organizacijom posla u ovoj epizodi, a koje sam maločas spomenuo najočitiji su dakle u crtanju. Negdje oko 20.stranice u drugoj svesci, što će reći oko 100.originalne stranice stripa, primjetno je kako scene iscrtava neka druga ruka. Razlike jesu male, ali su primjetne. Kitovo se lice odjednom podmladi, nema jasnih crta, pozadine gube dubinu koja jeste postojala u prvom dijelu priče, dok Frenkijeva gestikulacija odjednom poprima ono čuveno iritantno uvijanje i savijanje u nemoguće poze. Ovakva gestikulacija tipična je, recimo za Meratijev rad u „Kubaj-kanu“, ali ja nisam uspio naći detaljnije podatke o autorima crteža. Jasno je naime, da je pod pseudonimom „Staff di IF“ djelovalo 5-6 različitih crtača, od Colomba, Crivella do Wilsona Viere i čini se idealnim odgovorom na ovo nerazjašnjeno pitanje mogućnost da su se baš oni i mijenjali u toku same priče i prilagođavali crtež jedan drugom. Gambine naslovnice, s druge strane, jesu prepoznatljive i nezaboravne, ali su ipak u rangu njegovog prosjeka – a to u mojim mjerilima znači prolaz jedva. Najveći propust u naslovnicama ovih sveski je svakako jako loš profil Kita Teler u sceni za #220, gdje praktično izgleda kao Harold Lazeby, a ne Mali Rendžer.
Dakle, radi se o još jednoj zanimljivoj priči o našem Malom Rendžeru, gdje smo proputovali pola države i naišli na utvare, lopove i prevarante, upoznali mnogo novih likova, zabavili se – i zatvorili strip brže-bolje i ostavili ga u ćošak. Jednostavno, ne ide, pa ne ide: nanjušimo dobru priču, ali nam je pokvare. Ne očekujemo ništa dobro, ali nas ponekad iznenade. Bolesti po kojima je SBE prepoznatljiv više su no očigledne i vrijeme je da ih precizno dešifrujemo. Sada, kad imamo dovoljno materijala, predlažem da simptome upoređujemo na pacijentima Kitu Teler i Dilanu Dog, jer je suviše preklapanja male prehlade i hronične upale, da bi one bile jedinstvene i slučajne. Svaka čast našem djetinjstvu i noti naivnosti, ali pregledom kompletnog ovog serijala ostaje jako gorak ukus da je to moralo biti bolje izvedeno. Imali su sve predispozicije, sve okolne uslove, manevarski prostor i nikakav teret za ocjenu performansa, ali su opet podbacili. Da li je za to kriva činjenica da je Lavezzolo u amanet svojim nasljednicima ostavio dječaštvo odraslog Malog Rendžera, ne znam, ali je upravo ta doza naivnosti u određenom trenutku zasmetala daljem razvoju ovog lika i time ga spriječila da postane puno, puno veći. Uopšte ne želim ići ka pitanju da li je sve urađeno namjerno, da bi se Kit Teler sačuvao (barem jednim dijelom) kao djetinjast, ali sve ukazuje na to.