Znak Manitua

Kit Teller je serijal koji pripada žanru vestern stripa. To je jedan „buntovnički“ žanr kojem je temeljna odrednica sloboda i nepostojanje civilizacije. Zašto većina ljudi toliko voli vestern? Zato što svi sanjaju i maštaju o nekom mitskom prostoru slobode gdje nema policajaca, nema sudaca, nema onog svega što nas opterećuje u ovoj „divnoj“ civilizaciji u kojoj danas živimo. Shodno tome, uz vestern se vežu akcija i nasilje. U vesternu, bilo na filmu ili u stripu, obično bude puno mrtvih. Puno se puca, puno se ubija. U stvarnosti to i nije bilo baš tako. Upravo tu dolazi do izražaja genijalnost Lavezzola koji je ubijanje u ovom serijalu sveo na minimum. Glede toga, kolega Spock dobro je to primjetio i pisao u svojoj recenziji „SR 77/79: Pirati s Kariba“:

Spock: „Lavezzolo je tu puno realniji, oružani obračuni su puno rjeđi, a pogotovo broj mrtvih. On ide toliko daleko da je čak čudo kad rendžeri (a posebno Kit) ubiju nekoga u direktnom obračunu.“

To je jedna od onih Lavezzolovih značajki koja mi se veoma dopada. Priča čiju recenziju čitate, ne odstupa nimalo od tih Lavezzolovih karakteristika pa tako unatoč mnoštvu likova koji se prožimaju kroz ovu priču, što negativaca što pozitivaca, nitko nije ubijen! Rezultat na kraju priče - svega par modrica i pokoja bezazlena rana (i slomljeni ponos!).

Kit postaje vodnik

Inače, priča se sastoji od dvije cjeline koje su međusobno povezane sa dvije niti - glavnim junakom i zadatkom koji mu je dodijeljen. Prvi dio nosi naziv „Znak Manitua“ u kojem Kit pomoću jednog saveznika, vladinog izvidnika rješava problem pobune Indijanaca. U drugom pak dijelu, „Izgubljeni u pustinji“, Kit pomaže doseljenicima u borbi sa kradljivcima stoke. Priča je vrlo dobro zamišljena, štoviše, čak niti zatvaranje vrata stvarnosti na momente (gdje Lavezzolo pokušava infantilnom maštom riješiti neke situacije u scenariju) ne umanjuje joj njenu vrijednost i zanimljivost jer su naša pažnja i interes potpuno zaokupljeni.

"Znak Manitua"

A sve je počelo dirljivom gestom u utvrdi promoviranjem našeg rendžera u vodnika! Međutim, slavlje nije dugo potrajalo. Kit dobiva novi zadatak – treba odnijeti jednu poruku u utvrdu Navajo, koja je udaljena nekih dva dana jahanja. Kit je dodatno uzbuđen jer se u utvrdi Navajo nalazi njegov otac, tako da je taj njihov susret neminovan. Na tom putovanju, Kit mora predahnuti i pronaći mjesto gdje će prespavati, a prvo naseljeno mjesto na koje nailazi je „Frog City“ u kojem se upravo održava sajam. Jedna od atrakcija sajma je leteći balon u kojeg se malo tko usudi ući. Ali naš Kit nije „bilo tko“ :). Jednim nepromišljenim potezom nekoga od mještana, Kit se nađe sam u balonu koji se uzdigne u zrak bez ikakve kontrole! Kit mora brzo reagirati i pokušati se snaći u toj neočekivanoj situaciji. Nakon nekoliko prijeđenih kilometara, uspijeva nekako iskočiti, a balon nastavlja dalje letjeti dok se u jednom trenutku ne sruši i zapali uslijed grmljavinskog nevremena.

Upravo taj „fenomen“ (pad balona) Indijanci su protumačili kao „znak Manitua“ kojima je samo dao potvrdu da krenu u pobunu protiv bijelaca. Naš Kit za to vrijeme nailazi na saveznika, vladinog izvidnika prerušenog u Indijanca - Škota Joela McKendricka zvanog „Velika Njuška“! Njih dvojica čine zanimljivi tandem ovog dijela priče te pokušavaju sami ugušiti pobunu Indijanaca.

Kit putuje balonom

Taj prvi dio priče mi se veoma svidio. Scenarij je tematski vrlo blizak ostalim Lavezzolovim scenarijima. Bez obzira što ima nekih „nesretnih“ rješenja u scenariju, nije mi to uopće umanjilo ukupni dojam.

"Izgubljeni u pustinji"

Drugi dio priče započinje rastankom Kita i simpatičnog izvidnika „Velike Njuške“, a naš junak nastavlja dalje jahati na indijanskom konju prema utvrdi Navajo, kamo se i zaputio još na početku priče. Kako je Kit otputovao balonom, pitao sam se, što je bilo u međuvremenu s njegovim konjem kojeg je ostavio još u Frog Cityu? I pogodite što Lavezzolo radi :). Prebacuje radnju na Kitovog konja koji se vraća u utvrdu te istovremeno dolaskom konja svi u utvrdi postaju zabrinuti (dobro, ne baš svi - Zubati Bill likuje kao inače) jer znaju da se nešto dogodilo i svi misle da je Kit u opasnosti. To su oni trenuci u stripu kad se toliko uživim u radnju da jednostavno poželim reći rendžerima u utvrdi: „Hej ljudi, ne brinite, sa Kitom je sve OK!“. Ali, to naravno nije moguće i zapovjednik šalje narednika O'Haru u izvidnicu kojem se pridružuje Chin-Lao. Ono što je dobro, negdje u to vrijeme taj će vladin izvidnik podnijeti izvješće da je pobuna sa Indijancima već stvar prošlosti, ali i da je naš Kit dobro. Tako da će se telegrafom vijest proširiti na sve važnije utvrde i na taj način stići i do utvrde naših rendžera. Doduše, moram napomenuti da takvo usporedno praćenje radnje je nešto što me očarava kod Lavezzola kao scenariste. To je jedan od njegovih specijaliteta na jelovniku koji će se kasnije pokazati itekako dobitnim rješenjem. Naprosto, takvim načinom vođenja radnje u scenariju poništi i neke loše stvari (ako ih je i bilo dotad).

U međuvremenu, Kit napreduje kroz pustinjski dio i to putem kojeg mu je preporučio izvidnik „Velika Njuška“, ne bi li što prije stigao do utvrde Navajo i tako nadoknadio već sada poprilično izgubljeno vrijeme. Kit susreće neke ljude, koji su zapravo doseljenici, „izgubljeni u pustinji“ i žrtva kradljivaca stoke. Kit će biti primoran još jednom zasukati rukave i pokušati pomoći tim ljudima te će ga taj slučaj na kraju, u neočekivanom obratu, odvesti do one osobe kojoj se veselio još na početku priče.

Kit prekriva svojom košuljom oči konja kako ga pijesak ne bi oslijepio

Kit je u drugom dijelu prikazan dosta ranjivim (plače u dva navrata) što nam daje do znanja da je to junak od krvi i mesa sa osjećajima. Nije savršen. I on zna često pogriješiti. Ali kako to biva u životu, prebroditi će teške trenutke i izaći kao pobjednik! Usput će naći i vremena da kočijašu očita bukvicu kako se treba ponašati prema životinjama (konjima).

Osobno sam i više nego zadovoljan epilogom. Lavezzolo je majstorski to odradio, niti u jednom trenutku nije bilo zamorno ili dosadno. Radnja u scenariju mi je konstantno držala pažnju. Svjestan sam da recenzent mora biti objektivan i dati objektivne ocjene, ali isto tako mora biti objektivan i prema samom sebi i priznati si kad ga je neka priča oduševila. Postoje momenti kad previše tražimo one realistične situacije u stripu i pokušavamo logikom objasniti neke stvari, a istodobno želimo pobjeći od stvarnog svijeta i ući u onaj u kojem je sve moguće. Pa sve to ponekad pomalo zbunjuje, no međutim, najbitniji je onaj iskreni osjećaj koji doživite nakon nekog pročitanog djela. Pa bio to osjećaj oduševljenja ili totalnog razočarenja.

Glede crteža, veoma sam zadovoljan viđenim. Mislio sam da će Gambi trebati nešto duže vremena da se afirmira kao crtač na Malom Rendžeru pa me prijatno iznenadio dobrim poslom kojeg je ovdje odradio. Scene Kita kako leti balonom, akcija sa Indijancima, putovanje kroz pustinjski dio uslijed onog neumoljivog vjetra – nemam uopće neke zamjerke! Isto tako, velik sam fan situacija kad vinjeta zauzme čitav prostor jedne cijele pasice, a toga ovdje nije manjkalo. Mišljenja sam da je ovo ona dobitna kombinacija u stripu za čitatelje kad imate slučaj da dosta dobar scenarij prati i dosta dobar crtež. A to smo imali prilike osjetiti ovdje. Naslovnicu koju sam ocijenio, jest od Donatellija („VG 3: Znak Manitua“) koja mi je i najbliža zbivanjima u priči. Na njoj vidimo u krupnom planu geometriju i crte lica „dječaka“ koje savršeno odgovaraju našem junaku. Indijanac pored Kita na naslovnici bi morao biti „Bik Koji Muče“, jedan od onih negativaca koji se najviše isticao kao pokretač za pobunu Indijanaca. Što se mene tiče, očekivao sam neku naslovnicu sa motivom balona i Kita u zraku, a da se u podnožju na tlu vide Indijanci koji začuđeno zure u nebo – eventualno, sa nekom grmljavinom još u pozadini. Za mene, takva naslovnica bi bila pun pogodak! No, jasno mi je da takvo nešto će samo ostati kao neka moja neostvarena želja, zabačena negdje u podsvijesti moje mašte.

Gledajući kronološki od početka serijala, mišljenja sam da je ovo ponajbolja epizoda koja znatno popravlja krvnu sliku dosadašnjih priča. U scenarističkom i crtačkom smislu. Vjerujem da i kod one zahtjevnije publike ova priča ima dobar potencijal da im se svidi.

Vjerujmo doktoru Knoxu na riječ :)