Prije nego što se posvetimo analizi ove priče, važno je naglasiti i podsjetiti naše čitatelje Malog Rendžera da smo sami odredili početak ove avanture, a razlog tome leži u nastojanju da olakšamo praćenje radnje i omogućimo jasnije slijeganje dosadašnjih dojmova.
Na kraju prethodne avanture, Kit se oprostio sa svojim ocem u Silver Townu jer ga je dječak Billy prepoznao i zamolio ga da ostane kako bi mu pomogao oko situacije s njegovim ocem. Billyjev otac optužen je za krađu stoke gospodina Norrisa koji ima svoj veliki ranč nedaleko grada, a Billy iskreno vjeruje u očevu nevinost. Kit nikako nije mogao odbiti ovaj slučaj jer ga sve to pomalo podsjeća na one dane kada je već prošao slično iskustvo s optužbama na račun vlastitog oca Mosesa pa može jasno osjetiti teret situacije na osobnoj razini. Dobro razumije onaj osjećaj nepravde koji Billy proživljava, a i obojica dijele i sličnost da su dosta rano izgubili svoju majku.
Kako to obično biva u ovakvim situacijama, kada se nađemo naglo gurnuti u radnju, Lavezzolo se koristi učinkovitim sredstvom u vidu flashbackova kako bi nas bolje upoznao s pozadinom situacije i likova. U ovom slučaju, saznajemo da je Johnny, Billyjev otac, bio vješt i pouzdan preradnik na ranču gospodina Norrisa i da je bio ujedno i glavna figura kad bi Norris bio u odsustvu ranča, čime nam Lavezzolo polagano otvara uvid u dinamiku njegovog života prije optužbi za krađu stoke.
Prva natruha mogućih problema počinje kada se Norris jednog dana uputi na put kako bi se sastao sa svojim ozloglašenim rođakom Adamsom, a kada se Norris vrati na svoj ranč nakon više dana od inače predviđenog vremena, stvari se počnu polako komplicirati za Johnnyja. Jednog dana, dok je bio na terenu, Johnny prima pismo potpisano osobno od Norrisa, u kojoj mu potonji nalaže da mora odvesti stoku u Abilene i prodati je, no umjesto toga, Johnny uskoro biva optužen za krađu te iste stoke, a pismo koje bi moglo poslužiti kao zadnji tračak nade u dokazivanju njegove nevinosti, nestaje.
Razmještaj događaja ove priče doista je dobro postavljen, a Lavezzolo nam dosta rano otkriva da je Billyjev otac uistinu nepravedno optužen. Kad bolje razmislimo, neki drugačiji scenarij jednostavno ne bi niti odgovarao ovakvom narativu. Iako sam prvotno pomislio da će to spomenuto pismo odigrati ključnu ulogu kao dokaz te da će priča biti usmjerena prema njegovom pronalasku, Lavezzolo nam je jasno naglasio na početku da je ono ukradeno, postavljajući tako Kitu izazov da pronađe neki drugi način za dokazivanje nevinosti Billyjevog oca.
Sada, kad smo zagazili nešto dublje u radnju, mogli smo primjetiti (tko je čitao) da priča i dalje solidno funkcionira, međutim, čini se da je Lavezzolo ovdje ponovno pretjerao s tim elementom „superkonja“ (kako ga volimo zvati) koji opet izvodi nevjerojatne stvari, slično kao što smo vidjeli i u priči „Riječna kraljica“. I dok smo tamo možda mogli prihvatiti takav detalj i nekako progutati čitavu tu situaciju u svojstvu priče, ovdje to djeluje suvišno i čini se kao nepotrebno pretjerivanje.
Također, važno je primijetiti i ono što je recenzent Spock pravilno uočio još pri prvom čitanju ove priče - nakon razrješenja glavne radnje, slijedi dodatak od dvanaest (nepotrebnih) stranica gdje Kit sudjeluje u spašavanju jedne diližanse za vrijeme indijanske pobune, a u tom sukobu dolazi do tragedije u kojoj i gubi svog „superkonja“ o kojem kasnije nema niti riječi spomena, što je prilično neobično s obzirom na to koliko je Lavezzolo forsirao tog konja i pridavao mu na važnosti.
Crtež
Gamba svojim crtežom zadržava kontinuitet u vizualnom dojmu serijala, a posebno impresionira njegov prikaz dječaka Billyja, naročito lice dječaka u krupnijim kadrovima gdje je Gamba uspio dosta dobro prenijeti osjećaje kroz njegove izraze lica. Zastao sam malo i kod onih noćnih kadrova na početku Ludensova broja 7, u momentima kada se Kit izvuče iz rijeke i kada je sam sa svojim konjem pod mjesečinom (kao što je primjer slika ispod). Od negativaca, izdvojio bih prikaz onog lika krezubog mješanca s naušnicama za kojeg sam isprva pomislio i bio uvjeren da se radi o staroj ženi ili nekakvoj babi vračari (slika iznad).
Dopao mi se i izgled lokalnog šerifa Johna Bassa zvanog „Little Bird“ koji, iako je prikazan po konstituciji tijela kao da je neki rođak od Chica iz Zagora, zrači energijom, a istovremeno nosi sa sobom mudrost i inteligenciju. Šerif kao lik pokazuje da je sposoban veoma lako prilagoditi se novonastalim situacijama i da je spreman brzo djelovati kada je to potrebno. Oduševljava me što smo napokon dobili lik poštenog šerifa, a da nije premazan svih mogućim mastima.
Kratke priče imaju tu prednost da se relativno brzo pročitaju, ali ono što je često mana kod takvih priča jest izostanak njihovih naslovnica koje bi ih predstavile i približile čitateljima. Ako bismo kao urednici imali priliku predlagati naslovnicu za ovu priču, sugestija bi, vjerujem, bila da se na naslovnicu stave u prvi plan glavni protagonisti priče, Kit i dječak Billy, koja bi vizualno odražavala njihovu centralnu ulogu u priči.
Završna riječ
Preporuka za čitanje ove priče predstavlja izazov s obzirom na sve prethodno navedeno, pa ću ukratko napisati i učiniti ono što nisam dosada nikada napravio. Unatoč tome što ova pustolovina broji 63 stranice, preporučujem vam da zadnjih dvanaest stranica možda ipak preskočite jer smatram da u tom dijelu nećete pronaći ništa presudno za ukupno iskustvo čitanja. Priču možete zaključiti s emotivnim trenutkom kada se dječak Billy zahvaljuje Kitu, obuzet dubokim osjećajem zahvalnosti za sve što je učinio za njega i njegovog oca.