Najčešća ljudska žudnja je ona o bogatstvu, samo što bogatstvo povlači druge, ozbiljnije probleme. Čak i kada si skroman kao Moses i Kit, pa te bogatstvo ne promijeni, uvijek postoje ljudi koji se tom činjenicom žele okoristiti, pa je otmica nekoga bliskog zbog ucjene jedan od mogućih problema. Otmica nije nova tema na ovom serijalu, a rendžerska utvrda po tom pitanju ispada jako nesigurno mjesto. Nakon što je iz utvrde oteta Claretta, pa O'Hara, sada je red došao i na najveću zvijezdu serijala - Kita Tellera. Da bi malo ublažio dojam stalnog ponavljanja, Lavezzolo uvijek ubaci nekakvu originalnu novotariju. Ovdje su to zapovjednikovi problemi s papirologijom te Chin-Laov "kineski nož", koji ipak nije bio neki krucijalan element u kasnijem bućkurišu od scenarija.
Baš kao i kod većine Lavezzolovih priča, imamo pripovijedanje s čestim prekidima, kada se čitatelju predočava nešto što se odvilo u nekom drugom vremenu ili mjestu, a na neki način je povezano s radnjom. Iskreno, ti česti prekidi linearnog razvoja radnje znaju biti iritantni, pa čak uzrokuju gubitak interesa čitatelja za glavnu priču. Kada se tome pridoda činjenica da je Kitova otmica samo uvod koji treba dovesti do centralne teme epizode, mora se primijetiti da je to česta i ne baš uvijek uspješna Lavezzolova praksa. Ovo je jedan od takvih loših primjera, a možda bi ukupan dojam bio drugačiji da se Lavezzolo potrudio bolje razraditi legendu o starom groblju "uspavanih ratnika" i "Velikom Starcu". Ovako sam dobio dojam da je to samo usputna pojava; kao duga ili prolazak krda bizona...
Legenda kaže da su sva plemena odabrala najboljega ratnika i najljepšu skvo koje bi uspavali moćnim narkotikom. Nakon toga bi ih uronili u vodu koja ih je omotala prozirnom emulzijom, a posljedica je da su umirali gušenjem u snu.
Razlog svega toga je proročanstvo Velikoga Starca o uništenju Indijanca od strane bijelaca, pa bi "uspavani ratnici" bili sjeme indijanskog naroda u njihovu velikom povratku na scenu.
Najgore od svega je što smo centralnu temu s pomahnitalim bijelcem samotnjakom koji očajnički želi sačuvati tajnu o tajanstvenome indijanskom mjestu već imali u prethodnom jubilarcu, a uz to Lavezzolo je toliko toga nabacao u ovu epizodu u neuspješnom pokušaju povezivanja događaja i likova unutar serijala. Iako je konačno nekome izvan standardne ekipe (rendžer Elliot) dao malo bitniju ulogu, često se znao prevariti u prevelikoj količini likova i događaja, a sada imamo opet upitnik oko Kitovih godina i skoro pa nepostojećeg proteka vremena unutar serijala.
Ovaj, pa Kit opet slavi šesnaesti rođendan, a za dar od rendžera dobiva britvu jer su primijetili da mu izbijaju prve dlake po licu. Unatoč tome što je daleko od logičnog sklada protek vremena od samo dvije godine u prvih 100 brojeva, u zanimljivostima sam donekle pokušao objasniti nepodudarnost s početnim brojevima serijala, a što reći za recikliranje elemenata iz ne tako davne epizode KT VG 84/85: Kraljica tame? Tamo je Kit zatočen u sličnim uvjetima kao u ovoj priči, imamo isto fantastične elemente, svi rendžeri ga traže s strepnjom, čak i Moses neočekivano bane na sličan način. Već sam na početku spomenuo da je motiv otmice često korišten u serijalu, a otimači Condor i Mike, iako solidno okarakterizirani, odjednom su izbačeni iz igre na šokantan način i potpuno zaboravljeni.
Iskreno, mišljenja sam da je šteta što se jedan tako precizan, edukativan i pažljiv scenarist kao Lavezzolo, koji je još često bio ispred svoga vremena, nije povukao na vrijeme već si je dopustio ovakve blamaže kakvima se može posvjedočiti kronološkim čitanjem. Nakon "Demonskog baruna" nema ničega vrijednog pažnje, već je uslijedilo puko "šamaranje magarca", odnosno čitatelja, već viđenim forama. Jasno je jedino da je bio lagan posao za uspjeh njegovu nasljedniku na mjestu scenarista serijala i sada mi je jasnije zašto fanovi Malog Rendžera Canzia smatraju mesijom, koliko god meni bile upitne njegove sposobnosti.
Lošem ukupnom utisku dosta pridonosi možda i najgori Gambin rad na Kitu Telleru, pogotovo u završnici:
Crtež često ne odgovara opisu u didaskalijama. Npr., pomahnitali starac ima jedno oko, umjetno mu je uslijed udarca ispalo, ali da nema stalnog i upornog naglašavanja te činjenice preko didaskalija, teško da bi se to skužilo po Gambinu crtežu. Ovako, stalno spominjanje nečega što nije adekvatno popraćeno crtežom postaje prilično iritantno. Pogrešne perspektive, krive dimenzije i proporcije, neuvjerljivi pokreti i sličan izgled likova su često standardna Gambina praksa, pa tu ne treba trošiti riječi.
Kod naslovnica imamo kronološki gledano prvu naslovnicu kojoj autor nije Donatelli, čast je dobio Bruno Faganello, a promjena naslovničara će postati redovita praksa ovoga srednjeg razdoblja serijala. Nadam se da ćemo i mi doživjeti te naslovnice u Van Goghovu izdanju. Originalno izdanje ima dvije naslovnice; prva već spomenuta Faganellova, a druga, puno bolja i temom koja zaista pripada ovoj epizodi je Donatellijeva. Rotundo u 2u1 izdanju nije uradio loš posao, a nesretni Dnevnik je precrtao dvije Donatellijeve naslovnice. Prva je preslika naslovice originalnog broja 84, a zanimljivo je da je ta naslovnica (zbog preslagivanja) jedna od preskočenih od strane Van Gogha. Druga je kriminalna kopija regularnog broja 62 ili VG 61.
Da zaključim litaniju, vjerujem da je scenarij za ovu epizodu napisan ranije, pa su ga u jeku Lavezzolova konačnog pomanjkanja inspiracije odlučili dovršiti i upotrijebiti, uz hitno traženje novog scenariste koji će preuzeti štafetu na ozbiljno posrnulom Malom Rendžeru.
