Dnevnik nikada nije objavio posljednjih 13 (slovima: trinaest) stranica ove priče (iako su tada LMS sveske brojale preko 140 stranica, a uz Tellera u LMS 227 su ubačena čak dva beskrvna strip dodatka), već je ostavio svoje čitatelje u čudu zbog naglog i nelogičnog kraja, tako netipičnog za Lavezzola. Srećom, objavom novoga Ludensova broja Maloga Rendžera konačno ćemo dobiti ovu epizodu u punom formatu, pa će čitatelji u našim krajevima, nakon skoro pola stoljeća, konačno dočekati pravi kraj ove priče!!
Morao sam započeti recenziju ovako dramatičnim naslovom i objašnjenjem istog jer nije mala stvar objaviti neku epizodu bez završetka. Mislim da je to samo Dnevnik mogao učiniti. A neki od nas još rasipaju zavidan novac na njihova iskasapljena izdanja!
Uz to, ova činjenica će možda i potaknuti nekoga tko ima samo Dnevnikovo izdanje da uzme novi Ludensov dvobroj i konačno sazna pravi završetak ove priče.
Po pitanju same priče, Lavezzolo ponovno pokazuje kako pravi znalac staroga kova barata sa scenarijem, čak i kada se u biti i ne događa nešto krucijalno. Cijelu epizodu uspijeva održavati stanje napetosti i iščekivanja, kad ono - "tresla se brda, rodio se miš"! Remi i kao da se ništa nije dogodilo! U modernim pričama bilo koje vrste je ovako nešto nedopustivo i odmah bi bilo okarakterizirano kao promašaj.
Ali nije baš sve tako jasno i jednostavno. Treba malo uzeti u obzir koliko emocija; strepnje, zebnje i empatije manifestiraju mnogobrojni stalni likovi serijala za vrijeme i poslije dramatičnih okolnosti.
Pa nije lako od ovako jednostavnog predloška sastaviti ipak iznimno napetu, uzbudljivu, pa i dirljivu priču, namijenjenu primarno mlađim uzrastima.
Mogu samo zamisliti kojim bi smjerom ovu priču odveli moderni scenaristi. Besmislene akcije i krvi do koljena ne bi nedostajalo, to je jedino sigurno!
Ukratko sročeno, priča nema nekog smisla, a i prilično je jednostavna, dok je scenarij već druga pjesma. Siguran sam da se niti scenaristički dio neće svima svidjeti, ali ne može se opovrgnuti zanimljivost, napetost i jasne, ljudske emocije kod svih likova.
Početni geg (nacrtan od strane Balzana i objašnjen u zanimljivostima) ne bih dovodio u direktnu vezu s ovom pričom, jer tamo i ne pripada, ali ga se ne može niti zanemariti. Smiješna i duhovita igrarija u najboljem Lavezzolovom stilu, lijepo realizirana od strane Biraga Balzana.
Nakon lagodnog i komičnog uvoda sa Zubatim Bilom, slijedi još jedna zabavna zgoda iz rendžerske spavaonice s Frankiejem u glavnoj ulozi, a pravim otvaranjem priče odmah se dobiva zlokobni predznak u vidu zavijanja kojota u blizini tvrđave, a čitatelju je odmah jasno da će se nešto strašno desiti kada Claretta počne nagovarati Kita da odu na kratki izlet konjima. Kit je praktički prisiljen pristati iako je i sam svjestan opasnosti, a džabe i savjeti iskusnijih kad je mladost u pitanju.
Izlaskom mladog dvojca iz tvrđave slijedi najnapetiji dio priče, ali Lavezzolo ponovno vodi priču u nekom drugom, potpuno neočekivanom smjeru, koji će veliku većinu čitatelja možda i razočarati, ali originalnost mu se opet ne može opovrgnuti.
Kako sam spomenuo u zanimljivostima, imamo gomilu za Lavezzola tipičnih podsjetnika na događaje i detalje iz prethodnih priča, a Clarettina puma imena King (kao i Chin Laov sokol) konačno dobiva svojih davno najavljenih pet minuta slave.
Po dobrom starom običaju, ponovno imamo pravu pacifističku završnicu, a jedine žrtve su kojoti koji su platili danak krvlju, i to obilno.
Balzano je odlično interpretirao uvodni humoristični geg, a Gamba u glavnoj priči još jednom dokazuje da je itekako sposoban kvalitetno dočarati jezovite, zlokobne i napete scene. Obje naslovnice su odlične i, za promjenu, zaista nacrtane za ovu epizodu, pa Donatelli pokazuje što zna i umije kada crta namjenski.
Iskreno, meni su baš drage ovakve jednostavne, tople, ljudske priče iz pera staroga majstora Lavezzola. Veličanje pozitivnih ljudskih osobina uz jako malo nasilja, dok istovremeno čitatelj s uzbuđenjem, pa i strepnjom otvara svaku sljedeću stranicu je nešto što nikako nije lako postići, a to treba uzeti u obzir kada se ocjenjuje ova priča. Upravo te meni tako drage karakteristike većine priča iz Lavezzolovog perioda ovoga serijala, dižu Maloga Rendžera iznad skoro svih samo naizgled sličnih serijala.
