Kasne epizode Kita Tellera su uvelike zaslužne za moju ljubav prema stripu. Bio sam premlad da ih kupujem na kiosku, ali su mi kasnije većinom bile lako nabavljive. Posebno su me privlačile Gambine efektne naslovnice, baš kao i u slučaju ove epizode. Samo što najčešće ono unutar korica nije ni blizu pratilo uzbudljivi izgled naslovnica.
Većina mi priča nije bila na razini očekivanja, ali bilo je i onih istinski vrhunskih kao „Teleskopulos“, a prava je sreća što mi je prva epizoda danas omiljenog rendžera bila „Crna magija“, jedna meni tada iznimno upečatljiva, uzbudljiva i originalna priča s jednako efektnim crtežom, odnosno sve ono što ova epizoda nije.
Zanimljivo da je Missaglia autor i te Crne magije, a uz tu i ovu koju sada recenziram, napisao je scenarij samo za još jednu lošiju Kitovu epizodu: „Buntovnik“, samo i ta je „TV u boji“ za ovu.
Budući sam nehotično recenzirao njegove priče na čak tri serijala (dva Mister Noa, dva Kita Tellera i Gil), ovo je šesti puta da detaljno analiziram njegove uratke i ostajem pri zaključku da je Missaglia jedan limitiran scenarist s načinom pripovijedanja kraja pedesetih i početka šezdesetih godina, odnosno vremena laganih vestern pričica s ogromnom količinom nelogičnosti koje detaljima i akterima besramno liče jedna na drugu.
Missaglia počinje ovu priču s prepadom razbojnika na kopače zlata, pri čemu napadači koriste dinamit da bi odronom spriječili bijeg napadnutih. Sve bi bilo u redu da scenarist ne koristi istu foru kao iz svoje premijerne epizode na serijalu (KT SR 238/239: Buntovnik), odnosno u vesternima tako često upotrebljavano, ali nemoguće detoniranje dinamita pucnjem iz daljine, odnosno metkom. Na žalost, ta početna nelogičnost je najmanji problem ove epizode.
Najprije ću malo o Lini i njenom crtežu!
Najslabija karika Kit Teller serijala, Lina Buffolente, u ovoj epizodi još jednom dokazuje zbog čega sam joj prišio taj epitet. Uz standardno iznimno loš prikaz akcijskih scena s neproporcionalnim likovima, neuvjerljivim, pa i nemogućim pokretima, čestom potpunom nedostatku dinamike i promašenim perspektivama, ovdje je odgovorna većinom za sve nelogičnosti u stripu.
Obratite pozornost na broj ljudi koje Lina crta tijekom priče i brojite na prste po potrebi ;-). Na početku je bilo pet rendžera, a prikazana su trojica zarobljenih bandita koje rendžeri privode u najbliže mjesto. Problem je u tome što je na više vinjeta prikazano sedam konjanika, a jednostavim zbrajanjem dođemo do podatka da bi ih trebalo biti osam! Nije to još ništa strašno, pa čak i to što kasnije na suđenju opet vidimo tri razbojnika, iako su po crtežu mogla biti privedena samo dva, nije neki veliki problem. Nadalje, nakon što kapetan i narednik odu sprovesti osuđenike na odsluženje kazne, na slici opet vidimo samo dva razbojnika, iako se tu može reći da nisu svi mogli stati u kadar.
Daljnjim razvojem priče počinje i prava problematika zbog krivog i očito nemarnog crtanja. Pazite sad; pri povratku u utvrdu Kit i Frankie nailaze na tijela - ne dvojice, ni trojice, već četvorice osuđenika. Znači, već treći je bio višak, a sada smo dobili i četvrtoga koji je i prikazan da je poginuo kod obračuna na samom zapletu. Paralelne dimenzije? Kloniranje? Ne, već Lina Buffolente featuring Ennio Misaglia!
Zašto sam okrivio najprije Linu? Pa već sam ranije bio zgrožen sličnim nelogičnostima u epizodi koju je crtala (SR 152-154: Nevidljiva barijera), a i zbog toga što Missaglia, iako nije na razini boljih Bonellijevih scenarista, u svojim uradcima baš i nema ovakve scenarističke kratere!
Većinom se trudim prikazati pozitivne elemente, ali izuzev međusobnog podbadanja između Ibrahima i Frankieja u prvom dijelu priče i urnebesnog pijanog sudca na suđenju, nemam za izdvojiti ništa dobro, već izraziti žaljenje zbog propuštenih prilika koje su se nudile.
Mislim, kad je već bez objašnjenja doveo rendžersku ophodnju u snježne planine, Ennio se mogao i potruditi smisliti nešto gdje će moći iskoristiti nesvakidašnje mjesto radnje i vremenske neprilike.
Ovako smo dobili nepretencioznu priču koja se mogla odigrati bilo gdje, pa je snijeg i led bio smetnja scenaristu više nego glavnim likovima koji stražareći u zasjedi kao psi čekaju nekoliko dana na vjetrometini u planinsko-zimskim uvjetima i to sve bez mogućnosti loženja vatre! Prije toga je bila i degenerična scena obračuna sa gostioničarem u stilu Texa - scena koja istinski razotkriva sve mane Lininog crteža. Posebna kategorija gluposti ide duplom preokretu na kraju u kojem su najprije naši junaci ispali najveći naivci u povijesti stripa, a završni suvišni i potpuno neshvatljivi twist ne treba niti komentirati. Tako glupu ideju još nisam susreo u ozbiljnijim pričama, što bi ovu nesretnu epizodu stavilo u neslavnu kategoriju gdje većina ljubitelja stripa i svrstava ovaj serijal, a ja se svojski trudim dokazati da nije tako, već da je riječ o serijalu kvalitetom u samom vrhu Bonellija. I onda dobijem ovakvu pljusku! A još i naslovnice obećavaju puno, puno - ma previše.
Nije ni čudo što je serijal završen već pet brojeva kasnije, a to je (u biti) prava sreća jer ovako sjajan Lavezzolov serijal nije zaslužio da ga se vuče po blatu od strane ljudi koji očigledno ni ne žele napisati ili nacrtati nešto barem donekle suvislo, već im je jedini cilj samo odraditi posao da zadovolje formu. S takvim stavom nema sreće, pa je ukidanje serijala i najveći poklon kojeg su istinski fanovi pravog Kita Tellera mogli dobiti - nažalost.
Za kraj, evo i dvije pasice koje su zbog preslagivanja izbačene u Dnevnikovom izdanju:
.jpg)
