Dnevnikov naslov "Agent 03“ intrigantno je ime za priču i baš mi je drago što ga je ekipa iz Van Gogha pametno odlučila preuzeti. Zanimljivo je da tek pri kraju epizode saznajemo značenje tog naslova i tko je u stvari Agent 03, ali bolje da i ja krenem od početka.
Moderna neka „djevojka“...
Nakon opširna, dokumentarističkog uvoda, priča praktički započinje tek nakon dvadesetak stranica pojavom naša dva rendžera. Tu se konačno počinju slagati nagomilani elementi, a neki od likova dobivaju i prave uloge. Lavezzolo je inače poznat po prekomjernom objašnjavanju, a u uvodu ove epizode je oborio rekord u navođenju za priču potpuno nebitnih detalja. Čak je, ničim izazvan, dao Annie Četiri Pištolja epizodnu ulogu. Ne vjerujem da su ovakvi dugi i naporni uvodi ikome zanimljivi, da ne pričam o tome da zbunjuju čitatelja. Tu bih se posebno osvrnuo na Lavezzolovu maniju davanja imena i prezimena skoro svim likovima, čak i onima koji se pojavljuju na samo jednoj vinjeti u stripu. Prevelika količina potpuno nebitnih podataka skreće pozornost i otežava čitanje.
U toj šumi podataka pažljiv i uporan čitatelj saznaje da je službeni plan negativaca (na čelu s bjeguncem od vješala Tomom Curtisom) da izazovu rat između bijelaca i Indijanaca Šošona i tako dođu u posjed cijelog područja gdje planiraju organizirati utočište odmetnika, mjesto gdje se ljudi od zakona ne usuđuju kročiti.
Da, lako se može zaključiti da je bazno gledano riječ o klasičnoj, bezbroj puta viđenoj vestern priči, ali s mnogobrojnim "lavecolovskim" scenarističkim minijaturama, koje ipak daju pomalo neozbiljan ton, posebno prihvatljiv najmlađoj čitateljskoj publici ranih sedamdesetih.
Fascinatno mi je da čak i kod najbanalnijih priča ovakve kategorije, Lavezzolo ne zaboravlja na anakrono više nego upitne novotarije u vremenu odvijanja radnje. Pa tako jedan od zlikovaca (Ted Brown) nosi u torbi fotografiju koja pozitivcima u kritičnom trenutku daje odgovor o njegovim namjerama, da ne spominjem vatromet, česta pojava u serijalu, ali ovdje na još nadrealnijoj razini s obzirom na vrijeme odvijanja radnje.
Kako sam i u ranijim recenzijama naglašavao, Lavezzolov scenarij ima i puno dobrih elemenata. Osim "ekstremnog" pacifizma, najzanimljivije su mi svakodnevne dogodovštine, ne toliko bitne za radnju. Većinom su to mudrosti koje vrijede u svim kulturama i vremenskim epohama, a u ovoj epizodi mi je posebno upalo u oko zatvaranje nestašnog dječaka u kokošinjac po kazni.
Treba samo zamisliti reakciju na takvo discipliniranje djeteta u današnje vrijeme. Ovdje mi pada na pamet priča iz moga grada da je jedan lokalni partizanski junak Drugoga svjetskog rata imao paničan strah od ptica jer je kao dijete ostao zaključan u kokošinjcu, pa su ga djeca po rivi zafrkavala kad se to pročulo. A navodno je sve ofenzive prošao i više se bojao kokoši od čete Nijemaca sa Schmeisserima!
Dijagnoza: orintofobija...
U nadi da će konačno doći do kulminacije radnje, pozitivno me iznenadilo postavljanje djece u prvi plan, što svakako nisam očekivao strpljivo čekajući da Lavezzolo prijeđe na stvar.
Agenti 04 i 01
Sad kad skoro znamo identitet Agenta 03 iz naslova, red je da i ja prijeđem na konačno obrazlaganje ocjena!
Vjerujem da se većini završnica epizode neće svidjeti, ali meni baš uvelike podiže ukupan dojam i pravi razliku u odnosu na većinu ustaljenih rješenja kod sličnih tema. Moram priznati da mi se prvotni dojam uvelike popravio dok sam višekratno prelistavao epizodu u dva različita izdanja s namjerom da pokušam sastaviti iole čitljivu recenziju. Iako s mnogo mana, ima tu dosta elemenata koji podižu vrijednost i ostavljaju trajnije sjećanje na epizodu.
Šteta pa je Gamba samo odradio svoj dio, a originalna naslovnica koja zaista i pripada epizodi ne postoji.
Gambin crtež je toliko loš da sam jedva našao donekle pogodne slike za recenziju. Dojam je da se Gamba uopće nije trudio već samo na brzinu precrtavao. Pogrešne perspektive, ukočeni i neprirodni prikazi likova stvaraju dojam da je bio uložen minimalan trud da strip nalikuje na nešto. Ipak se mora priznati da su likovi prepoznatljivi i različiti, pa se ovdje ne može zamjeriti isti izgled velike većine aktera, inače česta mana Gambina crteža.
Agent 02
Izuzev Dnevnikove naslovnice drugog sveska iz domaće radinosti, ne može se reći da naslovnica bilo kojeg drugog izdanja zaista pripada ovoj relativno dugoj epizodi. Van Gogh je odlučio ispremiješati originalne generičke naslovnice čiji je autor Bruno Fagenallo, s logičnim ciljem da iste barem donekle odgovaraju radnji. Tako da je naslovnica originalnog broja 106 našla svoje mjesto kao naslovnica drugog sveska ove epizode, odnosno Van Gogh broja 104.
Za kraj recenzije malo ću o izdanjima, barem o dva nedavno izašla.
Izgleda da su vapaji urodili plodom, pa je tako u Van Goghovu izdanju Kitu Telleru pravilno prevedeno njegovo indijansko ime: Časni Nož, a moram napomenuti da je osim prevoditeljskog i lektorski dio na puno prirodnijem nivou u odnosu na Ludens.
Uz za Ludens standardno iritantno korištenje riječi „rak“ u bezbrojnim, potpuno neupotrebljivim kombinacijama, spomenut ću samo dva od mnogo primjera:
1. U Ludensovu izdanju banditi idu spaliti kuću benzinom!, pa se još naglašava kako se osjeća miris benzina!!, dok je kod Van Gogha normalno i logično petrolej u pitanju. Ludensova prevoditeljica očito nije gledala Povratak u budućnost 3! ;-)
2. Kada se Kit sjetio da ugasi vatru tako što će oboriti vodotoranj na plamen, u Ludensu stoji oblačić: "Dolje? je spremište?? za vodu" (dobiješ dojam da je u pitanju podzemna cisterna), dok u Van Gogh izdanju piše normalnije: "Tamo je spremnik za vodu".
Treba spomenuti i bolji otisak u Van Goghovu izdanju, a o naslovnicama ne treba niti pričati. Da zaključim, neusporedivo je bolji dojam prilikom čitanja Kita Tellera u Van Goghovu izdanju, ali unatoč kritikama dajem podršku za oba izdanja i iskreno se nadam da će oba izdavača uspjeti izgurati do kraja i konačno nam podariti ovaj najsimpatičniji Bonelli serijal u kompletnom i kronološki ispravnom redoslijedu.
