Kada se prije tridesetak godina na našim malim ekranima pojavila Esmeralda i njeni problemi sa vidom i unijela nemire u srca domaćica, dokonih supružnika i radoznalih omladinaca kojima istraživanje, progresivni kognitivni procesi i maksima „mislim, dakle postojim“ nisu bili jača strana, niko nije posumnjao da se suočavamo sa globalnom prijetnjom zvanom „španska sapunica“. Vrata pakla nam je otvorila „Santa Barbara“, ali su uvodni kadrovi „Televisa presenta“ suštinski ilustrovali novu dimenziju u kojoj će se svaki uzdah i pogled ispod obrva između izmišljenih likova (za koje se i dalje iskreno nadam da ne postoje u stvarnosti) klasifikovati kao nuklearni rat, ekstinkcija života na planeti ili u najmanju ruku puškaranje na granici između neprijateljskih država, sa nekoliko hiljada žrtava.
Jedina poenta takvih nedjela na malim ekranima bila je gubljenje vremena i hipnoza gorepomenutih masa, a scenariji (ako se tako uopšte mogu nazvati) oslanjali su se na jednostavne relacije između protagonista i suštinske razlike među klasama: bogati su bili plačljivi u svom zlatu, nesretni, a siromašni su bili punih srca iako su im se prolamala leđa od posla. Svaka priča imala je svog glavnog lika, obično uplakanu ženu, te brojne udvarače, nesretne ljubavi i wannabe zagonitelje koji su pleli mreže oko te određene dame. Pozitivna strana fenomena „španskih sapunica“ je naposljetku razvijanje cinizma, ironije i kreativnih podvrsta humora kod jedinki, dok je negativna konotacija svakako stvaranje osjećaja simpatije prema situacijama u „sapunicama“, ali i – realno poimanje fabule kao moguće, istinite i vjerodostojne, mahom kod generacija humanoidnih ženki.
Gdje nalazimo našeg Malog Rendžera u tom kontekstu? Pa, naravno, u ulozi štićenika pravde i zlostavljanih! Iako fizički daleko od mogućih sapunica, Kit će zbog molbe komandanta tvrđave pohitati na ranč Mendoze, da bi izvidio situaciju na drugoj strani granice koja pomenutom nadređenom liči na sumnjivu. A tamo će se, vjerujte mi na riječ, baš svašta izdešavati. Što se ove epizode u serijalu tiče, uopšteno govoreći, svakako jeste čitljiva i zabavna, ali nema načina oteti se dojmu kako je potpuno nepotrebno imputirana šablona pomenutih TV-trakavica, i to baš u trenutku kada se serijal nalazi pred velikim izazovima i u značajnoj kreativnoj krizi. U prošloj epizodi „U srcu džungle“ autor je neuspješno probao da sastavi nekoliko značajki u jednu cjelinu, pa je pri raspletu izgledao kao puki diletant ovog svijeta i zaboravio da završi jedinu stvar zbog koje je i smislio priču. Da se kriza nastavila, potvrđuje i ovaj broj, barem što se nedostatka prave ideje tiče – ali se mora priznati da autori u timu ovom prilikom ipak malo više pažnje posvećuju razradi scenarija. Naime, ako „Paukovu mrežu“ posmatramo očima nekog kome nisu poznate gluposti iz „sapunica“, možemo osjetiti kako su relacije među protagonistima prilično dobro razrađene. Nakon nesretne smrti Don Rafaela, na ranču ostaju sin Ramon i njegova sestra Marija Enkarnasion, što nije dovoljno za priču – pa autor ubacuje i Rafaelovog polubrata, probisvjeta i kockara Don Antonija, koji će pokušati da preuzme imanje svim sredstvima. Kada to i ostvari uz pomoć svoje bande, Antoniju ni to neće biti dovoljno, pa će pokušati da pritisne bratičnu Mariju, te se u tom trenutku nameće potreba za pojavljivanjem superjunaka koji će da im hebe nanu i da uspostavi red. S te strane, pošto nemamo Frenkija, odnosno Kit je sam samcat, dodaćemo mu slučajnog saveznika u liku Hernandeza Iglesija, čija će se rola ispostaviti ključnom u konačnom obračunu sa bandom Don Antonija. A kad ni to ne bude dovoljno da se savladaju lopovi, uskočiće i sveštenik, otac Medardo. Kit će biti i taktičan i naivan, zatočen i oslobođen, ali se njegova uloga neće transformisati u glavnog junaka i ostaće u podređenom položaju naspram nekih drugih protagonista, što je sa ove tačke gledišta takođe za pohvalu. Autor ne insistira na potenciranju njegovog junaštva, nego ga upliće u tu paukovu mrežu i time ga svrstava među nas obične – što je po mom mišljenju jedina pozitivna stvar u ovoj avanturi, gledajući na karakterizaciju našeg Malog Rendžera. Osim te pozitivne tačke, vrijedi napomenuti i simpatičan pokušaj umetanja romantične strane komandanta tvrđave u trenucima kada on Kitu objašnjava svoje ljubovanje sa Rafaelovom sestrom, kad je bio mlad, što je i glavni razlog njegovog angažmana u rasplitanju te čitave ujdurme na ranču Mendoze. U pogledu dijaloga i samog ritma odvijanja priče, ne možemo očekivati neke spektakularne momente i suhu akciju, jer se autor ziheraški zaštitio alibijem – samom činjenicom da se radi o „sapunici“. Nema prostora za krvave okršaje i kotrljanje žbunova po preriji, u ovoj epizodi se nesuglasice rješavaju prije zasjedama, podmuklim zakulisnim mobingom i pipingom i smišljanjem smicalica. Samo je falilo trovanja. A pobogu, zar treba očekivati od robova na imanju Mendoze da razmišljaju o dobrobiti čovječanstva, kad im je radno vrijeme od 05-19h svaki dan i nemaju tuš-kabina niti kablovskog priključka?!
Crtež u ovom broju nije naročito impresivan, i mnogo je protraćenog i nepopunjenog prostora u rešetkama. Nivo kvaliteta je u regresiji naspram prošle epizode, gdje su se naslućivale konture napretka u vidu raskošnijih pozadina i krupnih kadrova. Iscrtavanje likova je i dalje nedobro i pripada klasi lošije icrtanih priča u serijalu, prije svega zbog okruženja koje dominira pričom – pa iako shvatamo da nije jednostavno dotjerivati detalje u preriji ili na prašnjavoj džadi hacijende, ne možemo opravdati ovaj Gambin proizvod. Moglo je i moralo bolje, pa makar da se slijedi recept iz proteklih epizoda, gdje je dobar crtež donekle izvlačio pozitivne ocjene i pored jako loših scenarija.
Nalazimo se u vremenu „kada se istorija ponavlja“, ali nas to ne smije obeshrabriti. Sada, kad prolazimo isto što su prolazili brojni vjerni fanovi serijala o Malom Rendžeru upravo u periodu kojem pripada ova epizoda, i mi prolazimo ovih godina, ali u značajnijem obimu. Pojedine izdavačke kuće neprekidno štancaju hrpe stripova upitnog i/ili lošeg kvaliteta, ponašaju se kao muhe bez glave u svojoj nazovi politici plasiranja, a mi koji smo vapili za povratkom stripa na velika vrata biramo trošiti pare na gluposti prije nego čuvati ih za slijedeći talas – koji će sigurno doći i donijeti nam željeni kvalitet. Ko je nestrpljiv, neka plaća, a ja i dalje mislim da nisu u pravu oni koji kažu da je budućnost stripa u grafičkim novelama i tzv.autorskim stripovima, te da su strip-serijali mrtva materija, da su osuđeni na propast. Za to, nažalost, nemam argumenata u ovom trenutku, tek samo nadu da će neki kreativniji ljudi doći do prostora za rad, baš kao što se nadam da ćemo i mi konačno odbaciti prevelika očekivanja na ovu temu. Ili barem da prestanemo zuriti u Bonelli i očekivati čuda. Ja biram da ostavimo ovakve Telerove epizode zaboravu i da se divimo vremenu kada su nas uveseljavale. U tom kontekstu i ovaj tekst za sve one koji će odvojiti par sati i pročitati ovu nakaradnu priču koja više miriše na „sapunicu“ osrednjeg kvaliteta nego na iole ozbiljan vestern strip.
